Šefka BEGOVIĆ-LIČINA: Ovdje mi sve to sada izgleda lijepo i drago, jer je sve to moja Bosna. Daleko od Bosne, lječeći tuđine u tuđini, misleći na naše borce, odbolovah ovdje rat. Pomagala sam koliko sam mogla, šaljući borcima ljekove za Bosnu, ne znajući da ikada stigoše na odredište. U tim pošiljkama, poslah spakovane suze tuđine, bol srušene mi zemlje, teških rana napaćenog naroda. Rušila se moja zemlja, krvario mi grad, nestajala mi ostavljena mladost, moja kuća sa baščom punom uzrelih šljiva i Sarajevo na dlanu.

Sudbina me, pred sami rat u Bosni, sa diplomom ljekara dovede u Švajcarsku, gdje sam o otpočela rad medicinske sestre. Nikada neću zaboravit te mukotrpne godine, strpljenje u napornom čekanju vize za boravak, nostrifikaciju diplome i svega ostalog. Po dobijenoj vizi i odobrenoj specijalizaciji, počela sam rad u svojoj struci, a danas sam psihijatar u sa dvije švajcarske federalne diplome u svom privatnom kabinetu.
U Švajcarskoj sve funkcioniše, vladaju red i zakon, nigdje nema mrvice ni papirića, svaki kutak liči na bajku, sve je ovdje sjajno, bajno...
Sa terase stane svakog jutra u daljini gledam najljepše pejzaže. Nepregledni vinogradi i ljudi koji rade u njima, pružaju idiličnu sliku. Na ulicama sterilna tišina... Ponekad, samo ujutru, sa oblišnjeg drveća, začujem tihi cvrkut mnogobrojnih ptica.
Sve je u ovoj zemlji krasno, lijepo, mirisno, ali nekako pusto i hladno.
Meni fali moja Bosna, fali mi naš narod, naša toplina, čak mi fale i oni sarajevski neboderi „Momo i Huzeir“ u paru.
Nedostaju mi čak i kontejneri pretpani smećem i one cuke što oko njih roveći traže svoj obrok.
Poželim da vidim i one bačene prazne kutije cigareta, izgažene pikavce, guranje u tramvaju za slobodno mjesto, čak i psovke vozača, ponekad...
Fale mi grupice okupljenih penzionera kad pljuju vlast i grupna psovka zakasnelim trolejbusima.
Ne bih se naljutila ni da me iz bušnih oluka za vrat zalije kiša, da me po haljini uprska neku nemarni vozač ili da me prepadne opala ledenica sa krova.
Čini mi se da bih sretna gazila po bačenim sjemenkama ispred kina, slušajući simpatičnu viku taksista na vozila ispred.
Ovdje mi sve to sada izgleda lijepo i drago, jer je sve to moja Bosna.
Daleko od Bosne, lječeći tuđine u tuđini, misleći na naše borce, odbolovah ovdje rat. Pomagala sam koliko sam mogla, šaljući borcima ljekove za Bosnu, ne znajući da ikada stigoše na odredište. U tim pošiljkama, poslah spakovane suze tuđine, bol srušene mi zemlje, teških rana napaćenog naroda.
Rušila se moja zemlja, krvario mi grad, nestajala mi ostavljena mladost, moja kuća sa baščom punom uzrelih šljiva i Sarajevo na dlanu.
Ostalo mi djetinjstvo u igre žmire oko džamije i mujezinov opomena da ne gazimo cvijeće okolo.
Ostadoše mi snovi utopljeni u zvucima ezana sa desetine sarajevskih džamija i noćnom bubanju Anatomije.
Probudiše me sjećanja dugih šetnji Ferhadijom, do kraja tamo gdje je „Slatko ćoše“ sa najpitkijom bozom na svijetu i gdje ćevabdžinica „Mrkva“ u neodoljivom mirisu peče najukusnije ćavape, gdje dušu hladi sladoled slastičarnice „Egipat“.
U očaju i bolu, znala sam da će uvijek imati moje Bosne i mog naroda, da će se hrabro izboriti za slobodu, ostati i opstati časno, da će gordo ispisatu krvavu historiju, da neće pognuti glavu od srama pred zločinom.
Počeli su ovdje da me zovu doktorka Lela. Kroz plač sam im vikala: „Nisam ja Lela, nego Bošnjakinja Lejla, bolan!“
Ona Lejla što joj je Hari sa golubom pjevao o ljubavi i osvojio srce cijele Evrope.
U nas se ne pjeva sa topom, sa sabljom, sa puškom i mržnjom. Ne!
Mi pjevamo sa beharom, uzdahom, sevdahom, cvijećem...
Takva je moja Bosna!
Krenuh za Sarajevo ka Bosni, u susret poznatim planinskim ljepoticama, izvorima, proplancima i sevdalinkama. Ne mari što neću nać uređene aleje, ni improvizovane hladne fontane, ni ograde od šimšira „pod konac“.
Ne mari ako me usput pecne kraj puta po koja žara, bocne me koji trn i šipurak, sa sočnim sokom i dušom bosanskom.
