O slikaru: Halil Salčin je rođen 6. IX. 1980., u Mostaru. Studirao je na likovnom odsjeku mostarske Pedagoške akademije. Izložbe: Koncept club Mostar, 2008. Egipatsko dječije selo, Mostar 2011. Novogradski dani kulture, Centar za kulturu Dobrinja, Sarajevo, 2013. MUZEJ HERCEGOVINE MOSTAR POZIVA VAS NA IZLOŽBU POVODOM NAUČNOG SKUPA ULOGA GRADA I REGIJE U PRIVREDNOM RAZVOJU I POLITIČKOM ŽIVOTU BOSNE I HERCEGOVINE (1851 – 1995.) LEGENDA, SJENE HALILA SALČINA CENTAR ZA KULTURU MOSTAR Otvaranje izložbe 29. 10. 2013. u 19:00 sati

Do prije mjesec dana nisam znao da na svijetu živi Halil Salčin i da u našem, užarenom južnom podneblju, pokušava oblikovati svoje vlastite, osebujne likovne vizije koje mu lebde pred očima.

Između studija slikarstva kad je za to bilo vrijeme i sadašnjih datuma – nije se javljao sa svojom vršnjacima, pa ne znam ništa podrobnije o njegovim razvojnim nakanama osim onoga što se iznenada našlo pred mojim očima. A to su slike rađene u akriliku, kolažu i kombiniranim tehnikama. To su slike poredane od njegovih prvih, nevještih, ali namjerno uvrštenih, do onih koje iznenađuju svježinom i skladnošću, tonom kolorita i linijskim obrisima pojavnog i slućenog svijeta. To su slike neke duboke patnje i neke goleme, ljekovite nade.

I tu se kriju, bar meni, njihova osobenost i osebujnost: patnja i nada su ljudska obilježja, pa se na njegovim slikama zatiče jasni ljudski trag: na zidinama, mostovima, ruinama na vrhovima brda, podzidima. A Halilove slike, njegove vedute isijavaju svoje temeljno obilježje – bogatu, misaonu perspektivu znanih, ali i neuobičajenih motiva - Starog mosta i na njemu Kujundžiluka, sutona grada Blagaja, panoramske, djetinjstvom obojene bijele vedute Mostara, zelenog raja Malog Polja koji svakog Sultan-nevrusa pohodi Hidr hazretleri, najposlije vrelo u kojem se ogleda tekija… Da, tu su žile, zemljin krvotok, protoci plemenitih voda Bune i Bunice, i Neretve koja nosi sve druge vode kroz naš zajednički krajolik podjednako surov koliko i džennetski uzvišen!

Neke slike su na mene vrlo snažno djelovale i poželio sam ih zauvijek upamtiti kao dijelove mozaika svijeta u konstituiranju jedne izvorne objave u imenu Halila Salčina. To su prije svega slike koje su historičnost zatekle u recentnom prostoru (primjerice u blagajskim i mostarskim motivima) i to oni koje nismo prije zaticali, koji su proširile i pomakle tematski registar s uobičajenih motivskih toposa kakvi su blagajska Tekija i mostarski Stari most.



Kod Halila Salčina sad je bljesnuo Blagaj iz jezgra Podgrađa, iz kasabe pritisnute sutonom ispod kojeg se, pritajeno, sluti veliko povijesno vrijeme. Podigao je pogled iznad sivih i crvenih krovova – i dotakao srednjovjekovlje, pa se humski pejzaž produbio, lebdeći kao i svaka legenda obavijena sjenkama onoga što je možda bilo ili onoga što je možda moglo biti.

Isti je slučaj s mostarskim motiva. I u njima su, unutar likovnog horizonta - „priče“ (mytos) koje se gube u bojama neba, bojama u pokretu kao u nekom ehu mladog Braquea, nerijetko dramatičnim - što zasigurno reflektira stanje ne samo individualnog, (umjetnikovog), nego i stanje našeg ukupnog, kolektivnog bića.



Ciklus pejzažnih motiva voda, zelenih oaza, samotnih ljubičastih brda, stabala prekrivenih samoćom, kompozicijski su uvijek u nekoj fluidnoj ravnoteži, krhkoj ali jasnoj, uzbibanoj ali održivoj. U nekim od njih obiluje pustoš, poput začaranih predjela iz kojih su ljudi netom izašli i u koji se, izgleda, neće vratiti… Svejedno, prostor živi, dinamiziran i šutljiv.

Ako je učio od dobrih slikara, a to se u nekim primjerima možda i može prepoznati kao podsticaj prema pronalaženju svog vlastitog puta, onda je rezultat više nego povoljan: nije slijepo slijedilo svoje učitelje (čini se M. Begovića, i posebno J. Nikšića) – nego je izišao na svoj vlastiti put koji danas pokazuje prve pročišćene rezultate.

Sada je Halil Salčin tu, pred nama, kao likovni umjetnik – sam i svoj. U osvajanju budućnosti neće imati druge pomoći osim svoje volje i svojih vizija.

U Mostaru, 11. X. 2013.