Fadil M. Kardović, prof: Najviše je mirisala kahva koja se pila pod lipom u hladu. Za kahvom je sjedio djedo i nana (majka-stara), babo i majka, amidže i strine, a oko njih su se igrala djeca, unuci i unuke dobijajući po četvrtinu kocke šećera koju bi im davali iz ruke djedo ili stara majka. Većinom smo potekli iz kuća od kamena i čatmara što su ih naše majke krečile po vanjskim zidovima i uljepšavale uoči Bajrama. To su bile stilske kuće u kojima nije bilo stilskog namještaja. Živjelo se zadovoljno i u stilu sretnih ljudi, čak toliko lijepo da su tada nastajale najljepše priče, pjesme, sevdalinke i nezaboravni doživljaji.

Sve rožajske stare kuće su lijepe, još ako su sa čardakom i sa odžakom. Lijepe su bile i one obične, male i velike kule sa visokim i oštrim krovovima od šindre, na četiri vode, što su sagrađene na sredini avlije. U Kučanskoj mahali sve su avlije bile slične, prostrana avlija je cvijetna i svijetla od šarenila cvijeća, đulova, zambaka, jorgovana, jasmina, kadifa i karanfila. Ona je i hladovina od hlada rodnih džanarika, i od rodnih grana najljepših šljiva, krušaka, divljaka i jabuka. Stare kuće su krasile naše mahale, dosta zbijene jedna uz druge. Spajao ih je uski sokak i više putića ka Ibru koji su spajali a ne razdvajali ljude u mahali. Rožajske avlije su predvorje dženetske. Lijepe su naše avlije pa makar u njima i nemalo mnogo cvijeća, kaldrmisanih stazica i okrečenih zidina ibarskih kamenja poređanih u grozdu da štite nježne stabljike bosioka, kadifa, karanfila i lala. Naša nekadašnja rožajska avlija je imala jedno najveće bogatstvo. U avliji se skupljalo naše najveće blago, to su bili domaćini i njihova djeca.
Najviše je mirisala kahva koja se pila pod lipom u hladu. Za kahvom je sjedio djedo i nana (majka-stara), babo i majka, amidže i strine, a oko njih su se igrala djeca, unuci i unuke dobijajući po četvrtinu kocke šećera koju bi im davali iz ruke djedo ili stara majka. Većinom smo potekli iz kuća od kamena i čatmara što su ih naše majke krečile po vanjskim zidovima i uljepšavale uoči Bajrama. To su bile stilske kuće u kojima nije bilo stilskog namještaja. Živjelo se zadovoljno i u stilu sretnih ljudi, čak toliko lijepo da su tada nastajale najljepše priče, pjesme, sevdalinke i nezaboravni doživljaji.

Ganića kula 1979. god.

Na dugim zimskim posijelima su se uz skuhane krompire, sir i turšiju, prepričavale razne priče o prošlosti. Slušajući razgovore starih, zabilježio sam priču strine Karenfile-Filjke. ”Zvečale su nanule avlijom i stepenicama Ganića kule, nekad nas je puna kula bila. Ganića kula je jedna od najstarijih građevina na području rožajske opštine, koja je sagrađena 1797. godine. Ganića kula je objekat o kojem se najviše govorilo i pisalo kada je riječ o prošlosti kučanske mahale i našeg grada. Ova građevina, smještena pri samom dnu kučanske mahale, sagrađena je prije 313 godina na "tri boja". Krasio je drveni čardak nešto širi od kamenih zidova što joj je davalo posebnu ljepotu. Kamen je bio lijepo obrađen a prozori ukrašeni drvenim rešetkama.

Stara je preko trista godina. Danas ruševina, a nekada je puno čeljadi živjelo u njoj. Prvobitno je služila za vojno utvrđenje, a kasnije je u njoj stanovala porodica Ganić. Sagrađena je pored Ganića krša na sjeveroistoku Rožaja, a bila je opasana sa dvije strane debelim kamenim zidovima visine oko dva metra i širine 0,50 metara a sa dvije strane tarabama. Bila je sačinjena od dva dijela. Prvi dio sagrađen od kamena i drugi dio od drveta. Sa svih strana je imala otvore koji su služili kao puškarnice. Na vrhu krova Ganića kule nalazio se drveni šiljak dužine 1,5 metara, a na samom vrhu je bio prošireni dio, čiji vrh je krasio ornament u obliku jabuke, što je, prema pričanju starijih, bio znak da u toj kući musafir može da svrati ako mu je potrebno prenoćište. “Ja sam rođena 1939. godine u Vranju, jer mi je otac službovao kao komandir žandarmerije u tom gradu. Bilo nas je troje djece i otac i majka.

