O PATOLOGIJI MRŽNJE
Autor: Željko Milićević
Objavljeno: 15. Dec 2013. 21:12:20
Željko MILIĆEVIĆ: Kao prvo, reisu-l-ulema emeritus dr. Mustafa Cerić, ne treba druge ljude da ustaju u obranu njegovog časnog imena, a to se isto odnosi i na muftiju Muamera Zukorlića. Oni su eminentno sposobni odgovoriti na kritike. Ovo nije pisano u njihovu obranu nego kao osvrt na patološke nasrtaje na dvojicu ljudi koji su vodili svoje vjernike u vremenu istrebljenja i najtežeg genocida, i to ih tako vodili da nije bilo nasrtaja na druge vjere u trenutku kad su te druge vjere, kroz ekstremne pojedince, kroz godine krvavih napora, počinile najveća zvjerstva na osnovi svoje vjerske mržnje prema Bošnjacima i Islamu.
Svi imamo obrambene mehanizme kojim se služimo u svakodnevnom traženju ravnoteže u odnosu jedni prema drugima. U nas su ti mehanizmi prirodom ugrađeni, kao, primjerice, projiciranje vlastitih problema ili tegoba na druge, jer je na taj način lakše se hvatati u koštac s vlastitim problemima. Sistem poricanja, odnosno negiranja problema, je isto tako jedan obrambeni mehanizam. Većinom su ti mehanizmi u granicama normale, jer smo prirodno slabići i tražimo snagu kroz druge i, ili, kroz Boga.

Kad se ti mehanizmi prošire preko granica normale onda govorimo o patološkim pojavama i slučajevima.

Naiđoh na nekoliko takvih slučajeva. Nije mi uobičajeno kritizirati druge stavove osim ako nisam baš izazvan. U ovim slučajevima se osjećam izazvanim i zato sam se odlučio napisat moj osvrt na to.

Kao prvo, reisu-l-ulema emeritus dr. Mustafa Cerić, ne treba druge ljude da ustaju u obranu njegovog časnog imena, a to se isto odnosi i na muftiju Muamera Zukorlića. Oni su eminentno sposobni odgovoriti na kritike. Ovo nije pisano u njihovu obranu nego kao osvrt na patološke nasrtaje na dvojicu ljudi koji su vodili svoje vjernike u vremenu istrebljenja i najtežeg genocida, i to ih tako vodili da nije bilo nasrtaja na druge vjere u trenutku kad su te druge vjere, kroz ekstremne pojedince, kroz godine krvavih napora, počinile najveća zvjerstva na osnovi svoje vjerske mržnje prema Bošnjacima i Islamu.

Ovo je osvrt na one, koji unutar Islama, razlamaju instituciju svoje vjere i temelje na kojim je ona postavljena i od Boga i od Poslanika (a.s.).


Srđan

Vildana

Džemaludin

Nedžad

Amila

Đorđe
Jedan takav patološki napad je potekao iz pera Amile Kahrović-Posavljak, koja nosi Čoder, što je riječ iz pušto ili paštunskog jezika u Afganistanu - pokrivalo glave - a ovo navodim samo za to da se vidi širina, dubina i povijesna dimenzija Islama koji povezuje mnoge narode i zemlje, kroz stoljeća povijesti s Bošnjacima, Bosnom i Hercegovinom i Sandžakom.

Da Amila u svom patološkom nastupu ne bi bila sama, njoj se je pridružio i jedan Đorđe Krajišnik koji je dodao i svoje patološke probleme, e ne bi li potpirio još malo više vatre.
Dok Amila ima jasne probleme, Đorđe ima i drugih, koje ratoborno projicira na druge ljude i tako ih rješava.

Njegov velik problem je, izgleda, da se ne može odlučit ja'l muško, ja'l žemsko. Projiciranjem tog problema na druge ga neće riješiti, ali to mu nije jasno. U međuvremenu će mrziti i projicirat svoju mržnju na druge.

Amila i Đorđe imaju još sljedbenika (ustvari oni su njihovi sljedbenici), koju su spremni raspucavati po tijelu bošnjačkog bića i vjere, posebice Vildana Selimbegović, koja očito ima dara za pisanu riječ i koja bi tom otrovnom daru trebala dodati još i korištenje cerebelluma, malog mozga, jer izgleda nije baš u kontroli ravnoteže.

