Rahmet, mojoj majci, Munibi Paripović Begović (13.03.20010.)
ODLETJELA PTIČICA
Autor: Šefka Begović-Ličina
Objavljeno: 26. Feb 2014. 01:02:44
Šefka Begović-Ličina: Iako je bila najbolja učenica u svom razredu Osnovne škole u rodnim Beranama, nije nastavila gimnazijsko školovanje. Mnogi njeni drugovi koji su kasnije bili doktori i profesori, pričali su nam, da ih je naša majka vukla za uši ako nisu znali gradivo. Do smrti je žalila što su je na pritisak vjeroučitelja i rodbine, roditelji ispisali iz škole. Njena četiri brata stekli su visoka obrazovanja, a njih tri sestre, zbog nazadnih, iskrivljenih, varoških shvatanja, morale su prekinut školovanje. Govorila nam je da je jedino pravo bogatstvo u znanju, pa nas je usmjeravala ka nauci.
Proljetno sunce je obasjavalo sarajevsku Ferhadiju, milujući je i umivajući kao naspavanu curicu. Za stolovima kafića, razdragana omladina je žagorila i naglas se smijala. Na trotoaru, pred jednim izlogom, bosonogo ciganče razvlačilo je iskrivljenu harmoniku, čekajući da mu prolaznici bace u kutiju neki pfening. Nezadovoljan udjeljenim, glasno ih je psovao. Malo dalje zagledana nekud, prodavačica novina je na sav glas rimovala dnevne vijesti.
Pred katedralom u malim saksijama, poredane kitice svježih visibaba i mirisne zumbule svih boja, ozarenih lica, prolaznici su ih nosili nekud.
Posle duge zime, proljeće, sunce i cvijeće, ljudima otapaju led, vraćaju radost, osmjeh.
Kad zakoračih ka saksiji zumbula, onom roze k'o šeftelibehar, oštar bol probode mi prsa, nogu u mjestu ukoči. Sjetih se da već sedmicu dana, nema moje majke, da nemam kome ponijet cvijeće.
U suznim očima, nestadoše mi visibabe i zumbuli, malom cigančetu zamuknu harmonika, utihnu glas prodavačice novina, nad Ferhadijom prestade sijat sunce.
Trgnuh se, stadoh, sjetih se da se prije neki dan po majčinom preseljenju na Ahiret i mi svi ka kaburu pomjerismo korak naprijed...
Red nam se pomjera kao kad u Opštini ovjeravamo dokumenate, sa dobijenim brojem čekamo da bliže priđemo šalteru i tako mjesto po mjesto, polahko idemo ka Ahiretu. Poneko, onako kako mu je zapisano, preskoči redni broj i preko reda ode malo ranije. Sretni smo što ne znamo dokle smo stigli i kad će ko tamo.
Allah nam stalno šalje iskušenja, opomene, nagrade. Mene, elhamdulillah, počasti da doputujem u Sarajavo na vakat i da dvije sedmice hastu majku hizmetim.
Rodila je i odgojila nas šestoro djece, doživjela za devedesetgodina, osamnestoro unuka i deset praunuka, ukupno nas je preko pedeset. Čitava jedna mala mahala.
Polahko koračajući Ferhadijom, prisjetih se djetinjstva i majke kada je do iza ponoći mušteriji šila haljine da joj stigne na vakat. Dok sam ja u postelji snivala djevojačke snove, letjeći ko zna gdje, poznati zvuk šivaće mašine „Bagat" odzvanjao je nekad do sabaha i brkao mi snove.
Iako umorna, šila je noću i tom zaradom povećavala prihode za naše školovanje.
Sjećam se da mi je uoči svake školske ekskurzije do kasno u noć šila bluzu i pantalone od bijele paname. Ujutru me sve čekalo sašiveno i ispeglano, sa zapakovanim tavapitama i revanijom za puta. Redovno me je pratila do autobusa, pomažući mi da nosim putnu torbu, a ja se čudila što me nikad nije puštala samu.
Sve do autobusa, usput me je savjetovala da se vladam uljudno i da se čuvam nevaljalog društva. Sve dok bi autobus zamakao, vidjela sam je nepomičnu kako brižna gleda za mnom.
