DA LI IZ CRNE GORE IĆI U EGZIL?
Autor: Mr. Nusret Balić
Objavljeno: 15. Feb 2014. 17:02:56
Nusret BALIĆ: Ko se obogatio, obogatio se, a ko je osiromašio, taj i danas snosi konsekvence takve devijantne državne politike koja je dovela narod na ivicu egzistencije. Zbog takve loše državne politike, zatvaranjem fabrika, nekontrolisanom hiperprodukciojom kadrova i nedefinisanim statusom radnika koji su proglašeni tehnološkim viškom, imamo jednu nedefinisanu državnu politiku koja se nalazi u statusu bezizlaznog stanja.
Jedni od glavnih problema sa kojima se građani Crne Gore danas suočavaju jesu inferioran položaj fakultetski obrazovanih ljudi na tržištu rada i obespravljen položaj starijih radnika koji su radili u naprednim fabrikama koje su danas pod stečajem, usljed ekonomske i političke tranzicije, koja je imala za cilj transformaciju društvene svojine u privatno vlasništvo. Ko se obogatio, obogatio se, a ko je osiromašio, taj i danas snosi konsekvence takve devijantne državne politike koja je dovela narod na ivicu egzistencije. Zbog takve loše državne politike, zatvaranjem fabrika, nekontrolisanom hiperprodukciojom kadrova i nedefinisanim statusom radnika koji su proglašeni tehnološkim viškom, imamo jednu nedefinisanu državnu politiku koja se nalazi u statusu bezizlaznog stanja. Ako još tome dodamo nekontrolisano, odnosno pretjerano zapošljavanje u institucijama sistema, koje dodatno vrši opterećenje na administraciju, a koje će generisati otpuštanje viška zaposlenih, dobićemo jednu opštu socio-ekonomsku konfuziju u našoj državi. Postavlja se pitanje, kuda ići i šta nam je činiti? Da li ići u egzil, i potražiti sreću na drugom mjestu, ili pak sa fakultetskom diplomom vratiti se poljoprivredi, uzeti motiku u ruke i orati njivu i saditi krompire? Šta god odabrali od ovo dvoje, može uroditi plodom. Međutim, šta je sa politikantstvom, nepotizmom i nepravdom koja svakim danom sve više postaje karakteristika našeg društva? Jedna od najvećih nepravdi koja se vodi prema mladim obrazovanim ljudima jeste ona prilikom zapošljavanja. Ne vrjednuju se znanje, moral, prosjek ocjena, dužina čekanja na birou za nezaposlene i socijalni status. Sa druge strane, cijene se oni koji su na razne amoralne načine došli do diploma koje bi trebalo provjeriti. Zatim koji su poslušni

Postavlja se pitanje, kuda ići i šta nam je činiti? Da li ići u egzil, i potražiti sreću na drugom mjestu, ili pak sa fakultetskom diplomom vratiti se poljoprivredi, uzeti motiku u ruke i orati njivu i saditi krompire?
nadređenima, koji nisu kreativni, koji će neposredno pred izbore da rade za vladajuće partije, u uzbornim štabovima i na terenu. Koji ne razmišljaju o razvoju društvene zajednice i koji samo vegetiraju osam časova na radnom mjestu čekajući da na kraju mjeseca uzmu platu za ono što su presjedeli. Sve to za posljedicu ima jednu destruktivnu politiku koja vodi državu u sunovrat. Kako izaći iz te krize? Kao prvo, na rukovodeća mjesta treba dovesti ljude od struke, od znanja i kredibiliteta, a ne po političkim zaslugama. Dakle, moraju doći ljudi od znanja i razvijenoj svijesti o doprinosu društvenoj zajednici. Mora se podsticati kreativnost zaposlenih i napredovanje zasnovano na rezultatima, a ne napredovanje na bazi političkih poena. Kao drugo, kreirati ambijent za privlačenje stranih investicija, i kroz te investicije otvoriti nova radna mjesta i višak zaposlenih usmjeriti u tom pravcu. Takođe je neophodno ohrabriti mlade ljude i pomoći im u implementaciji svih preduzetničkih i biznis ideja, kroz subvencioniranje projekata i uvođenjem fiskalnih olakšica. Uticaj vladajućih stranaka na preduzetnike potrebno je potpuno eliminisati, jer se njihovim uplitanjem kontrolišu birači, a samim tim ograničena je i sloboda rasta i razvoja preduzeća. Dakle, potrebno je obezbijediti zdrav ambijent za razvoj preduzetništva. Kao treće, veliki je broj radnika koji je stekao uslove za penziju, a koji i dalje rade, dok mladi ljudi željni rada i dokazivanja sjede u svojim kućama i mole Boga da neko ode u penziju. Dakle, njih je potrebno penzionisati, a mladim ljudima dati priliku za dokazivanjem i zaradom. Još jedan od načina da se ublaži nezadovoljstvo građana jeste sprovođenje pravednog zapošljavanja, a to je da se vodi računa da iz svake porodice ima neko koga treba zaposliti. Veliki je broj primjera da iz jedne porodice rade minimum četiri člana, a iz druge nijedan, iako svi imaju diplome fakulteta.
Dakle, to su principi pravednosti i solidarnosti koje je neophodno koristiti i sprovoditi u uslovima socio-ekonomske krize, kada raste opšte nezadovoljstvo građana. Ovo su samo neke od metoda za bolji status mladih na tržistu rada i bolji ekonomski status građana.