Istinu na vidjelo!
ISTRAŽITI ULOGU KATOLIČKE CRKVE U GENOCIDU NAD BOŠNJACIMA '92 – '95
Autor: Željko Milićević
Objavljeno: 11. Jan 2014. 13:01:01


Željko MILIĆEVIĆ: Početak financiranja hercegovačke mafije seže unazad do 60-ih, 70-ih i 80-ih godina prošlog stoljeća gdje se je na početku tih planiranja grabeža i komadanja Bosne i Hercegovine i genocida Bošnjaka, financiranje vršilo krijumčarenjem, ili švercom, hercegovačkog duhana, u čemu je bio uključeno nekoliko rođaka Mate Bobana, naravno starijih, da bi se po tom nastavilo kroz jednu kompleksnu operaciju tajne službe budućih hrvatskih genocidaša u suradnji s UDB-om i KOS-om Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije.
SVJEDOK: Ovo iznosim kao svjedok, u prvom licu, izjava koje su mi dali, prije, tijekom i nakon genocida, kako pripadnici Garde Republike Hrvatske, tako i članovi obitelji ondašnjih ratnih vojskovođa Republike Hrvatske, članovi hrvatske katoličke crkve, a i članovi moje šire obitelji.

Većinu od tih izjava sam prokomentirao, u raznim prilozima, tijekom godina suradnje s portalom Bošnjaci.net, međutim mišljenja sam da se ništa od toga ne smije prepustiti zaboravu i da sve to treba staviti u fokus na jednom mjestu, u jednom prilogu, zbog sjećanja a i zbog potrebe službenog istraživanja su-učešća navedenih institucija i njihovih pojedinaca u genocidu Bošnjaka 1992. - 1995. godine.

VUKOVAR: U septembru 1991. godine, po svojoj inicijativi i sa svojim novcima, odlučio sam otići u Hrvatsku i podnijeti prijedlog Ministru obrane Republike Hrvatske Gojku Šušku - Hrvatu Hercegovcu, porijeklom iz Malog Ograđenika - za obranu Vukovara s onda jednom posebnom tehnologijom, a u vrijeme kad je Vukovar bio pred padom od ruku najvećih vojnih formacija JNA koje su ikad, nakon Drugog svjetskog rata, bile korištene na bojnom polju, a većinom protiv vlastitog civilnog stanovništva. Po izjavama nekih, JNA je na Vukovaru izgubila 40% svoje tehnike. To znači da su građani i branitelji Vukovara, uključujući i dobrovoljce iz drugih krajeva Hrvatske i Bosne i Hercegovine, pripomogli, kroz svoje patnje, borbu i žrtve, značajnom slabljenju oružane moći Jugoslavenske narodne (koje li smrtonosne ironije !) armije.

GOJKO I MILE ŠUŠAK: U pripremi za taj put u Zagreb sreo sam se s Miletom Šuškom, bratom ondašnjeg Ministra obrane Republike Hrvatske, koji je živio u Ottawi, isto kao i njegov brat Gojko, prije nego je postao Ministar obrane Republike Hrvatske. Mile Šušak je obećao da će za mene organizirati prijem kod svog brata na Kaptolu u Zagrebu, gdje je Ministarstvo obrane Republike Hrvatske onda imalo svoje urede.

U sastanku s Miletom Šuškom sam došao do nekoliko značajnih otkrića.

Miletu je, u jednom trenutku, izletila jedna neočekivana izjava, kad smo razgovarali o budućim koracima i pogotovo o zajedničkoj obrani Bosne i Hercegovine. Pokrenuo sam tu temu jer mi je bilo očito da će Bosna i Hercegovina postati kolač srpskim ultra-nacionalistima.

U tom od jednih povijesnih trenutaka otkrivanja istine uloge vlade Republike Hrvatske, Hrvata u Hrvatskoj i Hrvata u Bosni i Hercegovini, Mile je izjavio:“ Pa i mi ćemo prigrabiti gdje što stignemo!“. Hrvatskoj i Hrvatima se je radilo o grabeži i o komadanju Bosne i Hercegovine.

U toj je izjavi isto tako bilo i ovo značenje, po mom tumačenju:“ Pa kad već Srbi grabe, što ne bismo i mi, Hrvati, grabili?“

A to isto uključuje da je bio dogovor zajedničkog grabljenja, jer da nije bilo dogovora zajedničkog grabljenja normalan čovjek bi osudio srpsko grabljenje Bosne i Hercegovine, barem po mom mišljenju, pogotovo jer su Hrvati i Hrvatska stoljećima polagali pravo vlasništva na Bosnu i Hercegovinu i na Bošnjake, ondašnje „Hrvate muslimanske vjere“, a po tom Muslimane.