Tako sam ja mnogo godina kasnije, dok su studirali, svoju djecu pratila na put, a oni mi usput prigovarali da mogu sami bez moje pratnje. Isto kao majka mi i ja bih za njima dugo gledala i čekala dok autobus ne bi zamakao i tek tad shvatila majčinu strepnju.
Iako je bila najbolja učenica u svom razredu Osnovne škole u rodnim Beranama, nije nastavila gimnazijsko školovanje. Mnogi njeni drugovi koji su kasnije bili doktori i profesori, pričali su nam, da ih je naša majka vukla za uši ako nisu znali gradivo. Do smrti je žalila što su je na pritisak vjeroučitelja i rodbine, roditelji ispisali iz škole. Njena četiri brata stekli su visoka obrazovanja, a njih tri sestre, zbog nazadnih, iskrivljenih, varoških shvatanja, morale su prekinut školovanje. Govorila nam je da je jedino pravo bogatstvo u znanju, pa nas je usmjeravala ka nauci.
Slušajući braću gimnazijalce kako naglas uče francusku himnu, godinama je upijala svaku riječ i pamtila ih sve do smrti. Kada bi je mi zamolili:
„Hajd nam, majko, odrecituj Marseljezu“, ona bi staračkim glasom otpočela:
„Alon zanfan d la patri...“, i sve do kraja napamet. Pamtila je datume važnih događaja i telefonske brojeve kao računar, čudeći nam se kao se mi nekih događaja ne sjećamo, često nam prigovarala:
„Čudim vam se, đeco, kako završiste škole, kad ništa ne pamtite i sve tako brzo zaboravljate.“
Čitajući vjerske knjige u dovama, svakodnevnim namazima, oštrila je um i nikad nije ništa zaboravljala, pa joj se životna disketa nije iskrzala do samog kraja.
Tiha poput meleka, u mahali poštovana begovica, vazda spremna da svakog posavjetuje, još iz djetinjstva sa čvrstim temeljima vjere, težila je islamskom znanju, ibadetu i pokornosti Bogu dž.š.
Dostojanstveno je iznijela dva rata, podnoseći jednako životnu smjenu blagostnja i siromaštva, ostajući uvijek ista, jednostavna i Allahu zahvalna. Iako je poticala iz ugledne i obrazovane gradske kuće, nikada se ničim nije visila. Savjetovala nas je da su uobraženost, zavidnost i gramzljivost ljudsko zlo, da su skromnost i sabur najveće ljudske vrline.
Učila nas je da budemo dobri ljudi, da poštujemo jednako kako bogate, tako i siromašne ljude.
Dok je imala snage, nikog, pa čak ni malo dijete, nikad nije dočekala sjedeći, nego je ustajala mjesto da mu ustupi.
Suprug, djeca, musafiri i rodbina za nju su bili svetinja, pa je i nas tom redu naučila.
Svima nam je poklonila Jasin u prjevodu, a meni i Zbirku dova „Muradija.“ kao prećutni amanet da ih se Jasinom sjećamo. Kad bih spavala u sobi sa njom, kroz san sam je čula kako do kasno u noć čita hadise i ujutru mi ih je uz kahvu tumačila.
Dva puta je čitala moju knjigu „Duša u leptiru“ ostajući uz knjigu budna do sabaha.
Okružena pažnjom i ljubavlju svih nas, imala je lahku i sretnu starost, bila je naša princeza.
Za vrijeme kratke joj bolesti, svake noći sam bila pored nje budna. Dok sam je držala naslonjenu na prsima, hraneći je kašičicom i zalivajući zem zemom, bezbroj puta sam u sebi učila Jasin i molila se Allahu da joj nemoć olakša. Pred našim se očima, bez ikakvog bola se topila, u postelji se gasila polahko, kao svijeća dogorijevala.
Smrt najrođenijih nam je neshvatljiva, čini nam se da su nam dragi besmrtni, i teško se mirimo sa njihovim gubitkom.
Ma koliko imali godina, kada gubimo majku, djelovi mesa nam se otkidaju, srce se polovi, korijen i oslonac se čupaju, krilo toplo,brižno lice, sve odjednom s njenom dušom prhne u nebo.
