Ono sto nas je zadesilo nije nas moglo mimoići, a što nas je mimoišlo nije nas moglo snaći. (Hadis)

Nedžad ĆEMAN: Zamislite na trenutak, dok spokojno spavate na vama se slije hiljade kubika vode, niste se uspjeli ni probuditi a za vodom se obruši i cijela lavina kamenja i pijeska. I to je trenutak kada sva boraba i sve blagodati ovog svijeta prestaju, ni na trenutak dan prije nije bilo nikakvog nagoveštaja, nijednog pokazatelja da će nam se upravo takva tragedija desiti... I obićno bude da je to ono što se sa ovoga svijeta dalo vidjeti... i sta dalje?

Sve što nam se dešava ima svoje razloge, na svako pitanje postoji odgovor samo treba da se zaroni u njegovu dubinu i dobro razmisli o svemu što nam se događa i iz svega treba pouku uzeti. Obilne padavine koje su proteklih dana poplavile Bosnu i region, i sa sobom odnijele mnoga naselja, razorile domove, i ljude ostavile bez ičega, ne treba samo da nas takve stvari žaloste, treba da nam i pouka budu. Da mi koji smo ostali pošteđeni iskušenja, pouku uzmemo i da razmislimo o svemu, jer čovjek je čovjek po razumu a ne po potrebi. Narod koji je stavljen na iskušenje da u jednom trenutku ostane bez svega što je godinama gradio i stvarao, treba da nam je na znanje, da ništa čovjek ne posjeduje i da mu je sve posuđeno, da jedino što će ga uvijek pratiti ma gdje god išao i kakve ga (ne) prilike pratile su njegova djela. Zato se potrudimo da naša djela budu što bolja. Čovjeku je humanost prirođena samo je ponekad treba probuditi, svaki dan je prilika za činjenje dobrih dijela, jer se dobrim djelima čistimo, i jačamo sebe kao osobe, branimo se od malodušnosti i sebićnosti… Razumjeti i osjetiti patnju drugog je osobina koja nas čovjekom čini. Trebamo često polaziti od sebe, šta da smo mi bili na mjestu ovih nastradalih ljudi? Slika je jasna pred očima svakog od nas, za jedan trenutak sve što smo mislili da posjedujemo odlazi u nepovrat, i ništa nema cijenu niti vrijednost samo goli život, koji se želi spasiti, a ni ti nismo kadri jer mi nismo gospodari svoga života, sve je u Njegovoj moći. Mi smo samo nosači svojih dijela i instrumenti Njegovog djelovanja. Zato se trebamo truditi da što više dobra napravimo, da svaku sekundu iskoristomo da budemo u službi drugima jer samo tako najbolje služimo sebi.



Život je raskrsnica, jedan put vodi pred vrata milosti i spasa, drugi put vodi pred vrata straha i užasa. Mi smo ti koji biramo put. Mi smo oni koji moraju znati da je ovaj svijet pijaca na kojoj kupujemo vječnost. Pazar je onakav kakvim ga obavimo. Svako dobije ono po šta je došao. Naš cilj treba da bude robovanje, jer nema uzvišenijeg stanja od stanja robovanja, samo je bit u tome da robujemo ispravnom cilju i jednom Gospodaru, i tada rezultati pokazuju da je to najuzvišeniji posao i najodabranije stanje koje će nas odvesti do vrata spasa gdje su duše smirene. Biti na ovom stepenu možemo samo ako kod sebe razvijemo osjećaj za druge, spremnost na žrtvu da materiju stavimo na mjesto kojem i pripada a da unaprijeđujemo duhovne vrijednosti, kao što su zadovoljstvo sa onim što imamo, ne težiti nećemu što nas je zaobišlo, jer da je to nama trebalo sigurno bi nam i bilo povjereno. Svako od nas dobije ono što može da podnese, nije za svakoga imetak jer bi ga pokvario, kao što i nije za svakoga siromaštvo jer sabura ne bi imao. Zamislite na trenutak, dok spokojno spavate na vama se slije hiljade kubika vode, niste se uspjeli ni probuditi a za vodom se obruši i cijela lavina kamenja i pijeska. I to je trenutak kada sva boraba i sve blagodati ovog svijeta prestaju, ni na trenutak dan prije nije bilo nikakvog nagoveštaja, nijednog pokazatelja da će nam se upravo takva tragedija desiti... I obićno bude da je to ono što se sa ovoga svijeta dalo vidjeti... i šta dalje? Otvorit će se jedna od onih vrata koje će nam pokazati na koji način smo proveli ovozemaljski život... i ako smo ubijeđeni da smo živjeli cjeloga života u nadi da je sve ono što smo činili ispravno, ipak, mnogi će se naći pred onim neželjenim vratima iza kojih će se osjetiti miris vatre i začuti neizdrživi krici... Hoćemo li tada razumjeti smisao onoga što smo u vrtlogu mulja i ostavili, ono sada poderano i unakazeno tijelo koje smo nosili a sada liči na iznošeno i poderano odijelo i često za njegov komfort i spoljni izgled zaboravili da učinimo dobra djela i u zanosu nekome kome je bila potrebna pomoć i blaga riječ zaboravili ili pak zbog nekog hira grubo odbili pruziti ruku spasa...? Tada nećemo se moći okrenuti nazad i povratiti u istrošeno i ostavljeno tijelo, tada će biti kasno za ispravke jer je svako prije stizanja pred jedna od tih vrata sebe već postavio u svoju dijelima zasluženu poziciju. Od Dženneta do Džehanema, svi smo već izabrali svoje mjesto. A i oni koji ovih dana iznalaze sebi i drugima opravdanja da sve ovo što se dešava ne zaslužuje njegovo angažovanje i podršku ili pak čine nešto ne bili se kazalo da je nešto činio, takvim bez-beli ona čađava i ružna vrata bit će jedini prolaz za onaj svijet.

''I nećete zaslužiti nagradu sve dok ne udijelite dio od onoga što vam je najdraže a bilo šta što vi udijelite, Allah će, sigurno, za to znati....