Šefka BEGOVIĆ-LIČINA:

Pored zlatastih žita, čiji su se klasovi na blagom vjetru talasali i tiho šuškali, promicao je jarko crveni volksvagen. Na livadama ispod puta, umorni i oznojeni kosači, sa umotanim košuljama oko glava su glasno stenjući, iz sve snage mahali kosom. Pokošena trava je pred njihovim nogama padala ka žednoj zemlji,nježno je grleći. Ptice su, bojažljivo zaobilazile razapeto strašilo u žitu, u letu kljucajući po koje zrno i noseći ga u vis do obližnjeg drveća.

Naslonjena jednom rukom na otvoreni prozor auta, zagledana u predjele pored, starica je tiho učila dove. Iz uznemirenog srca joj se potajni drhtaj peo do dušnika, gdje je stisnulo neko klupko, kao olovo teško. Gledajući predjele pored kojih su promicali, starica bi po koji put tiho uzdahnula.
- Muhareme, jesmo li blizu?
- Blizu smo, majko. Jesi li popila one tvoje lijekove?
- Jesam, ahaaa.
Kad razminuše krivinu, sjećanje joj, poput usijanog gvožđa, opržiše mozak i malo podigoše iz sjedišta. Htjede nešto izustit, ali se predomisli i samo stisnu sinu ruku.
- Majko, obećala si mi da ćeš biti prisebna.
- Jesam, hoću, dobro sam, ne briži.
Suze vremena, bola, čežnje, uspomena, navlažiše joj staračke oči, zamagliše stakla naočala. Kroz maglu joj zatitra osušena divljaka jabuka, nadnijeta nad putem. Kad je mimoiđoše, činilo se da joj ostaralo drvo, malo uspravljajući grane i uvehle listove, tiho šapuće:
“ Aiša, došla si kući, zar? "
Nesigurne staračke noge, same krenuše poznatim hudutom. Starica kroz otupelo sjećanje odjednom kao da dobi krila, sokovi mladosti joj pridodaše snagu.
Zatvorenih očiju, koračajući livadom, u naručju je nosila tek prohodalo jagnje.
_ pogledaj ga samo, majko! Tek je dojilo i još mu kapa mlijeko. Mirišuči mu čistu vunu, usput mu je ljubila crni biljeg na glavi.
- Vrni ga majci, oči moje, da ne bleji za njim. Ene je, ide za tobom. Iako je hajvan, briži i boli je drob za svoju makanju.
U hladu jabuke, na prostrtoj pustećiji, u obnevidjelim očima joj se obretnu babo. Dok je lulu punio duhanom, pred njim se pušila tek skuhana kahva.
- Dođe l ti, rode moj, dođe? Šta se radi na doljne njive? Jesu l odmakle žetvarice? Neka, neka, gotovo smo sve poradit. Allahu fala što ne bi kiše, te kolaj sve završismo.
Kad joj noga zape za jedan busen i ugazi u baljegu, starica se trgnu iz sna, nesigurne noge joj klecnuše. Muharem pridrža majku. Ona obrisa zamagljene naočale i onaj drhtaj u njoj, zamijeni nijemim krikom. Neka druga kuća, sivilom obavijena, izniče pred njima između stabala jabuka. Sa livada njenih uspomena, počupane ćubice bosioka, bejturana, carevog oka, pomiješale se u utabanoj travi sa glibom.Osjeti u prsima oštar bol, kao da joj neko po drugi put otima babovinu.
- Ljuđi, kojim dobrom?- dovikivao im je krivonogi čovječuljak, zaklanjajući čelo jednom rukom.
- A, eto, došli smo iz daljine. Doveo sam majku da vidi svoju babovinu i rođenu kuću.
- Ko ste vi?
- Ja sam, Aiša, mula Šabanova najstarija šćer. Ovo je imanje nekad bilo naše.
- Bilooo, jes bilo, - starac razgorači oči, brada mu zadrhta, pridiže se.
- Bilo, bilo i više nije. Naše je, sve je ovo naše. Mi smo odavno u knjige uvedeni i ođe nema više ničijega, - dovikuje starica u crnini, vukući jednu nogu i unoseći se Aiši u lice. Kad je zapahnu pomiješan vonj znoja i đubriva, starica se malo izmače u stranu.
