Nedžad ĆEMAN: Na ovaj Vidovdan koji će sigurno biti zapamćen u historiji kao kolektivni poraz srpske i sbijanske politike, i baška vrhunskim glupostima Miloševićevih učenika Tome Nikolića, Aleksandra Vučića, Nebojše Radmanovića, Milorada Dodika, a uz njih i pokusturičeni Nemanja. I u isto vrijeme grupa velikih prijatelja uglednih Evropljana pokreće inicijativu za milion potpisa peticije za brži prijem BiH u EU. To je najbolji odgovor kakastrofalnoj politici Srbije u ovim događanjima. U Srbiji imaju sada o čemu da razmišljaju, a najviše o svojim glupostima, hodanju u snu i neshvatanju da je Vidovdan ovako kako ga oni shvataju omča oko vrata vlastitom narodu.

Krah srbijanske politike, Vidovdan kao kletva srbijanskom narodu, srbijanski zvaničnici su u suboti su sebi sami zagorčali život i bukvalno svojim glupim potezima, hodajući u kao i uvijek između mita i realnosti svojom arogancijom izazvali uticajne zemlje Evrope da preispitataju politiku prema zemlji koja kao dobra udavača koketira sa EU i Rusijom.

Kada je Tomislav Nikolić preuzeo na sebe dužnost da bude predsjednik države Srbije koju su sa ratnim drugom Aleksandrom Vučićem i sukreator "nebeske nacije" i ratnim zločincem Slobodanom Miloševićem zajednički postavili na prugama nacionalizma, ni jedan od njih nije ni sanjao da će Vidovdan 2014. na Gazimestanu biti baš mjesto fijaska svetostavsko-vidovdanskog mita. Iako je bio pozvan da prisustvuje jednom kolosalnijem skupu pred svjetskim intelektulacima u Sarajevu gdje se vodila tema o početku Prvog svijetskog rata (1914), atentatu austijskog princa Franca Ferdinada kao i srpskoj terorističkoj organizaciji Crna ruka koju je tadašnja Srbija kreirala kao mehanizam koji će destabilizirati austrougarke vlasti i težiti stvaranju velike Srbije, ne želeći da pred svijetom pogleda istini u oči i suočiti se sa činjenicom da njegov narod na svojoj savjesti nosi 30 miliona žrtava Prvog svijetskog rata i da spasi što se spasiti može, Nikolić je ipak je odlučio da u Sarajevo ne ide, činjelo mu se da će bolje proći ako upita kosovskog premijera Thačija da mu dozvoli šetnju po ''srpskim zemljama''.

Ove subote, 28. juna 2014. na obelježavanju mitološkog boja na Kosovu u Nikolićevom izlaganju na Gazimestanu gdje je značajna grupa srpskih nacionalista prekinula govor predsjednika vojvode Nikolića, uzvicima “Izdali ste Kosovo”, “Tomo šiptaru”, “Vuline šiptaru” zatim, bacanje petardi na njega i niz drugih provokacija je samo početak kulminacije sjemena koje je posijano 1989. i gajeno kod mladih generacija koje su odrastale na lažnom mitu i superiornosti srpske nacije i tzv. nebeskog naroda. Realna činjenica koju su mlade generacije Srba uvidjele su da je Kosovo nezavisna i međunarodno priznata država i to uz blagoslov Nikolića, Vučića i Dačića je pokazala da je došao kraj iluzijama na Kosovu, bježanjem od istine u Bosni pokazuje da se ''nešto iza brda valja''... Put prema Evropskoj uniji će za Srbiju biti moguć jedino ako Srbija pristane da se pomiri sa realnošću i da srpski mitovi i mazanje očiju nacionalizmom iza kojeg leže još neiskopane masovne grobnice i na hiljade zvjerski ubijenih Bošnjaka i Albanaca, neće donijeti ništa dobrog mladim generacijama u Srbiji i regionu.