Ganić Aljo sa suprugom Emom 1938. god. Karenfila-Filjka, Reško, i Veska1957. god.

Poslije završetka rata 1946. godine oca su mi strijeljali partizani bez ikakvog suđenja. Do tada smo lijepo živjeli, imali smo lijep namještaj, odjeću, hrane je bilo na pretek ali se u jednom momentu naš život preokrenuo pogibijom rahmetli mog oca, Ganić Alja. Da nesreća bude veća tadašnja vlast nam je oduzela jedan dio zemlje, šume i namještaja iz Ganića kule i pratećih objekata, pokupili su nam dosta neophodnih stvari, tako da je moja majka rahmetli Ema sa 24 godine ostala udovica sa tri djeteta od kojih je najstarije imalo 7. godina a to je moj brat rahmetli Rešad.
Moja rahmeti majka Ema bila je vrlo predusretljiva, i uz pomoć njene rodbine koja je takođe bila uticajna u gradu, dobila je posao kao trgovac . Amidže, strine i majka Ema su tada preuzeli brigu o Ganića kuli, bratu i sestri. Završila sam šnjajderski kurs, a majka Ema mi je kupila šivaću mašinu i tako sam počela da šijem i po malo da zarađujem da bi pomogla majci.
Živjeli smo u Ganića kuli i to je posljednja generacija koja je ostala tu da živi. U sklopu naše kule bila je vodenica iz koje smo koristili brašno. „Ja sam od ranog djetinjstva živjela u Ganića kuli, težak je bio prijašnji život, težak”, prisjećala se stara strina Filjka. Spustila ruke na krilo, a starim prstima kao da prelistava neku nevidljivu knjigu. “Zvečale su nanule kada bismo se spustile niz drvene stepenice i prelazile veliku kaldrmisanu avliju da donesemo vode sa Ibra. Dosta nas je djevojaka bilo u kuli. Mi smo živjeli u najgornjem spratu. Brvna su bila gore. Donja dva sprata su bila mojih amidža. U prizemlju smo držali goveda. Tako je to tada bilo. Vodu smo donosili sa Ibra. I za piće i za pranje. Ranije nije bilo vodovoda i ovih česama. Po sabahu bismo ustale nas desetinu djevojaka i išle na Ibar da donesemo vodu za piće, a u popodnevnim satima da peremo rublje. Imali smo veliko bogatstvo; zemlju, šumu i vodenicu. Imanja podosta. Radilo se”. Prisjećala se stara strina Filjka kako su muku imale da oribaju drvene stepenice u kuli. “Sa četkom i nožem smo to morale ribati. Drugačije nije moglo, jer to drvo je moralo da se žuti kao dukat”.
Od starina u kučanskoj mahali bilo je kuća musafirskih. To je pokazivao i znak na krovu u obliku munarice, s visokim drvenim stubom na vrhu, na kojem su bila izrezbarena tri izbočenja kao jabuke. Svako je znao prepoznati rožajske strme i od šindre pokrivene krovove znao je i ko u njima živi. Svi Bošnjaci su rado dočekivali goste. Čuveni Ganići imali su dosta zemlje, dobar komad šume, pa im je kula bila puna svega. U čaršiju se išlo kada se kupovala kahva, šećer, gaz, so, i druga roba.