- Mi smo došli samo po majčinoj želji da ona obiđe kuću i imanje, želja da je mine. Odavno sam joj obećao da ću je dovest ovdje da se podsjeti djetinjstva i svoga roda.Ne tražimo vam ništa, nećemo ništa da uzimemo, ni šta da otmemo.
- A, je li? E, tako može. A, odžina si Aiša, veliš? Sa tom tašnjom, prava si gospoja. E, od ka sebe su tvoji odavle otpratili, jedva pamtim. Iha, koliko je od tad vuda vode protutnjalo.
- Tata, ko su ovi ljuđi?
- Ovo je gazde Šabana ćer Aiša. Doveo je sin da se oželi babovine. Znaš, mi smo davno bili njine čipčije. Bili su to dobri i pošteni ljuđi, treba pravo zborit. Nisu nam zakidali ni zeru jednu, dobro su nas ranili i davali nam od svega što bi im rodilo. Al, eto, bi šta bi...
- A, je li? Pa, izvolte sjedite ođe. Umorni ste s puta, odmorte malo. Daj, majko, vode i kocku šećera, da se trou okrijepu.
- Ne, fala vam. Samo ćemo ovako s nogu obić imanje.
- Ela, more, ne branim. - starac premjesti šajkaču na drugu stranu.
- Beše l ti Marko, zvani Kokoščica?- starica se čovječuljku zagleda u lice.
- Vala, jesam, i glavom i bradom. Taj sam od ka sam se rodio. Čudi me da si mi upamtila ime. A, tebi sin pravi gospodin, vidi se da dobro živite. Eto, mi se ođe jednako patimo. Od lani smo ti u koroti, sin nam poginu vozeći traktor. Prije neku godinu udavi nam se unuče dolje u vir, pa brižim, niste nam zemlju alalili...
Starica Aiša je šutjela. Godinama nošen bol i želja za najrođenijim, zabode joj oštricu u odavno načeto srce, otvori joj rane zakopane čežnje.
Svila majčinih dimija joj šušti u glavi, u avliji mirišu cvjetovi jasmina, hizmećarice po kući pjevaju, čobani, svirajući frulu, dotjerujuju ovce kući, goveda riču, najamnici odlažu rala uz štalu...
Na livadi se igraju konji. Brat Elmaz u kangar odijelu sprema se za čaršiju u Taslidži. Haziru tek isprošena djevojka, Vezira veze svileno jastuče...
Nju, sa šesnaest ljeta, u Berane premamiše za Arifa trgovac. Namami se na svilu, kadifu, staklaste đerdane i fes pun dukata.
Zadugo se rodu nije smjela pomaljat na oči. Muslihune su im za mir tri put vraćali. Redžep- efendiju ne mogadoše za hatar.
Prvo joj se rodi kćer Murata, pa Muharem, Muniba, Hasan...
Dok je bila rodu u gostima, jednog dana joj nepoznati ljudi baba negdje povedoše. Danima su ga močugama mlatili, uporno mu tražeći zlato. Nakon nekoliko dana ga bratučedi polumrtvog doniješe na tezgerama. Majka ga uvijala u ovčju kožu čitavu heftu. Nemade mu lijeka, preseli, ostavljajući joj amanet: "Meleća, moje je prošlo. Ti vodi đecu za Tursku. Ovđe više nije sigurno i nema nam hljeba."
Odmah za ocem, od brige i bola, pogodi joj majku neproboljna i ubrzo i ona zauvijek zatvori oči.
Čipčije im oteše imanja i otjeraše ih u tuđinu bez igdje ičeg. Ostaviše im babovinu džabe. Elmaz, Hazir i Vezira, sa očevim amanetom i sa partom na konja, krenuše u nepoznati svijet. Roditeljski im mezari ostadoše na dušmanskom. Aiša iza roda osta, kao drvo odsječeno, liše joj djece...
- Hoćemo li, majko?
- Saću, samo sa česme da pijem vode.
- Ol ' srču, anuma?
- Ne, fala, ne treba mi srča, piću iz ruke.
Kad priđe česmi, Fatiha joj se na dlanu stopi sa suzom u mubarek vodi, osoli grlo, zamagli joj naočale...
- Muhareme, šta ti to oni darovaše?
- Vunjene naglavke i flašu rakije.
- Baci tu pogan, čim zamaknemo...