Ako ste htjeli da saznate nešto o Bošnjacima tzv. veliko-Crnogorcima, a nijeste smjeli da pitate
(NE)RAČUNAJTE NA NAS!
Autor: Zaim Čelebić
Objavljeno: 20. Oct 2013. 13:10:20
Zaim ČELEBIĆ: Kad smo već kod fotografija koje su putem fb dostupne svima, naiđosmo na još jedan klasični primjer selekcije. Crnogorski premijer zajedno sa velikim Crnogorcem iz plemena Adrovića, koji po Njemačkoj a i šire, vodi kampanju pocrnogorčavanja Bošnjaka osporavajući im pravo na nacionalno ime i nudeći kao spas izjašnjavanje u nacionalnom smislu kao Crnogorac. Valjda je zbog toga premijer Đukanović poželio da se fotografiše sa ovim bošnjačkim otpadnikom kako bi poslao signal ostalima kako da se vladaju ako žele njegovu milost. Drugog kriterijuma nije bilo, niti po bilo kom osnovu.
Meša Selimović je zapisao u svojim Sjećanjima: „Na ovim prostorima svakih pedesetak godina izbije rat i to tako što mudre potisnu u stranu, budale zajašu, a fukara se obogati!“ Sljedeći ciklus je na redu oko 2040, što sa ove vremenske distance znači, posmatrano iz perspektive generacije „iz pedeset i neke“, da će to biti i njihov definitivni kraj, naravno ukoliko ranije ne budu skapali od gladi zbog niskih penzija, zbog teškog stanja u sistemu zdravstva, od žala za propuštenim ili iz drugih razloga kojih smo i danas itekako svjesni ali ih ipak nesmetano i dalje proizvodimo.

Ko su zapravo, ljudi iz generacije „pedest i neke“ i koji su to razlozi koji nam neće omogućiti vijek života, tako da ćemo biti uskraćeni za još jednu epizodu, ja bih prije rekao reprizu već vidjenog. To su ljudi rodjeni nakon završenog svjetskog rata u zemlji „proletera i seljaka“ na „brdovitom Balkanu“, koji su „za zakletvu Titu“ spjevali stihove:

„Ne spominjem prošlost, ni bitke daleke,
jer rodjen sam, tek poslije njih…“


A kao neizostavan poklič dolazi ona čuvena parola u vidu refrena:
„Računajte na nas…“

Ne bi ova pjesma cijenjenog autora koju smo uzgred rečeno svi pjevušili: kako oni iz 50-tih, tako i oni iz 60-tih, i iz 70-tih i neke, ni bila tako interesantna, da u njoj nema nečeg kurioznog, nečeg što se duboko urezalo u svijest jednog naroda tako da gdje god da vas put ovih dana nanese među Bošnjacima u Crnoj Gori, bivate počašćeni horskom izvedbom Zalutalog narodnog hora pod dirigentskom PALICOM prvaka nacionalne režimske filharmonije. Valjda zbog toga da bi se novim generacijama što bolje primilo ono što se njihovim očevima dan-noć poput kakve pokvarene gramofonske ploče, neprestano vrti u glavama: „Ne spominjem prošlost, ni bitke daleke, jer rođen sam, tek poslije njih…“ Kada sam na jedoj facebook-grupi crnogorske dijaspore povodom obilježavanja godišnjice sramne izdaje principa „čojstva i junaštva“, principa kojim se Crna Gora i dalje bez imalo ustručavanja samoproklamovano kiti pred svijetom, rugajući se na taj način žrtvama deportacije i ostalih nedjela počinjenih u „dalekoj prošlosti“, postirao prikladan tekst objavljen u Vijestima želeći da se na taj način solidarišem sa onima koji saosjećaju i koji su bili dovoljno „drski“ da se sjećaju zločina poslije samo dvije decenije, svrstan sam od jednog „aktiviste“ SCANJ-a, inače nacionalno opredijeljenog kao pripadnika jednog manjinskog naroda i koji se deklarativno zalaže za međusobno poštivanje i jednaka ljudska prava, kao neko ko želi zlo, poručujući mi doslovce: „…ne dozvolite jučerašnjoj senki da pokvari sjutrašnju sunčanu svjetlost“, - navodno prozivajući me kao nekog ko priziva „jučerašnju senku“.

