LATIĆEV ULAZ NA IZLAZNA VRATA
Autor: Admir F. Beganović
Objavljeno: 07. Jun 2014. 19:06:50
Admir F. BEGANOVIĆ: Pitam se, da li se Nedžad pita šta će biti kada mu današnji poslodavci okrenu leđa, gdje li će onda?
Da li će prema jugu tražiti halala, da li će u centru pričati da je bio zaveden i „pod sihirama“. Ne znam, Boga mi. Ali znam da je sebe markirao za čitav život u pokušaju da „postane neko“ ujedajući ruku koja ga je hranila. Ušao je na izlazna vrata ljudskosti.
Rekoh li ja da više neću slova o Latićima ni napisati ni progovoriti? Rekoh Boga mi,i slagah ko lopov policajcu. Ali kako da ne reagujem na Nedžadove gluposti - pitam samog sebe? Kako? Njegov „umjetnički backgraund“ me natjera da poslušam svoje profesore koji su mi pričali da je glupom teško objasniti da je glup ali da treba polako reagovati pa šta košta da se plati. Umislio Nedžad da je bošnjački guru, umisli čim mu mahneš sa eurićima ali to nije glupost, nije Nedžad glup.

Njegovo duhovno stanje je takvo da je pogazio svaku vrijednost koja ljudsko biće razlikuje od životinje, od zvijeri. Nije ni čudo što bljuje jer jedno slabo ljudsko tijelo kakvo je Nedžadovo ne može da zadrži u sebi beskonačnost čmara koji kulja unutar te jadne duše. Sagradio je u sebi Nečko Latić „demokratsko-šerijatski poredak“ ali mu duševni budžet slab. A i taj „poredak“ u njegovoj duši nema ni temelja ni krova. Neprestane erupcije kao produkt jednog samogađenja spram sopstvenog stanja izbacuju na površinu sve ono što se u jednom riječniku negativnih stanja može naći –cinizam, arogancija, nekultura, neodgoj, licemjerstvo, podvale, laž...

Pomnoži, saberi, oduzmi i... to je Nedžad Latić.

U svom čarobnom svijetu laži Nedžad se vjerovatno udobno osjeća i ne razmišljajući da su oni, na koje šalje svoje otrovne ali bezopasne strijele, obasjani nurom-obasjani tim božanskim svojstvom, da su oni u društvu časnih i čestitih ljudi koji sijaju u punom sjaju i ukazuju na one koji su u mraku. Ali, jasno, Nedžad u mraku ne vidi.

Nedžad uporno, planski i sistematski vuče vrata na kojima piše GURAJ, a gura tamo gdje piše vuci. Zaključa se Nedžad u svoju dušu, pobjegne sam od sebe i..... udri Mujo u šargiju - u nešto se udarati mora. Volio bi Nedžad da ga kolege „obilježe“ kao bošnjačkog šefa života i smrti ali kolege „ne haju“ baš za njegovim stilom i života i pisanja već prepričavaju kako je otišao nekada nekome, posudio pare koje ne misli vratiti, kako ga je taj neko „vratio u život“ kao, nazovi, pisca, kako mu je drugi neko dao šansu nekoliko puta, kao i njegovom bratu, a oni kao znak lojalnosti i zahvalnosti u odajama laži smišljali svoje prljave naslove.


Podsjeti me Nečko na moju učiteljicu Slavku kada nam je objašnjavala koliko je 2+2, a onda nam dadne kontrolni i sljedeći zadatak - „lete dvije ovce, jedna žuta druga desno, koliko košta kilo kajmaka ako jež ima sedam godina?“. Haj ti budi pametan.
Laž je Nedžadova internacionala. Nije on „odbjegla ovčica“ kao što neko misli. On ovčica nikad i nije bio. Na dobroj stanici uvijek ima i loših putnika ali perfidno je razmišljanje njegovo.

Podsjeti me Nečko na moju učiteljicu Slavku kada nam je objašnjavala koliko je 2+2, a onda nam dadne kontrolni i sljedeći zadatak - „lete dvije ovce, jedna žuta druga desno, koliko košta kilo kajmaka ako jež ima sedam godina?“. Haj ti budi pametan.

Srca nam se ne griju na ista goriva, Bogu hvala - i možda i budem poslušao svog ahbaba Neleta koji često kaže: „Moj dedo je živio 107 godina samo zato što je gledao svoja posla“.

Pitam se, da li se Nedžad pita šta će biti kada mu današnji poslodavci okrenu leđa, gdje li će onda?
Da li će prema jugu tražiti halala, da li će u centru pričati da je bio zaveden i „pod sihirama“. Ne znam, Boga mi. Ali znam da je sebe markirao za čitav život u pokušaju da „postane neko“ ujedajući ruku koja ga je hranila. Ušao je na izlazna vrata ljudskosti.

A uvijek je bilo da se nečasni beskonačnim žarom mržnje obrušavaju na one koji osvjetljuju njihovu sramotu priželjkijući stanje mraka kada bi njihovo ništavilo postalo opravdano stanje,nadajući se da će njihove duše naći smiraj.