Ma jok...
ZAVARAVANJA
Autor: Željko Milićević
Objavljeno: 06. Dec 2013. 00:12:16
Željko MILIĆEVIĆ: Nemojmo se zavaravati i misliti da neće biti slijedećeg genocida. Bit će ga, i bit će ga i zbog toga jer se zavaravamo i mislimo i govorimo jedni drugima da ga neće biti.

Ja se 1979. godine nisam zavaravao kad sam ustanovio da će Srbija napasti sve oko sebe. Bio sam onda radio u Sloveniji i imao poziciju kroz koju sam dobivao mjesečne izvještaje Banke Jugoslavije o kupovinama koje su zahtijevale devizna sredstva. Tijekom neke dvije i po godine sam sabrao te kupovine po predmetima i ustanovio da je Jugoslavija nakupovala preko četrdeset milijardi dolara oruđa, oružja i naoružanja.
Gledam svijet oko sebe, i sebe u tom svijetu, već 63 godine. Prošao sam kroz Scile i Haribde i još uvijek dišem. Samim tim, što sam jos uvijek živ i dišem, tjeram u ludilo mnogo ljudi na najvišim razinama ovdje u Ottawi i to mi potvrđuje da sam na pravom putu.

Isto tako gledam druge, kao i sebe, kad se zavaravamo - „ma jok, ma neće, to ti se samo čini, nema veze, ti si lud, ti si paranoidan, sve će biti u redu“.

Ma jok, neće biti u redu, prestanimo se zavaravati! Budimo paranoidni, jer sve to što „neće biti“ će, u stvari, biti! I to će biti i zato jer se zavaravamo i mislimo da neće biti.

Godine 1984. su talijansko-židovski mafijaši, Rocco Schiralli, odvjetnik, i John Ornstien, isto tako odvjetnik, uz kanadske mafijaše, Allan McCaffrey, onda investicijski savjetnik na Burzi u Torontu (Toronto Stock Exchange), i James Wilson, visoki funkcioner Komisije provincije za sigurnosne papire (Ontario Securities Commission), opljačkali mog poznanika (dvadeset tisuća dolara) i mene (osam tisuća dolara) u kupo-prodaji sigurnosnih papira, preko Burze u Torontu, ukroz investicije u firmu Stanley Reef Resources. Oni su, uz nas, opljačkali još mnogo dugih ljudi i nitko se nije bunio jer ovdje sistemski zaglupljeni ljudi žive i rade u uvjerenju da je gubitak novca na burzi dio rizika ulaganja.

Ma kojeg, to, rizika? Je li tog rizika da se moje novce popljačkalo na sistemski i sistematičan način, i nikome ništa? Nitko se nije bunio, osim mene, koji sam se odlučio ne zavaravati se i uhvatiti se u koštac s novčarskom mafijom u Torontu.

Prijavio sam pljačku visokom oficiru savezne policije, koji je bio u svojstvu isljednika u Odjelu za komercijalne zločine. U tom sastanku mi je rekao da oni ne mogu ništa učiniti jer nisam podnio dokaze da sam bio opljačkan. Po tom sam se odlučio kupiti mali kasetofon, nakon čega sam nazvao dva glavna mafijaša, Schirallija i Ornstiena, snimio razgovore s njima, te ugovorio sastanak u Torontu. U Toronto sam otišao s poznanikom i snimio sastanak s dva glavna mafijaša. U dvo-satnom sastanku sam dobio mnogo informacija o mreži mafijaša. Tu su su isto tako bile izmjenjene prijetnje fizičkom silom s obadvije strane. Iz sastanka smo poznanik i ja izišli s čekovima u iznosu od 90% od naših investicija.

Snimke tih razgovora, sastanka, te kopije čekova, bile su informacije na osnovi kojih je savezna policija, uz tijesnu suradnju s policijom provincije Ontario, odjelom za borbu protiv reketiranja (OPP, Anti Rackets Squad), stupila u akciju. Nas dvoje smo morali to držati za sebe, zbog naše zaštite i zbog zaštite istrage.

Godinu i po kasnije me je nazvao taj savezni policajac i rekao: „Gospodine Milićeviću, ne mogu vam reći što se je dogodilo, ali kad bih mogao, znam da bi vi bili zadovoljni“.


Genocidno orgijanje Njegoševe bratije (Ilustracija: Šukrija Meholjić)
Nedugo nakon toga je bilo u novinama da je policija zatvorila 14 firmi koje su operirale pod mafijašima i pohapsila mnoge mafijaše. Isto tako je u novinama bilo da je vlada provincije Ontario donijela nove zakone u svezi s radom i nadgledavanjem Burze u Torontu, kao i Komisije za sigurnosne papire provincije Ontario.

To se je sve dogodilo jer sam se odlučio ne zavaravati samog sebe.

Tri godine nakon toga sam, kao drugi menedžer po rangu, uz vlasnika jedne firme u kojoj sam radio, izgubio službi jer je firma otišla u bankrot. Nekih šezdeset nas je izgubilo službu i plaće od otprilike šest mjeseci, jer smo stalno bili uvjeravani od vlasnika firme da će „sve biti u redu“. Zavaravali smo se.

Ja sam se odlučio ne zavaravati samog sebe i prijavio sam prevaru saveznoj policiji, tajnoj policiji, uredu premijera Kanade, savjetniku za sigurne komunikacije ureda premijera Kanade, poreskoj upravi, te uredu predsjednika centralne banke Kanade. To sam učinio zato jer sam shvatio i ustanovio da je iza bankrota firme bila jedno mnogo veća slika koju drugi nisu vidjeli.