Mile Šušak je nakon toga, u uvjerenju da razgovara s „čvrstim Ustašom“, kako je on okarakterizirao građane Malog Ograđenika iz kojeg područja je rodom bio i moj djed Ivan Aziz, nastavio priznanjem uloge vlade Republike Hrvatske u genocidu Bošnjaka, a kroz veleizdaju Vukovara.

„Odlučeno je da ćemo mi (Vlada Republike Hrvatske, primjedba autora) uzeti 87% sredstava iz budžeta obrane Vukovara i dati te novce Mati Bobanu (ondašnjem ultranacionalističkom i vojnom vođi Hrvata u Republici Bosni i Hercegovini, a posebno Hrvata Hercegovine, primjedba autora).


Zločinačka svita sa Bobanom na čelu

HERCEGOVAČKA MAFIJA: Poznata je i dobro zabilježena uloga hercegovačke mafije, koja je financirala, i to mnogo prije pojave Mate Bobana, godinama i decenijama planiranu „obranu“ Hrvatske, te po tom grabež i komadanje Bosne i Hercegovine, kao i genocid Bošnjaka.

Početak financiranja hercegovačke mafije seže unazad do 60-ih, 70-ih i 80-ih godina prošlog stoljeća gdje se je na početku tih planiranja grabeža i komadanja Bosne i Hercegovine i genocida Bošnjaka, financiranje povijesnih priprema ustanovljivanja Velike Hrvatske vršilo krijumčarenjem, ili švercom, hercegovačkog duhana, u čemu je bio uključeno nekoliko rođaka Mate Bobana, naravno starijih, da bi se po tom nastavilo kroz jednu kompleksnu operaciju tajne službe budućih hrvatskih genocidaša u suradnji s UDB-om i KOS-om Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, kao i drugim eksponentima plana uspostavljanja Velike Srbije.

Ta tajna služba Hrvata - ovdje je potrebno naglasiti Hercegovaca - je, u jednom od najuspješnijih poteza bilo koje tajne službe u povijesti ratovanja, došla na ideju organiziranja takozvanih „priviđenja Djevice Marije“ u Međugorju, koje je u blizini Malog Ograđenika.

Kroz ta „priviđenja“ su kroz decenije dovukli milijune i desetine milijuna poklonika raznih vjera iz svih krajeva svijeta, koji su im poklonici donijeli milijarde dolara, a kojim se je novcima financirala i ondašnja Jugoslovenska narodna armija, kao i formacije Hrvata u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini u pripremi izvršenja „finalne solucije“ nad Bošnjacima.


USMRĆENJE GENERALA BLAŽ KRALJEVIĆ: Isto je tako poznata uloga Mate Bobana u umoru, ili usmrćenju, generala Blaža Kraljevića, koji je postrojbe Hrvatskog vijeća obrane stavio pod komandu Armije Republike Bosne i Hercegovine. Po usmrćenju generala Blaža Kraljevića je došlo do najvećih zvjerstava HVO protiv Bošnjaka, uključivo i genocida u Ahmićima.



Pokojni general Blaž Kraljević
Taj moj put u Zagreb je završio potpunim neuspjehom jer Ministar Gojko Šušak, kroz pet dana mog boravka, svakim danom, cijelim danom, u prizemlju Ministarstva obrane Republike Hrvatske, nije našao shodnim da me primi i to zato jer provjeravanje moje odanosti „čvrstim Ustašama“, kroz hrvatsko-hercegovačke kanale u Ottawi nije pokazalo patriotizam „ustaštvu“ i moju odanost planu Hrvata u uspostavljanju Velike Hrvatske, grabeži i komadanju Bosne i Hercegovine, te planiranom genocidu Bošnjaka.

BOŠNJACI I VUKOVAR – HRVATSKE I GENOCIDNA VELEIZDAJA: Za spoznavanje povijesnih dimenzija potrebno je istaći da su Bošnjaci dobrovoljci, u velikom broju poginuli braneći Vukovar ali ga nisu mogli obraniti jer je Hrvatska kroz veleizdaju Vukovara omogućila genocid Bošnjaka u Bosni i Hercegovini.