Evo šta mi poruči S.D., Rožajac, i pri tome osta živ: „Sellam i Pozdrav svima, ja kao Predsjednik odbora za koordinaciju Klubova , molim vas da prestanete sa prepucavanjem nekih stvari sto su neresljive preko Facebook-a .(ne dozvolite Jucerasnja Senka da nam pokvari Sjutrasnju Suncanu Svjetlost).“

Uz ovaj tekst, fotografija na profilu sa, ni manje ni više nego sa predsjednikom Filipom Vujanovićem. Pogledaj brate, Predsjednik Crne Gore zajedno sa nekim ko se predstavlja borcem za dostojanstvo i ravnopravnost svog naroda u dijaspori, nekog kome zasigurno takva odrednica ne pripada ali od strane države, s obzirom na ispunjavanje najvažnijeg preduslova-podobonosti, biva prihvaćen objeručke.

Kad smo već kod fotografija koje su putem fb dostupne svima, naiđosmo na još jedan klasični primjer selekcije. Crnogorski premijer zajedno sa velikim Crnogorcem iz plemena Adrovića, koji po Njemačkoj a i šire, vodi kampanju pocrnogorčavanja Bošnjaka osporavajući im pravo na nacionalno ime i nudeći kao spas izjašnjavanje u nacionalnom smislu kao Crnogorac. Valjda je zbog toga premijer Đukanović poželio da se fotografiše sa ovim bošnjačkim otpadnikom kako bi poslao signal ostalima kako da se vladaju ako žele njegovu milost. Drugog kriterijuma nije bilo, niti po bilo kom osnovu. Moram priznati da sam izuzetno ljubomoran, nikako se ne uslikah niti sa premijerom, niti sa predsjednikom. Je li mi bilo na raspolaganju - jeste!!! Ko mi je kriv – niko(!), do ja sam i moj obraz kojem sam udario „ogromnu“ cijenu te ga ne prodah za večeru.

Pošto spomenuh večeru, i tu se moram malo zadržati jer meni kao gurmanu prijaju sve teme u vezi sa pićem i hranom. Bijaše mjesec posta Ramazana koji je kod nas muslimana poznat po odricanju od zadovoljstava od prvog izlaska sunca pa sve do utapanja i posljednjih zraka iza planina i gora, a u konkretnom slučaju - iza mora.

