U Vogošći promovisana knjiga Fikreta Hodžića „I ja sm iz Srebrenice“
NEMA VEĆEG PORAZA ZA MOJE NEPRIJATELJE OD TOGA ŠTO DANAS, SVAKE VEČERI, GLEDAJU MOJ OSMIJEH SA TELEVIZIJSKIH EKRANA
Autor: Eset Muračević
Objavljeno: 19. Jun 2014. 13:06:39

Promotori knjige: Amela Kobiljak, Amir Misirlić, autor Fikret Hodžić i Munira Subašić


U našem objektivu

Fikret Hodžić: Moj uspjeh je moja osveta, a moja osveta je moja knjiga

Autor i Munira Subašić

Autor i Amir Misirlić: I hrabro i drsko Fikret nas suočava sa našim vlastitim nepravdama i tjera nas da se stidimo zbog potupaka koji su drugi učinili

Detalj sa promocije knjige „I ja sam iz Srebrenice“

Autor potpisuje knjigu
U okviru manifestacije privrede, kulture i sporta "Vogošćanski dani", u srijedu večer (18.06.2014.), u prostorijama Upravne zgrade Javne ustanove Kulturno sportski centar „Jasmin Isanović Žuti“ u Vogošći održana promocija knjige "I ja sam iz Srebrenice" autora Fikreta Hodžića, novinara i voditelja Televizije „Hayat“.Autor je preživio golgotu Srebrenice sa majkom i desetomjesečnim bratom. Iza njega u Srebrenici ostao je njegov otac Ibrahim, čije posmrtne ostatke još uvijek nije uspio pronaći.
Promociju je moderirala Amela Kobiljak, a o samoj knjizi su, pored autora, govorili Amir Misirlić novinar i publicista i Munira Subašić, predsjednica Udruženja „Majke enklava Srebrenica i Žepa“.


Naslovnica knjige „I ja sam iz Srebrenice“


Fikret HODŽIĆ:
Godinu dana nakon njenog izdavanja zabljžila je veliki uspjeh u Bosni i Hercegovini ali i van njenih granica Trenutno je njprodavnija knjiga u našoj zemlji. Prevedena je na turski jezik, a uskoro će biti prevedena na više drugih, svjetskih, jezika. Ono što me posebno raduje jeste to da će uskoro krenuti i realizacija filma po njenim motivma. Ostvarit će se moja želja da se za ovu priču ne čuje samo u Bosni i Hercegovini već širom Svijeta. Istinu o Srebrenici pomalo svi iskrivljuju. Možda će neki i za mog oca, čije posmrtne ostatke ni do danas nisam pronašao, reći da nije ni postojao. Otuda sam ovom knjigom, između ostalog, njemu želio podići nišan da se zna da je postojao.


- Jedna od najvećih vrijednsti ove knjige je ta što autor u njoj progovara otvoreno i bez imalo ustručavanja o svakodnevnom malom zlu koje je uslijedilo nakon nepojmljivo velikog zla koje se Srebrenici desilo, rekao je Amir Misirlić. I hrabro i drsko Fikret nas suočava sa našim vlastitim nepravdama i tjera nas da se stidimo zbog potupaka koji su drugi učinili. Tjera nas da se pitamo jesmo li i mi ponekad učinili sličnu nepravdu. Crtice o narandžastim čizmama ili profesorici koja ga procjenjuje po mjestu rođenja jesu zapravo po prvi put ispričana priča o Srebrenici nakon genocida koji se desio u njoj. I na čudan način se isprepliću sa temma popu one kada vojnici UNPROFOR-a fotografišu izgladnjele dječake u Srebrenici kako jedu bukovo lišće. Ništa ne uljpšava i ničega se ne boji. On je svoj strah ostavio negdje iza sebe. I zato je ovo hrabra knjiga. I zato je ovo neophodna knjiga. Ona upozorava. Ona zahtijeva. Ona upozorava da i kada nismo direktno odgovorni za neki zločin moramo paziti da svojim ponašanjem ne otvorimo ponovo tu ranu ostalu nakon zločina. Ona zahtijeva da prvo osjetimo i glad i strah i nemoć pa da da onda sudimo. Ona neda da Srebrenicu poštujemo iz daljine, a od Srebrenice u našoj blizini okrećemo glavu. Fikret sebe u ovoj knjizi ne idealizuje. Ne pretvara se u romantičnog junaka i ne pretvara se da je nešto što nije. On faktografski, šturo, svoje postojanje svodi na nekoliko momenata. Zovem se Fikret. Iz Srebrenice sam. I kad je belaj uvijek najgore prođem. Ova poruka da najgre prođe kad je belaj koja se kao lajtmotiv provlači kroz njegovu knjigu postepeno prerasta u usud ne samo jednog dječaka, ne samo jednog grada, već cijelog jednog naroda.

