Elmedina MUFTIĆ: Senad je bio tu kad je bilo najteže. Čudno i nerealno izgledalo krvave 1992.godine kada je taj isti Senad rat nazvao pravim imenom i dao mu pravo značenje... I tada ga mnogi nisu razumjeli. Ali istina je istina. I onda joj je slobodno kao i danas pogledao u oči. Bio je tu kad je bilo najteže... Tu je i u miru... Objektivnošću i nepotkupljivošću je izgradio imidž... Svima daje jednaku priliku da pokažu ko su... Mnogi su gostujući u njegovim emisijama skinuli maske i pokazali "ko je ko u ovoj čudnoj državi Bosni"... On i dalje ide... Slobodan i uspravan... Jede svoju čorbu, jest možda da nije s mesom.

Zemlja Bosna je oduvijek bila zemlja čuda, u toj čudnoj zemlji postoji pravilo koje se naziva ''Iz čije ćase kusaš njegovu čorbu jedeš"... Tako je to u zemlji Bosni. Kusa se iz tuđe ćase i jede se tuđa čorba... Svi siti i ovce na broju, čudna računica, nema logike ali ipak se uvažava pravilo... Niko neće da kaže niti jedne, da se ne bi udavio vlastitom mišlju... Jer i zašto bi kad je sve na prodaju pa i mišljenje... Zaželi se insan sresti čovjeka sa stavom. Ima ih, nije da nejma... Rijetki su.. Ali ima ih, i bit će ih sve dok je svijeta i naše zemlje čuda... Mora da bude i oni koji jedu iz svoje čase i kusaju svoju čorbu...Trebaš obuti gvozdene nanule i u ruke primit gvozden štap, pa se otisnut u pustolovinu zvanu pronaći čovjeka sa stavom i zdravim razumom, koji iz svoje ćase svoju čorbu kusa, jest možda da nije najukusnija i najbolja, ali je njegova i daje mu za pravo da smije svojom glavom misliti i svojim jezikom govoriti....

U subotu u svom Centralnom dnevniku, na svojoj televiziji, kusajući iz svoje ćase i jedući svoju čorbu, Senad Hadžifejzović je pokazao kako postati slobodan čovjek. Gledajući u kamere, čisto i bez zadrške u stilu čovjeka koji piše historiju, izgovarajući svoje ime i prezime, rekao je što misli političarima. A svima nama pokazao da je jedan od najvećih stepena borbe "nepravednom vladaru reći istinu u lice". Da to je uradio on, Senad... On je rekao šta je imao... A mi smo šutjeli. Pokazalo se kao svjetlo na kraju tunela, u ovom mračnom vremenu šutnje i ulizica... U vremenu kad sve ima cijenu, a skoro ništa vrijednost... Kad je sve na prodaju pa čak i obraz i čast... On, Senad je pred milionskim auditorijem pokazao da se može i mora biti slobodan čovjek, da je to jedina mjera života... Da čovjek ima slobodu govora, kad sebe oslobodi ovisnosti od ljudi... A to je opet moguće onima koji tevvekul imaju.... Pokazao je on, Senad da je ne imati oraha u džepu danas veliki luksuz... Da je to jedan od osnovnih uslova slobode. Rijetki su danas takvi... Mnogo je zarobljenika... Onih čiji su džepovi puni tuđih i svoji oraha... Koji kusaju tuđu čorbu, pa im haman i na nos počela izlaziti. Ulizice... Ti su najgori.



Jednom su upitali Sokrata "Koja životinja najljuće ujeda"? Od domaćih ulizica, od divljih klevetnika. Odgovorio je... Danas je vrijeme domaćih životinja... Siti, nakusali se čorbe mirni kao mace predu uz svoje vlasnike... Ne pada im na pamet, da to baš i nije zavidna pozicija, ali njima je dobro dok traje, traje... Kad prestane podivljat će. Hajvan je hajvan...Šta mu možeš...
U subotu je pred nama, odnosno na malim ekranima bio čovjek koji se nikome ne ulizuje, koji ima svoje mišljenje, koji stvari naziva pravim imenom... Ovo može napraviti samo slobodan čovjek, oslobođen straha i kompleksa od ljudi, siguran u sebe i vođen jakošću argumenata, spremni da bez dlake na jeziku progovori o onome o čemu većina ne smije ni da misli... Žalosno je da smo u ovolikoj mjeri postali zarobljenici, kukavice, zadovoljni robovi... Žalosno je da samo rijetki imaju hrabrosti da progovore... Senad je bio tu kad je bilo najteže. Čudno i nerealno izgledalo krvave 1992.godine kada je taj isti Senad rat nazvao pravim imenom i dao mu pravo značenje... I tada ga mnogi nisu razumjeli. Ali istina je istina. I onda joj je slobodno kao i danas pogledao u oči. Bio je tu kad je bilo najteže... Tu je i u miru... Objektivnošću i nepotkupljivošću je izgradio imidž... Svima daje jednaku priliku da pokažu ko su... Mnogi su gostujući u njegovim emisijama skinuli maske i pokazali "ko je ko u ovoj čudnoj državi Bosni"... On i dalje ide... Slobodan i uspravan... Jede svoju čorbu, jest možda da nije s mesom. Ali kako narod kaže bit će mesa, jer nema svadbe bez mesa... Čovjek s idejom, spreman da se bori i koji djelima pokazuje da je prijeko preče a okolo brže... Nikad zadovoljan rob... Vječiti prijatelj slobode... Voli svoju zemlju i bori se za nju... Onako kako on najbolje zna i kako se jedino i može... ISTINOM... Istinom u lice... Nepopularno u današnje vrijeme... Veličanstveno u slobodi čovjeka...

Eto... Desilo se i to... Progovori neko bez maske na licu, bez baklji u rukama, ne paleći državne institucije... Progovori i osta živ... Licem u Lice.... Ležerno... Argumentovano. S manirom i u stilu gospodina... Što bi i sam rekao "IDEMO DALJE"...