Dobro se sjeća strina Filjka kada je Ganića kula bila puna musafira na konak. “Nije bilo uglednim Ganićima stalo samo da troše – no su bili nesretni kada nije bilo koga sa strane koji bi sjedio s njima pili kahve, pričali o svemu i svačemu šta ima i šta se dešava u njihovom mjestu. I onda kada je na putu prolazio, dočekali bi gosta Ganići raširenih ruku i vedra lica, ponudili bi musafira da sjedne i da odahne, a onda bi mu najprije donijeli šećer i vodu a potom pokazali gdje se nalazi mokri čvor. Neka čovjek zna ako mu zatreba. Pokazali bi mu zatim gdje je kibla, ako hoće musafir da klanja, a nijesu nikom dosađivali napominjući da je, vakat akšamski na izmaku, pa, ako mu treba, da uzme abdest. Kada bi se sjelo za sofru, Ganići bi ponudili musafira, bujrum poslužite se, postavljajući preda njim i hljeb i nož, da čovjek sam sebi odreže koliko misli da može pojesti”.
Filjka je zapamtila i priča to, kad su njeni amidže jednom zabrinuto govorili strinama: “Allah se dragi nešto na nas rasrdio. Eto danas jedna hefta prođe kako nemamo musafira. Strinama nije bilo mnogo mrsko, da se malo odmore od vječitog dočekivanja gostiju: pripremanja hrane, pranja prljava suđa, mijenjanja čaršafa na posteljini. U mesari bi uvijek kupili mesa i više nego što treba kućnoj čeljadi. Uvijek su računali da može iznenada izbiti musafir, pa neka se ima šta poslužiti. Rekli bi da je u njihovoj kupovini uvijek prisutna namjera da se dočeka i počasti musafir, a ako ga slučajno ne bude, sevab je kad to, što je kupljeno za musafira, pojedu njihova djeca, kao da su pojeli i gosti”. Filjka je razumjela njene amidže; Ethemagu, Ibrahimagu i Arslanagu što bi se obradovali gostu. Interesovali su se šta ima novo u svijetu, pa ih je morao neko i o tome obavještavati.
Majka Ema bila je pismena i sve domaće novine bi pročitala, jer ie radila u trafici gdje je prodavala novine i cigarete. Gosti su pričali viđeno i doživljeno, ali i čuveno, a ovo je uvijek bilo interesantnije jer se tuđa mašta nije mogla obuzdati, a prenosilac, makar i najistinoljubiviji čovjek, i nehotice bi dodavao ili oduzimao po volji, farbajući svojim bojama tuđa pričanja i zbivanja.
U Ganića kuli se dolazilo, posjetkovalo i bez musafira. Bratstvenici iz kučanske mahale bi dolazili skoro svako veče, pričale se i slušale tuđa pričanja, a ako je bio još koji musafir sa strane, onda se pažljivo slušalo, pogotovo ako je to bio hodža ili neki guslar. Na posjedak musafirima bi se prinijeli i vareni krompiri i šaku soli, u sahane masnoga i tvrdoga sira, masnih paprika, turšije, rasola, a bilo je i kokavica, puni sahani pekmeza i pogače. Posječari su uživali kao na biranoj svadbi.
Sa oduševljenjem Filjka nam je pričala o ramazanskim iftarima kako su se spremali u Ganića kuli, kad se najprije na sofru serviralo jelo. “Svi punoljetni koji smo postili, iftarili bi se malo uzimajući po jednu hurmu i sok od ružice takozvani “šurup” onda bi ustali da klanjamo džematile akšam, pa onda natenhane na sofri počeli jesti bogato jelo, kad je iza čorbe dolazilo pečenje s birijanom, pa kadajif ili baklava, a bogme po nekad bi bila i pita zeljanica ili burek, a ponekad sarma, grašak ili ćevab, ako je ramazan pao u ljetu, a ako je zima, a onda neka zelen iz turšije, pasulj sa suhim mesom, čašu rasola, pa borovnice, pilav, hošaf i kiselo mlijeko. Na kraju bi amidža Ethemaga ili Arslanaga proučili dovu, iza koje bi se uzeo još jedan zalogaj, a po neko od mlađih bi u šali rekao da iza dove treba uzeti četrdeset zalogaja”.
