Šefka Begović Ličina: Tu, na rodnom ognjištu, na nemilost gavranima tame, ostadoše mi djevojački snovi, tajne i nevino srce, da ga strvinari žedni krvi, nemilosrdno čeputaju i sramotnim glibom okaljaju. Kad te noći, preko mosta preskočih Vrbas, ispod mene rjeka zašumi: “Put putuje Latifaga… Jes mi žao… teferiča…na Vrbasu akšamluka…“ - zadnje stihove progutaše nemirni talasi u koje kapnuše i utopiše se moje čemerne suze…

Dok napolju pljusak kiše trga posljednje behare jabuka, čije mi grane srdito udarahu u okna pendžera, podsjetiše me na mrklu noć u kojoj sam prije dvadesetak godina, sa majkom i sestrom, prteći zavježljaj na nemoćna pleća, krenula u susret bolu, neizvjesnosti, tuđini i tami…

Čini mi se da pod nogama osjetih onu toplinu naše zemlje, onako rastresitu sa tek uzoranih njiva, što nas odnjiviše u rahatluku, radosti i ljepoti.

Sjetih se kako sam se tada suznih očiju, provlačila ispod probeharalih voćki, čiji mi se cvjetovi zakačiše u kosu da ih ponesem sa sobom ko zna gdje, kako sam gazila orošenu travu, koja mi je sa nogu spirala rodnu zemlju, ostavljajući trag bošnjačkoj historiji da upiše, da upamti našu pečalbu i naš bol…

Tu, na rodnom ognjištu, na nemilost gavranima tame, ostadoše mi djevojački snovi, tajne i nevino srce, da ga strvinari žedni krvi, nemilosrdno čeputaju i sramotnim glibom okaljaju.
Kad te noći, preko mosta preskočih Vrbas, ispod mene rjeka zašumi: “Put putuje Latifaga… Jes mi žao… teferiča…na Vrbasu akšamluka…“ - zadnje stihove progutaše nemirni talasi u koje kapnuše i utopiše se moje čemerne suze…

Večeras, dok strepim od najezde vode, koja valjajući balvane i krovove razidanih kuća, donijetih ko zna odakle, guta ljudski znoj, nemilosrdno ga meljući, u ušima mi zašušti ista pjesma:
“Oj, jarane Sulejmane, jel’ ti žao…?”

Od nakupljenog zla, posle toliko godina, rijeke su u srdžbi eksplodirale, pomahnitale, bezdušno noseći ko zna čiju i kako stečenu imovinu, ne prebirajući, ne odvajajući ničije, odlučne da sve ljude redom kazne do bola …

I ja večeras, pred najzdom vode počeh od straha drhtat, kao one noći kada smo osluškivali daleke rafale i kad smo pred dušmanskim mitraljezom bježali u noć…

Shvatajući da je ovdje kraj mom bjegu, da vise nemam kud bježat, šćućurena uz pendžer, dočekah svitanje.

Osvit zore mi strgnu koprenu straha i zebnju da će mi rijeka otet, uništit i ovaj drugi tek savijeni dom.

Vidjeh napolju, suncem obasjanu bašču, po kojoj beše razastrata zemlja, ravna poput lakiranog poda, čiji me mirisi podsjetiše na rodnu kuću, na prostrane livade koje su me, sa ranim janjadima, učile prvim koracima, na one breze, iz čijih sam grana slušala jutarnji cvrkut ptica, na mirisne kupine, što su mi poput kičice rumenile obraze, na šapat zrelog žita i daleku pjesmu grlatih kosača.

Primjetih rijeku, kako, skrivajući se u travi, poput neke crne guje, k’o krivac otiče iza baštenske ograde kao ja uplakana, ostavljajući iza sebe nečujni mi šapat:
“Eto, donijela sam ti ovdje onu otetu zemlju sa tvojih njiva. Bila je tvoja i ja sam je tebi vratila”
Zagazih bosom nogom ka avliji i cvijeću, čije latice bjehu prekrile vene mokrom zemljom, koja se k’o kristal caklila na jutarnjem suncu. Kad u ruku zahvatih jedan pregršt, latice cvijeća se počeše otvarat, a zemlja mi, uz miris toplog doma, šapnu:

“Donije me rjeka tebi, da ovdje tebi rađam. Tamo sam pod tuđom čizmom, do sad, bila jalova…”