Firma je operirala u samom vrhu državne sigurnosti, u sferi tehnologije sigurnih i tajnih komunikacija, koju sam tehnologiju prodavao vladi Kanade i vladama država NATO pakta. Radilo se je ne samo o krađi nekih 220 milijuna dolara državnih novaca, kroz banke na otocima Turks and Caicos, i kroz jedan program poreskih beneficija firmama za stimulaciju razvoja vrhunskih tehnologija, nego se je radilo i o manipuliranju međunarodnog tržišta za izmjenu novca (foreign exchange) kroz snimanje tajnih komunikacija centralne banke Kanade koja je imala tajne i sigurne operacije u susjednoj zgradi. Tu veliku sliku nitko nije vidio na početku i svi su mi rekli da sam lud.

Ali, neko vrijeme kasnije, pale su glave visokim funkcionerima na najvišim nivoima Ministarstva obrane, Direkcije za sigurne komunikacije vlade Kanade i drugim državnim ustanovama. Nekoliko ljudi je uspjelo pobjeći iz Kanade.

Sve se je to dogodilo jer sam se prestao zavaravati.

Ja sam danas živ samo za to jer su uz mene onda stali savezni policajac koji me je poznavao iz prijašnjeg slučaja, te predsjednik centralne banke Kanade.

Prestao sam se zavaravati i kad sam, u maju 2010. godine, podnio tužbu protiv Kanade za su-učešće u genocidu nad Bošnjacima u Republici Bosni i Hercegovini. Dva mjeseca nakon podnošenja te tužbe sam bio otpušten iz firme u kojoj sam radio onda već šest godina. U toj akciji je bila uključena i policija grada Ottawe, i to odjel za mentalne krize, jer sam se, kroz sve te godine, popeo na glave mnogim ljudima.

Ja se danas, isto tako, ne zavaravam. Godine 2005. sam podnio tužbu protiv policije grada Ottawe nakon što mi je histerična kćerka, u trenutku kad se je vjenčavala u policijsku familiju, namjestila da me se uhapsi i prisilno odvede na mentalne pretrage jer sam bio zahtjevan otac. Ta moja zahtjevnost je uključivala zahtjeve da se ona školuje i doškoluje, da ne koristi droge, da ne pije alkohol, da ne psuje, da ne krade u službi, i da prekine sve takve nemoralne, normalno uobičajene, slobode i društveno nametnute normative. Bio sam jako loš otac i zato danas plaćam, ali se ne zavaravam.

Do sad sam imao tri operacije, dvije na koljenu, i jednu na ruci, kao posljedice policijske brutalnosti. Imatu ću još tri operacije, dvije na rukama i jednu na koljenu - potpuna izmjena koljena, gdje će mi istesati moje kosti i ugraditi umjetno koljeno urađeno u plastici i nehrđajućem čeliku.

Moja tužba protiv policije je sad u devetoj godini. Prvi odvjetnik me je opljačkao u iznosu od šest cifara i pobjegao u Francusku. On je štićenik premijera Stephena Harpera. Drugi odvjetnik mi je uzeo novaca u iznosu od pet cifara i napustio tužbu mjesec dana prije podnošenja u sudnici, nakon što je policijska obitelj pritisla na karijeru tog odvjetnika.

Ja se nisam zavaravao i objavio sam svoju priču na mom blogu, u kojoj sam objavio imena i adrese policajaca, kao i imena njihovih žena. Link za taj blog sam poslao svim policajcima. Nastala je velika panika, jer nisu mogli usanoviti kako sam došao do njihovih adresa i imena žena. Sedam dana nakon toga sam bio uhapšen, optužen za „criminal harassment“ i sudski podvrgnut mentalnom ispitivanju nakon kojeg će sud donijeti odluku da li nastaviti s optužbom i strpati me u zatvor, ili me strpati u ludnicu.

Nemojmo se zavaravati i misliti da neće biti slijedećeg genocida. Bit će ga, i bit će ga i zbog toga jer se zavaravamo i mislimo i govorimo jedni drugima da ga neće biti.

Ja se 1979. godine nisam zavaravao kad sam ustanovio da će Srbija napasti sve oko sebe. Bio sam onda radio u Sloveniji i imao poziciju kroz koju sam dobivao mjesečne izvještaje Banke Jugoslavije o kupovinama koje su zahtijevale devizna sredstva. Tijekom neke dvije i po godine sam sabrao te kupovine po predmetima i ustanovio da je Jugoslavija nakupovala preko četrdeset milijardi dolara oruđa, oružja i naoružanja.

U to doba Jugoslavija nije imala neprijatelja oko sebe. To mi je reklo da sve te kupovine idu Srbima.

Nisam se zavaravao i odlučio sam odselit se, s obitelji, u Kanadu. Svi su mi rekli, kao i moja obitelj, da sam lud i da neće biti rata. Ne samo da je bio rat nego je počinjen i genocid i bit će opet počinjen jer se zavaravamo.

Prestanimo se zavaravati i organizirajmo se da ga srpiječimo, jer u genocidu nema izbora između sudnice i ludnice. U genocidu je jedino garantirana smrt.

Vjerujte mi, nakon svih ovih godina, da nisam lud nego da jasno vidim veliku sliku i ne zavaravam se, i zbog toga sam opasan sistemu. A genocid dolazi.