Otrovnom se tintom Vildana obrušila na instituciju IZ u Bosni i Hercegovini, Sandžaku i Srbiji. Kroz taj tekst je projicirala svoje probleme na ugledne i časne ljude i instituciju muslimanske vjere na Balkanu.

Ja sam se iznenadio bremenom te njene mržnje (koju godinama plasira u tisak koji uređuje i piše), protiv vlastite vjere, kroz projiciranje svojih patoloških problema i kroz njeno poricanje značaja i važnosti vjere pogotovo danas, kad je ta, muslimanska vjera, na vjetrometini mržnje diljem svijeta, bez obzira na školu učenja. Ona bi dobro sebi učinila malo se pozabaviti učenjem i razumijevanjem raznih škola učenja umjesto prosipanjem otrova na svoju vjeru i vjersku zajednicu.

Uz nju je i Srđan Dizdarević, koji je, očito, na vrhuncu forme projiciranja svoje mržnje na druge, te posebno negiranja ljudskih prava Bošnjaka. To se je grupno i zdušno raspucavanje obilato proširilo i produbilo, što je samo periferna simptomatička pojava koja ukazuje na patologiju organizirane mržnje.

Kako Vildana tako i Srđan ne biraju mete, već sve trpaju u isti koš. Nakon čitanja saopćenja Helsiniškog komiteta za ljudska prava, (čitajte Srđanovog komiteta), i Vildaninog istresanja meni više nije jasno da li su strpali u isti koš i Fatmira Alispahića i reisu-l-ulemu emeritusa dr. Mustafu Cerića, ali i web magazin Bosnjaci.net, te s druge strane Amilu i Ivicu Lovrenovića i još mnogo drugih ljudi za koje nije jasno gdje bi oni trebali biti po njenom kritičkom uvjerenju. Meni izgleda, po njenom pisanju, da su Amila i Ivica Lovrenović uz Ivu Andrića pozitivci, a svi drugi su negativci. Kroz tekstove se čini da lukave udarce zadaju i reisu-l-ulemi Husein ef. Kavazoviću, bar toliko da zna da ga drže na novinarskoj mušici.

Srđan Dizdarević, u svojstvu predsjednika Helsinškog komiteta za ljudska kriva u Bosni i Hercegovini, jer se odnosi na Bošnjake, a Bošnjaci nemaju prava već nekoliko stoljeća, ukazuje na dobro utemeljene ustanove mržnje i razdora kako bošnjačkog bića, tako i Bosne i Hercegovine i Sandžaka, po svom predsjedničkom uvjerenju.

Posebno mjesto u ovom naletu na vjerski, ideološki i intelektualni vrh Bošnjaka, kako u Bosni i Hercegovini tako i u Sandžaku, su danas, na žalost, preuzela umišljena braća Džemaludin i Nedžad Latić, oni koji su se davnih godina zauzimali za prave stvari a koji su tijekom vremena sve to proćerdali i sad (vjerovatno) ne vide svoju budućnost u nacionalnom tijelu Bošnjaka i u eminentim grupama, skupovima, institucijama i organizacijama. Oni danas, uz Fahrudina Radončića, složno lutaju tmicom tunela svoje proćerdane prošlosti i neostvarive budućnosti. Napadima i klevetanjima uglednih Bošnjaka oni vide svoj izlaz iz te tmice tunela. Dapače, oni su zgubljeni u patologiji projiciranja samo-mržnje na druge i zbog toga neće naći izlaza iz tog tunela u svjetlo novih mogućnosti nove budućnosti koja dolazi.

Ovo samo ukazuje na to da Bosna i Hercegovina, i Sandžak u njoj, kao i Bošnjaci, imaju čvrstoću vjere i nacije, jer unatoč svim ovim i ovakvim patološkim fenomenima i zemlja i nacija i vjera postoje i postojat će.

A dokle god i vjera i zemlja i nacija postoje bit će i ovakvih patoloških slučajeva rasplamsavanja mržnje protiv svog vlastitog bića od strane onih koji se više ne vide u svom biću.

Unotač svemu Bosna i Bošnjaci moraju ići naprijed!