Zametnula se priča o spremanju za Bajram takozvani zijafeti. Ganići su često pozivali bratstvenike iz kučanske mahale, zetove i odive da za bajramskom sofrom bajramuju. Ručak je izuzetno bogat jer se spremaju najomiljenija jela svakog člana porodice. Bajramski ručak najčešće počinje supom ili čorbom, nakon čega slijedi neko varivo sarma, (pečeno meso sa povrćem, teleći paprikaš, tradicionalno kuhan u zemljanoj posudi), musaka (od faširanog mesa i krompira), punjene paprike mesom i pirinčom, zatim različite pite. Slatkiši su vrlo bitan element bajramske sofre a najčešće su to baklava, dudovi i halva. Bajramski zijafeti su se obično sastojali od 12 do 20 različitih slatkih i slanih jela.
Hljeb se pekao u crepuljama pod sačom u ekmedžinici, tj. maloj pekari ugrađenoj u zidu mutvaka, posebnom stanu za miješenje i pečenje, jer su porodice Ganića imale brojne članove i za njih se dnevno peklo po više hljebova velikih dimenzija, težine od tri i više kilograma. Voda se kuhala u velikom kazanu. U kazanu se kuhalo i mlijeko, jer ga je bilo u velikim količinama, a imalo je veliku ulogu u ishrani. Korišćene su posude i od gline koje su se zvale lonac i služile za kuhanje variva. Kuhano mlijeko se služilo u sahanu ili ćasi za više članova porodice. Kašasta hrana jela se drvenim i metalnim kašikama, a tvrda hrana jednostavno rukama. Meso se kuhalo sa varivom, pasuljom, pirinčom ili krompirom ili se peklo . Pita se pekla pod sač i jela rukama. Kahva se pržila u dolapu, a mljela u posebnim vodenicama za kahvu koje su pravljene od metala.
Kuhala se u džezvi ili đugumu, u većim količinama. U porodici Ganića se koristilo razno posuđe, kao što su karlica, debe, burilo, kaca, tas, saplak, sepe, sahan. Služili su za razne potrebe-vodu, ishranu i drugo. Ishrana članova porodice je organizovana tako što svi članovi sijedaju za jednu ili više sofri. Obično za jednom sofrom ne sjede odrasli i djeca, pa i žene. Prije postavljanja sofre svi peru ruke. Umivanje, odnosno pranje ruku, vrši se odlaženjem kod leđena-lavora ili tako što nevjesta ili djevojka nosi leđen i đugum, odnosno ibrik sa vodom i peškir preko svoje ruke i prilazi svakom članu porodice. Tako se radi i poslije jela. Za sofru sijeda prvo domaćin i onda ostali prema nekom uobičajenom redu. Jedenje, počinje tako što prvo uzme jelo domaćin pa ostali. Islam nam nalaže da se prije početka jela izuči bismile, a poslije jela kaže elhamdulilah. Tako se jelo tri puta dnevno, doručak, ručak i večera a u dugim ljetnjim danima za vrijeme radova na njivi ili livadi spremala se i užina. Ishrana u ranijim periodima, svodila se uglavnom na mlijeko i mliječne proizvode. Proizvodi od mlijeka su bili punomasni sir i kajmak-skorup. Od ovaca se u jesen pravio jardum-gruševina, kao veoma ukusno mlijeko, varenika. Običaji ishrane u porodici Ganić su bili i sada su karakteristični u pogledu zabrane konzumiranja svinjetine, svinjskih proizvoda, masti itd. O održavanju higijene Filjka priča; “Poznato je da se suđe, ne tako rijetko, pralo i upotrebom vode, sitnog pijeska i pepela od sagorjelih drva u pećima i na ognjištima. Rublje i posteljina su se prali cijeđem, jer je sapun za pranje rublja kasnije proizveden i morao se uvoziti. Cijeđ se spravljao od pepela. Najbolji je bio od bukovog, hrastovog i grabovog drveta”.