Prolazim Sloveniju i u njoj nemirihnuh ni trun Bosne. Neka!
Fala za besprjekorni slovenački red i ledenu evropsku tišinu. Idem dalje i jedva čekam da je „profuram“ i studen izbjegnem.
Putem pored mora me sretoše raskošne palme i prekrasno sređene aleje. Vjetar puše mirisima mora i soli. Na rivama, mirišu osunčani šetači na uzrele mandarine, smokve i nar, blješte restorani u zvucima serenada raspjevanih ribara. Sve sjaji, sve je čarobno i bajno.
Lijepo, krasno, ali tu nema ljepote i topline moje Bosne.
U kolima stavljam kasetu „U lijepom starom gradu Višegradu“
Srce treperi, ponovo slušam pjesma o ljubavi i sevdahu.
E, moj izgubljeni grade, Višegrade!
Da li ti još ašikuju momci pod Bikavcem?
Da li ti fale oni teferidži bošnjački?
Je su li umrli sevdah i sevdalinka naša?
Jesu li nestali zumbuli, zambaci, šeboji i đulistani, zaliveni suzama djevojačkim?
Je su li dogorele bogate sehare naših dostojanstvenih nana?
Je li krvava Drina zaboravila vrisak i vapaje nevoljnih?
Srce mi osjeća dah Bosne, kazuje da nisam daleko. Prođoh granicu Bosne, ali nigdje Bosne. Začudih se kad ugledah zastava sa šahovnicomi i usputne plakate sa natpisima: “Glasajmo za HDZ“ „Lijepa Naša“
Nigdje obilježja Bosne.
„ Halo! Gdje je Bosna, bolan? Gdje sam ja ovo? Da li ja to sanjam?“
Vozim, a duša jeca. Dođoh u moju Bosnu, a nigdje Bosne.
Iste planine, ista voda, vazduh, netaknuta priroda, ali kao da više nema one moje Bosne.
Steglo mi se srce od bola. Poštujući moju tugu, utihnu mi i sevdalinka na radiu.
Drhteći u suzama vozim ka mom šeheru. Kad stigoh na kraju grada, prvo ugledah tablu sa natpisom „Ja navijam za Želju“ a malo dalje na zidu „Volim te Edina“.
Brišući suze, podignutih ruku ka nebu, glasno uzviknuh:
„Evo, stigla sam! Ovo je moja Bosna!“
Dočekaše me poruke ljubavi i nježnost moje zemlje i mog Sarajeva.
Na velikom panou slike tri poznata mi čovjeka. Zaustavih momka na ulici i upitah:
-Ko su ljudi na ovoj slici?
-Naši kandidati za Federalni Parlament, Hrvat, Srbin i Bošnjak.
- Molim!!! Kako bolan? Pa zar ovdje nije bilo rata?
-Jeste, bilo je, ali ovo ti je Bosna!
Zaustavih auto da u čudu gledam sliku tri čovjeka, sa istim osmjesima na licu. Dolje ispod njihove slike, u betonu poput raspuklog božura, crvena mrlja, krvlju i smrću potpisana.
Neko je na tom mjestu umro za zemlju Bosnu, životom otvorio vrata trojici na onoj plakati da tu stanu zajedno. Pitam se da li taj isti u vrijeme rata napisao ono „Volim te Edina“ il' volio neku Selmu, Lejlu ili Nejru i vjerovao u sretnu budućnost?
Neko ostajući u Bosni, nedužan umro, jer je zemlju volio kao što je onaj volio Edinu.
Je li posljednjom umirućom zrakom u amanet Bosni ostavio ljubav?
Zvuci akšamskih ezana sa džamija, udarci zvona sa crkvi i katedrale odjednom se prolomiše Sarajevom. Zaustavih se da slušam tu još uvijek živu simfoniju.
Taksisti, viču, trube sirene...
Prosjakinja se moli:
-Daj mi pola marke, sadaka ti bila djeci.
-Kupon, kupon! Kupite radnički kupon!
-Papak jedan, vidiš li da prelaziš na crveno?
- Ej, jarane, hajmo na Čaršiju! Pjeva Ibrica Jusić!
- Kišobrani, kišobrani, kupite kišobran!
- Što li nema trolejbusa? Sačuvaj Bože, ovog javašluka!
-Nemam vremena za muhabet, proći će mi namaz!
-Što se bona guraš? Nauči se gradskom redu i tramvaju!
Neko baci papir iz auta, meni pravo u lice. Glasno se nasmijah u ljepotu moje Bosne.
Sa uličnih tezgi vjetar me nahrani sa mirisom pečenih kukuruza i kestena.
Negdje zapjeva Kemo: “Zajedno smo rasli grade ja i ti“.
Poletje Harijev bijeli golub ka Čaršiji da Lejli u pjesmi odnese ljubav.
Osjetih onu sreću, ljubav i poznate mirise šehera i moje zemlje.
Izađoh iz auta, udahnuh punim plućima slobodan bosanski zrak. Stojeći na mostu, gledajući Miljacku, raširenih ruku iz sveg glasa viknuh:
- To je moja Bosna!!!