Na povratku iz Zagreba, u vlaku u Beč, upoznao sam, pijući kavu u restoran-vagonu, jednog pripadnika Garde Republike Hrvatske, koji mi je sa suzama u očima, svoje volje izjavio:“ Gospodine, cvijet muslimanske mladosti je pao na Vukovaru!“

Neka je tom cvijetu muslimanske mladosti rahla zemlja i da im Bog dadne mjesto u Raju a Šušcima, Bobanovcima i sličnima mjesto u Paklu.

POVRATAK I RAZGOVOR SA ŽUPNIKOM: Otišao sam, nakon povratka iz Zagreba, u posjetu župniku hrvatske katoličke crkve u Ottawi da se raspitam o mogućim zabijenim hrvatsko-hercegovačkim noževima u mojim leđima. Župnik, koji više nije u Kanadi, je bio zatečen mojim direktnim pitanjima i pokazao sve simptome koji su mi potvrdili postojanje hrvatsko-hercegovačkih noževa u mojim leđima, sve od zastiđenosti, pa do nervoze, pa do crvenila u licu.

U februaru 1992. godine sam se priključio Informacionom uredu Bosne i Hercegovine u Ottawi, lobističkoj organizaciji Bosne i Hercegovine u Sjevernoj Americi. Ispred te organizacije sam još jednom putovao u Zagreb, u septembru 1992. godine, u nastojanju pomoći Hrvatima da ohlade svoje usijane glave i progledaju svojim očima i udruže se u zajedničku obranu kako Republike Hrvatske, tako i onda već postojeće i međunarodno priznate Republike Bosne i Hercegovine. Na žalost, usijanim glavama Hrvatske nije se mogla objasniti ni potreba za zajedničkom obranom a niti stvarnost događanja i njihova uloga i krivda su-učešća u već onda očitom genocidu Bošnjaka.

ULOGA FRANJEVAČKIH FRATARA U GENOCIDU NAD BOŠNJACIMA: Jedan dan sam prešao u jedno područje u Bosni gdje sam se sreo s članovima šire obitelji, koji su podržavali moje ideje o zajedničkoj obrani ali koji su mi isto tako dali do znanja da se to neće desiti zbog usijanih glava u Zagrebu i u Širokom Brijegu.

Tu je isto pala jedna značajna izjava „Kad nestane metaka, a mi na ispovijed fratrima!“ (franjevačkim fratrima „Bosne Srebrene“, primjedba autora).

U mom trećem putu u Zagreb, krajem 1993. godine, sreo sam u vlaku dvojicu Hercegovaca koji nisu mogli izdržati a da mi se ne pohvale kako su sudjelovali u genocidu Bošnjaka u Ahmićima.

„Mi krenuli prema Ahmićima pred zoru i zaustaviše nas četnici i upitaju - a kud vi, to, idete. Rekosmo - idemo u Ahmiće, a oni rekoše - evo pođite ovim putem, bliže je, a i mi ćemo vam dati momaka ako zatreba“.

„Po ulasku u Ahmiće mi bacili granate na krovove kuća - oni izletiše van, pobili smo ih k’o zečeve!“


Genocidu naklonjenim Hrvatima očito nije „trebalo momaka“, imali su ih na pretek, a i naoružanja kojeg su dobili žrtvovanjem Vukovara u promicanju povijesnih ciljeva genocida Bošnjaka i grabeža i komadanja Republike Bosne i Hercegovine, a sve to za uspostavljanje Velike Hrvatske.

Ruke vlade Republike Hrvatske, Hrvata u Hrvatskoj, Hrvata u Bosni i Hercegovini, hrvatske katoličke crkve u Bosni i Hercegovini a pogotovo franjevačkih fratara Bosne Srebrene, tijekom decenija a i dulje, natopljene su krvlju Bošnjaka. Za te zločine oni trebaju i moraju odgovarati.

Zločin genocida nikad pravno ne zastarijeva u smislu krivde, te u smislu hapšenja osumnjičenih i predvođenja tih osumnjičenih pred lice zakona. Bez pravnog kažnjavanja onih Hrvata koji su krivi za genocid Bošnjaka nema suživota. Žalosno je da većina njih ne želi suživot, zato su i počinili genocid i uspostavili Veliku Hrvatsku u povijesnoj suradnji s Velikom Srbijom.

(Autor je član Odbora za ljudska prava, prava žrtava rata i genocid Svjetskog bošnjačkog kongresa)