Ne bojim se, Hatidža reče, "jer su mi ubili sve, unuke, potomstvo i porijeklo". Njih je nemoguće zastrašiti. Ma koliko se zlikovci zlo ophodili, one ostaju čvrste u svom nijetu da će svakog 13. jula uči u krug Zemljoradničke zadruge u Kravicama i svojim prisustvom podsjetiti da je na tom mjestu počinjen zločin neviđenih razmjera i da to nikad neće zločinci prikriti, niti će ma koliko sile upotrijebili pamćenje ubiti.

"Ko je kriv? - Najkrivlji su svakako ubice i njihovi naredbodavci, ali svi smo mi krivi, svi mi preživjeli, svi osim žrtava. Kada se dogodi nešto tako stravično kao što je Srebrenica, tada nema nevinih, svaki čovjek i svaka žena su krivi što je Svijet takav kakav jest i što je moguć Svijet u kojem je moguća Srebrenica."

Elmedina MUFTIĆ: Nije Srebrenica samo tuga onih koji su ostali bez svojih najbližih, Srebrenica je tuga, opomena, bol i osjećaj krivice nas živih. Kad živiš u svijetu u kojem se dogodi Srebrenica, moraš biti spreman da se Srebrenica može da ponovi, samo ako se i na trenutak zaboravi. Te slobodne žene se bore da pamćenje zaživi u svakom od nas i hrabro plaćaju cijenu vlastite slobode djelovanja. Najveća je hrabrost biti kukavica i sebe neslobodnim učiniti, bojati se za pravdu i istinu ustati, znajući da kukavičluk čovjeku nije svojstven, jer je čovjek na sebe namjesništvo na zemlji preuzeo. Krivci smo sve dok nam borba za pamćenje predstavlja teret a ne obavezu i svrhu življenja. Krivci smo sve dok nam je bilo šta važnije od toga da širimo istinu o genocidu.

Krivi smo svi. Osjećaj krivice je najslabiji čin djelovanja, ali mi ni krivicu ne osjećamo. Dok su u julu ubijali čovječanstvo svijet je gledao nijemo ne želeći da spriječi genocid. Danas devetnaest godina poslije, gledamo mi, kako žele da izvrše genocid nad pamćenjem. Zar nismo krivi svi, što smo im dopustili svojim nedjelovanjem da osjete takvu snagu i usude se da negiraju genocid, da zlostavljaju majke koje žele da na stratištu u Kravicama prouče Fatihu svojim najmilijim, zar krivica nije na svima nama što Hatidža i Aiša same vode bitku za pamćenje, dok mi gledamo turske serije i lijemo suze nad ljubavnim jadima Ferihe.

Počiniti genocid zadnji je stadij zvjerstva, a negirati genocid, ubijati pamćenje, progoniti porodice žrtava ne dajući im pravo ni da u tišini tuguju za njima ubijenim nadilazi zvjerstvo, to je neki novi fenomen nepoznat čovječanstvu.

Posmatram slobodna lica Hatidže i Aiše, dok odlučno sa saslušanja izlaze, bistrina njihovog pogleda je jasan znak da one nemaju straha i ne misle odustati. Šta bi još mogle izgubiti, kad su im u julu 1995. godine oduzeli sve osim duše, nju nisu mogli jer duša ne pripada čovjeku, duša pripada Stvoritelju. Ne bojim se, Hatidža reče, "jer su mi ubili sve, unuke, potomstvo i porijeklo". Njih je nemoguće zastrašiti. Ma koliko se zlikovci zlo ophodili, one ostaju čvrste u svom nijetu da će svakog 13. jula uči u krug Zemljoradničke zadruge u Kravicama i svojim prisustvom podsjetiti da je na tom mjestu počinjen zločin neviđenih razmjera i da to nikad neće zločinci prikriti, niti će ma koliko sile upotrijebili pamćenje ubiti.

Hatidža, Aiša i ostale majke i žene Srebrenice su slobodne. A šta smo mi? Krivci, koji nemamo ni toliko hrabrosti da im se pridružimo, ili damo podršku. Ako smo bili nemoćni 1995.godine da spriječimo genocid nad narodom, sad 2014. nemamo pravo da šutimo dok se vrši genocid nad pamćenjem. Nije ovo Hatidžina i Aišina borba, ovo je borba svakog od nas. Nije Srebrenica samo tuga onih koji su ostali bez svojih najbližih, Srebrenica je tuga, opomena, bol i osjećaj krivice nas živih. Kad živiš u svijetu u kojem se dogodi Srebrenica, moraš biti spreman da se Srebrenica može da ponovi, samo ako se i na trenutak zaboravi. Te slobodne žene se bore da pamćenje zaživi u svakom od nas i hrabro plaćaju cijenu vlastite slobode djelovanja. Najveća je hrabrost biti kukavica i sebe

Krivi smo sve dok svako od nas ne bude Hatidža, Aiša, Hajra, Kada, Hava, Munira, Zada, Bakira. Krivi smo sve kod ove neumorne žene same vode bitku kolektivnog opstanka. Krivi smo sve dok spavamo, a zemlja nam puna masovnih grobnica. Krivci smo sve dok nana Fata u svojoj avliji crkvu gleda. Krivi smo dok šutimo, gledamo i ne reagujemo.

neslobodnim učiniti, bojati se za pravdu i istinu ustati, znajući da kukavičluk čovjeku nije svojstven, jer je čovjek na sebe namjesništvo na zemlji preuzeo. Krivci smo sve dok nam borba za pamćenje predstavlja teret a ne obavezu i svrhu življenja. Krivci smo sve dok nam je bilo šta važnije od toga da širimo istinu o genocidu. Krivi smo sve dok svako od nas ne bude Hatidža, Aiša, Hajra, Kada, Hava, Munira, Zada, Bakira. Krivi smo sve kod ove neumorne žene same vode bitku kolektivnog opstanka. Krivi smo sve dok spavamo, a zemlja nam puna masovnih grobnica. Krivci smo sve dok nana Fata u svojoj avliji crkvu gleda. Krivi smo dok šutimo, gledamo i ne reagujemo. Krivi smo sve dok se ne probudimo.A nije nam još puno vakta ostalo, trebalo bi da poranimo, horozi su davno sabah najavili. Da ne bi sutra plakali ko djeca zbog onoga što smo trebali ko odrasli napraviti. Protestirati kad bi smo trebali djelovati, od ljudi čini učesnike u zločinu.

"Istina je jedini način borbe protiv zločina. Osim dokaza da se zločin desio, istina je najmoćnije oružje za borbu da se on nikada ne ponovi."

Nema veće ljubavi na dunjaluku od majčinske ljubavi, nema veće tuge i teže suze nego što je majka za evladom pusti, nema iskrenije dove od one koju majka za dijete uputi. Ubili su im srca, te 1995.godine, sad bi da im ubiju i pamćenje. Sve dok su majke žive i dok dovu Gospodaru upućuju, ostat će istina, sjećanje i pamtit će Bosna. Jer se zločin nikad sakrio nije. Svakom zlu nagonu može biti sladak početak, ali mu je gorak završetak. Jer valja s ovog svijeta na drugi preseliti, a tamo ćemo za sve biti pitani.