Iako sam shvatala da je kraj, nisam priznavala stvarnost. Dok je zatvorenih očiju dovila, ja sam je hrabrila da ustraje, govoreći joj da ćemo na proljeće ići skupa rodnu kuću u Berane, da ću joj iz bašče nabrati zrelih jerebasmi, da ćemo pršetat do Lima i niz cijelu haremsku mahalu. Ona bi mi je tiho odgovarala: „Inšallah“
Svakog dana me pitala: „Je li okopnio snijeg? Koliko je sati?“
Zadnje noći, dok sam je pojila, ispričala mi je jednu hikaju:
„Skoro sam pročitala kako je jedan pas tornjak htio da skapa od žeđi. Naišla nekaka žena, sazula papuču s noge, napunila je vodom i napojila ga. Tako je kažu zaradila Džennet.“
Nisam shvatila šta je time htjela reći, a danas znam...
Čvrsto me držala za ruku i mislim da je tako bila u smrtnom času sigurnija.
Došle su kone da posjete, kako rekoše, hamajliju cijele vratničke čikme. Polahko sam je spustila na jastuk.
Kao najzdravija najednom je otvorila oči i počela mrdati ustima. Njen pogled, prikovan u ćošak sobe, blažen izraz lica, primjetna radost, razliven nur, veličanstvena tišina i svjetlost ispunili su cijelu sobu. Ja sam u toj sekundi shvatila da je radosna dočekala meleka. Učeći šehadet i tegbire, nas šestoro smo naglas molili Allaha da joj lahko dušu prihvati.
Vjerujem da nas je majka čula i da je u zadnjem izdisaju znala da nas je odgojila u duhu vjere i da ćemo je dovom vječno spominjati.
U njenom smrtnom času nije bilo bola, ni hropca, ni jauka, ničeg. Sve je bilo gotovo za par minuta. Duša joj je prhnula tiho, lahko, nečujno poput ptičice, odletjela tamo na mezarje Vlakovo kraj svoga Bega. Meleci joj pokazali put do vječne kuće i smjestili je tu gdje treba. Njen životni sat je stao i zatvorio krug dokle je bilo zapisano.
Na dan njene dženaze u Sarajevu je sijalo sunce, sav se snijeg bio otopio...
Najveće nasljedstvo ti nam ostavi, majko! Teku prepisanih hadisa, islamskih pouka i poruka. Jednu prepisah ih ovdje:
„Muhamed s. a. v. s. rekao mi je „Šeh Ahmete, ja se stidim da izađem pred Boga dž.š. od ružnih poslova mog Ummeta. Mnogi griješe, jedu kamate, harame se, krivo mjere, piju alkohol, ne klone se ružnih pojmova, ružnih govora na jeziku, podvala, krive kletve, psovke, ne čuvaju se jetimskog haka, rade sve ono što im je Kur anom zabranjeno. Šeh Ahjmete, od mene im je ovaj savjet kao preporuka, milost i rahmet. Neka me poslušaju šeh Ahmete, nek se spase i kaži im da se povrate u Din. Nek se moj Ummet kloni harama dok im nisu došli časovi katastrofe...“
Ostadoše nam nasihati u sjećanju u bogatstvu, bolu i ponosu, majko! Tvoj ćošak u sobi još uvijek je pust i prazan. Na pendžeru, kroz koji si u avliji gledala rascvjetale ružice i lozu hanameli, ostadoše ti naočare na otvorenom Kur anu, neispijena kutijica vitamina, pola flašice zem zema.... U staroj sehari na vrhu ti ostade nedopletena papa, kutija rahatlikuma, albumi slikanog vremena, nasložene šamije...
Spavaš li noćas, inšallah, u baščama Džennetskim, ptičice moja? Počivaš li u spokoju i miru kraj Bega, odanog druga svoga?

„Teško onom ko ne vjeruje u Allaha i smrtni čas!
Teško ko ne spozna da će nam dušu uzet Onaj ko nam je dušu dao!
Svemilosni, molimo Te, osvijesti nas!“