Hapšenje balkanskog kasapina Velikosrpska svita u gradu genocida Doček ćetničkog vojvode i predsjednika Srbije na Kosovu

Miloševićeva nebeska i Đinđićeva zemaljska Srbija
Na Vidovdan 2007., kada je ratni zločinac Slobodan Milošević je isporučen Hagu, tadašnji premijer Zoran Đinđić izjavio je: "Pre ravno dvanaest godina, na isti ovaj dan, na jedan od najvećih srpskih praznika – Vidovdan, Slobodan Milošević je pozvao srpski narod da ostvaruje ono što je on nazvao idealima nebeske Srbije. To je dovelo do dvanaest godina ratova, katastrofa i propadanja naše zemlje. Vlada Srbije obavezala se danas da sprovodi ideale zemaljske Srbije, ne toliko zbog nas i naših roditelja, već zbog naše dece. U ovoj odluci mi spasavamo budućnost naše dece".

Vidovdan, nebeska i zemaljska Srbija... Ko bi i tada rekao da će Srbi 2007. godine da razgovararaju o tome. Đinđić je bio čovjek koji je želio da završi sa pričom o nebeskom mitu… Po svjedočenju mnogih Đinđić čak nije bio ni svjestan da se Milošević isporučuje na Vidovdan. Tek kada je Milošević prebačen za Tuzlu na to mu je skrenuta pažnja. Odmah je shvatio simboliku čitavog događaja i na fin način obraćanjem srpskoj javnosti servirao priču o nebeskoj i zemaljskoj Srbiji. Đinđićeva ideja o izboru zemaljske Srbije tada je uglavnom nailazila na pozitivne reakcije i svi Srbi su tada kao i sada željeli bolji život i stvarno se činjelo da je cilj blizu, valjalo je samo isporučiti Miloševića. Danas, pošto je Srbija na svirep način ubila Đinđića, Srbima prošlost i računi za devedesete nastavili su da pristižu, a svaki od njih je predstavljan kao "konačna" ulaznica u normalan život i blagodati Evropske unije.

Kosovo, kost u grlu
Ovaj posljednji račun, Kosovo, nekako im najteže pada. Tako da i ova Nikolićeva šetnja na Gazimestanu prikazuje ono srpsko proklestvo i potvrđuje da se začarani krug između zemaljske i nebeske Srbije mora jasno definisati izborom zdravog uma u protivnom se nastavlja vjekovno prokletstvo, poslije svega, nisu li Srbi sami sebi navukli osudu samim svojim kletvama: "Proklet ti bio rod i porod", "Seme ti se zatrlo", "Sunce te nikad ne ogrejalo", "Ne imao muškoga roda", "Da Bog da te stigla božija kazna"..., samo su neke od kletvi koje su vijekovima u nazad u najvećim emotivnim nabojima Srbi izricali jedni drugima uzimajući i mogućnost istinitosti kletve Cara Lazara. Nakon više vijekova Srbi i dalje kunu neznajući ni zašto niti zbog čega, odavno Kosovo nije njihovo. Možda dođe dan da to shvate i nastave miran život sa susjedima. Još jedan dokaz da proklestvo traje je i izgradnja spomenika teroristi Gavrilu Principu u tzv. Istočnom Sarajevu, na otkrivanju tog ''srpskog zdanja'' član Predsjedništva BiH Nebojša Radmanović je još jednom zabo ekser Srbima pod nokte. Na ovaj Vidovdan koji će sigurno biti zapamćen u historiji kao kolektivni poraz srpske i sbijanske politike, i baška vrhunskim glupostima Miloševićevih učenika Tome Nikolića, Aleksandra Vučića, Nebojše Radmanovića, Milorada Dodika, a uz njih i pokusturičeni Nemanja. I u isto vrijeme grupa velikih prijatelja uglednih Evropljana pokreće inicijativu za milion potpisa peticije za brži prijem BiH u EU. To je najbolji odgovor kakastrofalnoj politici Srbije u ovim događanjima. U Srbiji imaju sada o čemu da razmišljaju, a najviše o svojim glupostima, hodanju u snu i neshvatanju da je Vidovdan ovako kako ga oni shvataju omča oko vrata vlastitom narodu.