Munira Subašić je čestitala Fikretu što je smogao snage da na papir stavi ono što osjeća u duši i pozvala druge ljude koji su prošli sličnim putem da ono što su proživjeli zabilježe, da se ne stide iz kojeg su kraja jer ma gdje trenutno borave treba glasno reći „I ja sam iz Srebrenice“.

- Mnoge majke same su odgajale svoju djecu i izvele ih na pravi put, rekla je Munira Subašić. Ni jedna od njih nije odgojila teroristu, nekog ko mrzi bilo koga drugog. Odgojile su djecu koja su, svako u svom fahu, danas postali veliki i zaslužni ljudi.

-Ova knjiga je autobiografsko djelo, kaže Fikret Hodžić. Ona govori o mom putu od početka rata do danas. U njoj su opisane dvije vrste borbe. Jedna koja govori o periodu 1992.-1995.godine a druga od 1995.godine do danas što, na neki način, ovu knjigu čini drugačijom od svi drugih knjiga. Mnogi autori su do sada bili skoncentrisani na to kakve su se stvari Srebrenici dešavale tokom odbrambno-oslobdilačkog rata u Bosni i Hercegovin od 1992.-1995.godine a slabo je ko govrio o tome kakve su sve nedaće imali ljudi iz Srebrnice nakon genocida koji se u njoj desio. Ovo je prva knjiga koja je napisana sa gledišta jednog dječaka. Godinu dana nakon njenog izdavanja zabljžila je veliki uspjeh u Bosni i Hercegovini ali i van njenih granica Trenutno je njprodavnija knjiga u našoj zemlji. Prevedena je na turski jezik, a uskoro će biti prevedena na više drugih, svjetskih, jezika. Ono što me posebno raduje jeste to da će uskoro krenuti i realizacija filma po njenim motivma. Ostvarit će se moja želja da se za ovu priču ne čuje samo u Bosni i Hercegovini već širom Svijeta. Istinu o Srebrenici pomalo svi iskrivljuju. Možda će neki i za mog oca, čije posmrtne ostatke ni do danas nisam pronašao, reći da nije ni postojao. Otuda sam ovom knjigom, između ostalog, njemu želio podići nišan da se zna da je postojao. Nisam osvetoljubiv. Međuim, moj uspjeh je moja osveta, a moja osveta je moja knjiga. Onima koji su u svom povampirenom ludilu krenuli da kolju i ubijaju po Srebrenic poručujuem da nisu uspjeli ostvariti svoje namjere, nisu uspjeli da nas sve pobiju. Nema većeg poraza za moje neprijatelje od toga što danas, svake večeri, gledaju moj osmjeh sa telvizijskih ekrana. U odnosu na onu ratnu, poslijeratna borba bila je teža. Neznate sa koje strane puca. Mnoga su nam vrata bila zatvarana. Majkama je bilo teško odgajati djecu, djeci teško odrastati u vremenu u kojem nemaš normalne uslove za življenje. Teško je bilo prevladavati svakodnevna poniženja u kojima te neko ne „mjeri“ po imenu već po tome odakle si. Danas kad sam ja postao idol mladih često se pitam šta mogu učiniti za njih. Shvatio sam da moja priča njima može pomoći u odrastanju kako bi spoznali da oni nikada nebi trebali biti zavisni, pakosni i zli kao neki „junaci“ mojih priča. Nastojm im ukazati na to da oni koji hoće da uče i rade mogu i ostvariti uspjeh i da trebaju vjervati u sebe i svoje samopouzdanje. Moja životna priča, ma koliko bila teška, lagahno je štivo. Mnogo je težih priča drugih ljudi iz Srebrence, Prijedora i drugih krajeva Bosne i Hercegovine. Sa promocija moje knjige želm da ljudi izađu nasmijani, a ne uplakani. Moj posao je da ljude činim sretnim. Iako knjiga ima teških trenutaka ona ima sretan kraj.


Veliko interesovanje za knjigu Fikreta Hodžića „I ja sm iz Srebrenice“


Jednu od pričica nisi uvrstio u ovu knjigu?
-Da. Ona najbolje govori o našim naravima u kojima te danas ne cijne po imnu i prezimenu već po tituli ili nečem drugom. Naime, putovao sam autobusom do fakulteta. Put se odužio ko nikada. U autobusu prmjetim jednu poznatu estradnu zvijezdu. Poželih da malo popričam sa njom da se sutra pofalim raji kako sam je upoznao. Stidljivo je, u namjeri da lakše uspostavim kontakt, ponudim bombonama koje sam imao kod sebe. No, ona ne samo da ih nije uzela već me šutnula od sebe ko posljednju krpu. Ko veli šta ću joj ja.Vozim se u autobuu a nije moj. Međutim, mnogo kasnije kada sam postao voditelj u vrlo gledanoj televizijskoj emisiji u kojoj gostuju zvijezde i zvjezdice na jedno od snimanja banu i moja nekadašnja saputnica iz autobusa. Prosto sam se topio od milja kad me počela tapšat po ramenu, faliti na sva zvona, govoriti kako sam zgodan.