Muška nošnja se sastojala od kape-ćulafa bijele boje, napravljenog od bijele stupane vune, crveni fes sa kićankom, košulju od pamuka ili svile, preko košulje fermen ukrašen crnim ili kahvenim gajtanima i na grudima tokama. Pojas je svilen i dosta širok, pretežno crvene boje, nošene su šalvare bez tura, pretežno crvene boje, sa kahvenim gajtanima. Šalvare su bile pretežno bordo boje (tamno crvena). Nosile su se nanule, papuče, crne plitke cipele bez peta, a kasnije sa petama koje smo zvale kondre. Nakit muškaraca se sastojao od džepnog sahata sa velikim lancem, ćustekom, ukrasnih dugmadi i prstenja, a kasnije i zlatnih ogrlica, kao i narukvica. Kasnije se pantalone od sukna zamjenjuju pantalonama od štofova, odnosno fabričkih tkanina, miltan sa sakoom od vune ili drugih materijala, a opanak sa kondrom, odnosno cipelom. Ćulaf je zamijenjen kapom “francuzicom” i oko nje kratkom maramom, odnosno kasnije bez marame. Žene su imale kosu sa razdeljkom i dvije pletenice, a bujnija kosa se plela u više pletenica (kujruka).
Nošnja se dijelila na zimsku i ljetnju. Žene su na glavi nosile šamiju podvezaču, a preko nje veliku maramu-namazbez. Košulja je svilena, široka, a kasnije uskih rukava. Preko košulje nosio se jelek (jeleče) zlatom ili srmom vezeno i opšiveno kahvenim gajtanima. Nošen je i miltan dugih rukava za svečane prilike. Nosila se ranije i feredža sa čaršafom, dimije sa pačalucima, a preko struka svilen pojas. U posebnim prilikama nošen je i kolan, kujundžijski rad, srebren ili od drugog metala, a na nogama žene su nosile papuče ili nanule. Nakit žena je najčešće podrazumijevao raznolike naušnice-minđuše, ukrase i igle za šamije, fesove i tepeluke, ogrlice od dukata i mahmudije, medaljone, narukvice, prstenje, zlatno i rijetko srebrno. Tu su i razne ukosnice od zlata. Prelazak sa stare ženske nošnje nešto je usporeniji i datira od vremena skidanja zara i feredže negdje od 1945. godine. Od tada žene nose dimije, košulju, sako, a kasnije umjesto dimija neku vrstu suknje od materijala u crnoj boji-čaršaf i ženske cipele.. Kao oruđe za rad koristili su se drveno ralo sa gvozdenim raonikom, motika, lopata, pasifka, kramp, ćuskija, malj, kosijer, sjekira, kosa, srp, vile, grabulje.
U Ganić kuli postojale su: velike dnevne sobe, sanduci, sehare, u kojima se držala odjeća, pretežno ženska za svečane prilike itd. U domaćinstvu Ganića se nalazio dolap za prženje kahve, džezve za kuhanje kahve, đugumi, saplaci, ibrici, fildžani, šolje za kahvu, vodenica za mljevenje kahve. Bilo je noževa, britvi, lonaca, tepsija, kasnije i pegli.
Kod sam stasala priču nastavla stara, Karenfila-Filjka; “Za izbor bračnog druga glavnu riječ imala je majka Ema, brat Rešad i sestra Veska, a bogme i amidže.. Vodili su brigu da im bude zet od dobra roda i prijatelja, da je čuven i ponosit, pošten, radan, stasit i naočit”.
Pošto su Ganići ocijenili da postoji dobra prilika, i svideo im se budući zet i prijatelji. Glavni prosci; Selmanagi i Safi Kardović isprosili su Karenfilu-Filjku za Husniju Kardovića. Kad su se prosci počastili i ispili kahvu, postavlja se sofra i ruča se, a poslije ručka običaj je da se traži od djevojke da proscima uz “riječ” da i neki biljeg, vezenu mahramu ili čevre. Selmanaga i ostali prosci, stavljaju po hiljadu dinara na “tablju” starješini djevojčine kuće majki Emi, taj novac je dar za djevojku. Mahrama je običaj da prijatelji razmjenjuju darove, i on je veoma karakterističan za bošnjačke svadbene običaje u ovom bratstvu i uopšte u rožajskom kraju. Od “riječi” do “mahrame” prošlo je više od pola godine, jer za to vrijeme mladoženja Husnija priprema, kupuje poklone za djevojku Karenfilu-Filjku: prsten, minđuše, belenzuke, dobre haljine, (dimije od hareta, vezen miltan, košulju svilenicu, papuče i sl.) pripremaju se i darovi i za djevojčinu rodbinu (košulje, šamije, mahrame, jagluci, čarape).
Majka Ema pozvala je komšije, prijatelje, zetove i bratstvo da dočekaju Selmanagu i Hadži Mustafagu koji su odredjena za “mahramu”, da mu požele “holđediju-dobrodošlicu”, uvode ga u kuću, časte ih duhanom i kahvom, pitaju se za zdravlje. Poslije toga slijedi ručak. Pred polazak, donose se Filjkini darovi (mahrama) koje djevojka šalje mladoženji Husniji i njegovim ukućanima. Mladoženji, Husniji šalje boščaluk (košulja, gaće, čarape, naglavci, šal, džemper, itd.), proscima po košulja, svekru i svekrvi boščaluk, a ponešto od “peškeša” mladoženjenim amidžama, daidžama, strinama, tetkama, djeverima, zaovama. “Mahramdžija” Selmanaga stavlja dar na “tablju” hiljadu dinara, a i glavni prijatelj Hadži Mustafaga, deset hiljada dinara. Kada su na “mahramu” došli, tada su ugovorili svadbu, termin svadbe, koliko svatova, jenđi i td.
Svatovi su se u četvrtak okupili prije podne ispred kuće mladoženje Husnije, popili šerbet i kahvu i počeli su se raspoređivati pri polasku. Na čelu svatova ide glavni prijatelj Hadži Mustafaga, zatim onoliko ljudi koliko je desetina svatova, ide bajraktar Alija, nosi okićen bajrak, za njim ostali svatovi po starini. Kada su svatovi stigli blizu Ganića kule-Filjkine kuće, otrčali su Šećo i Hasan kao “muštulukdžije” da jave koliki broj svatova ide i koliko ima jenđi. Muštulukdžije Šećo i Haso od nevjeste dobijaju “peškeš”. Pred velika avlijska vrata Ganića kule izlaze sretioci, poređani u vrstu po starini, i dočekuju svatove. Svatovi se uvode u prostranu avliju, posijedaju na klupe, naziva im se holžgeldija, pitaju se za zdravlje i kako su u putu prošli, časte se duhanom, šerbetom i kahvom. I ako svatovi nijesu došli iz daleka, postavlja im se ručak.
Kada prođe džumbus, dođe vrijeme da se krene, pozivaju se djeveri, Hadži Hazbo i Mufit, da obave svoje obaveze, glavni djever Hadži Hazbo prstenjuje Karenfilu-Filjku po adetu okretanja, i samog čina prstenovanja potom daruju lijepu nevjestu Karenfilu-Filjku: tada se svatovima saopštava da je nevjesta spremna i da svatovi mogu da krenu. Svatovi izlaze istim redom kako su i došli. Nevjestu izvode braća Rešad i Smajo, polako, korak po korak, djever Hadži Hazbo stoji sa desne strane, hvata nevjestu za desnu ruku, a brat Rešad za lijevu, pomažući joj da sa desnom nogom uđe u fijaker. Kad nevjesta Karenfila-Filjka uđe u fijaker, brat Rešad djeveru Hadži Hazbu predaje sestru govoreći: “Djevere, neka ti je na amanet, u božije i tvoje ruke, i srećan vam put a sestri Karenfili-Filjki, budi dobra tamo kao što si bila ovamo ! “.
U novom domu džumbus je nastavljen, harmonika je svirala, pjevalo se, igrala se “Šota”. “Moja sprema bila je izložena, uglavnom su to bili ručni radovi koji su se sastojali od vezova i ručno tkanih ćilima. Sada srećno živim sa Husnijom, troje djece i devetoro unučadi.

Skoplje – Čair – Kardović Husnija i Karenfila-Filjka 1960. god. Karenfila-Filjka u staroj kući 1983. god.

“Polako se svi iseliše iz Ganića kule, neko ode u Novi Pazar, neko u Skoplje. Sestre mi se poudavaše…. Država mojoj majki Emi dade za Ganića kulu i imanje tadašnjih dvadeset milona dinara, pa je to sad njihovo”, ispriča stara strina Karenfila-Filjka i popriteže krajeve sa oicom bijele šamije. Pogled bi joj često odlutao u pravcu Ganića krša. A dolje, u podnožju, preko rijeke Ibar, i dan danas zjape ruševine Ganića kule.

Ruševina Ganića kule 2013. god.