Nakon što je Evropska dijaspora Crne Gore sa njenim predsjednikom iz Luksemburga (sada već bivšim, džaba mu sve) upriličila sastanak crnogorske dijaspore sa opštinskim zvaničnicima u Budvi, iako nepozvan kao nosilac funkcije generalnog sekretara u njemačkoj dijaspori, pođoh na taj sastanak da sretem stare poznanike iz čitave Evrope. Nijesam ih puno zatekao, uglavnom one kojima se nijesam bio ni poželio, ali zato prepuna sala Bošnjaka sa svih strana. Sve ih viđam po prvi put. Iskoristih priliku pa prof. dr. Milanu Vukčeviću, direktoru Centra za iseljenike pri Vladi Crne Gore, saopštih protest dijaspore Njemačke zbog izostavljanja sa popisa stanovništva i pored činjenice da mnogi od nas vode dvojna domaćinstva, jedno u zemljama prijema i drugo u Crnoj Gori, izlažući se na taj način dodatnim troškovima a sve u interesu očuvanja naše djece od procesa asimilacije kako bi ih vezali za domovinu kućetinama koje smo razapeli od Ulcinja do Rožaja, Žabljaka i Herceg Novog. I bi šta bi, tada aktuelna tema - opština Petnjica, u fokusu interesovanja jednog udruženja iz Hanovera i to izazva žamor među onima kojima ne bi pravo, ali se sve završi na parolama od kojih smo navikli da živimo, ali ne i privrednim temama kako je bilo naznačeno u najavi skupa i od kojih je opština Budva očekivala jake investicije, valjda kako bi napokon okrečila i sanirala plenarnu salu od čijeg plafona sam se pribojavao da će svakog momenta ‘sići‘ na zemlju. Da se vratim večeri kojom EDCG zajedno sa opštinom Budva, riješi da „časti“ crnogorsku dijasporu te se pješice preko kompleksa Slovenske plaže uputismo u jedan prelijep restoran sa terasom pored bazena i otvorenom pozornicom. Ambijent divan, kulturno-umjetničko društvo iz regiona angažovano kako bi dijaspora bolje svarila „servirano“ a lagani povjetarac sasvim dovoljan da razagna učmalu ljetnju žegu. A tek večera… Večera je posebna priča… Iako se čast nikad ne odbija, ova je morala! Ali kako a da pri tom ostanem fin, da nikog ne uvrijedim, a opet da oštro prosvjedujem!? Uz to, nađoh se za stolom zajedno sa jednim pomoćnikom ministra, te predsjednikom i sekretarom opštine Budva. Pošto konobar na moj upit, šta slijedi poslije „predjela“ začuđeno odgovori da je to zapravo glavno jelo i da je tu kraj, odgovorih mu da moram da odbijem, s obzirom da moj organizam nije naviknut na „tako jaku“ hranu. „Pa ovo uopšte nije jako, naprotiv, baš lagano i po mjeri“ - saopšti konobar onako začuđeno, trudeći se da nam na lokal-patriotski način saopšti geografsko porijeklo crmničkih i cetinjskih proizvoda za trpezom. Njegova zbunjenost izazva začuđene poglede prisutnih za lijepo dekorisanim banketnim stolom za 6 osoba na kome su bili raspoređeni ovali sa tanko isječenim njeguškim pršutom od domaćeg svinjskog mesa, te pošto mu još saopštih da će večeras dobar dio njegovih gostiju s obzirom na ponuđeni „izbor“ morati da preskoči večeru iako je bilo vrijeme iftara- bez obzira da li je u ramazanskom postu ili ne, tek tada nastupi tajac pa se počeše nešto došaptavati. Predstavnica opštine shvativši o kakvoj se crnoj crnogorskoj dijaspori radi a po svoj prilici, niodkog‘ napomenuta da su to mahom muslimani koji od vajkada ne jedu svinjetinu, reagova munjevito te valjda i bez odobrenja svog pretpostavljenog onako u afektu, udari na praznu opštinsku kasu pa promijeni jelovnik koliko reče „britva“. Ne potraja puno, eto punih ovala raznih sireva, maslinki i drugih mediteranskih đakonija. Uslijediše i oni sa kontinentalnim notama, sa raznim pečenjima po ukusu većine. Potrudih se da našem domaćinu učtivo saopštim kako mu to ne uzimam za veliko zlo iz prostog razloga što je vidljiva njegova zatečenost, te da je obaveza suorganizatora inače Bošnjaka bila da skrene pažnju na ovaj detalj, te da su u dijaspori mahom muslimani koji su uglavnom sa ratnim vihorom 90-tih napustili svoje domove i utočište našli na zapadu, te da vjerujući da je Crna Gora izvršila otklon od politike zbog koje su morali da napuste rodnu grudu, sada se ponovo vraćaju kao turisti, investitori, poslovni ljudi, te da su ti isti toliko doprinijeli Crnoj Gori, ilustrujući to primjerima iz perioda do 2006. godine, gdje je dijaspora sa svojim novčanim doznakama te ličnom potrošnjom i investicijama učestvovala sa 60% punjenja budžeta Crne Gore. Naravno da su tu i drugi efekti kao na primjer, napuštanjem radnog mjesta otvorena su vrata za nova zapošljavanja, pomaganjem svojih najbližih kao i raznim humanitarnim donacijama, kupovan je socijalni mir, značajnim udjelom na tržištu nekretnina obezbijedjivan je takozvani „živi“ novac neophodan za obrt u ekonomiji… A tek zasluge za obnovu državnosti Crne Gore...

I dok su se praznili ovali na stolovima dijaspore i dok sam (ja lično) „mlatio praznu slamu“ pričom da dijaspora neće ozbiljnije investirati sve dok Crna Gora ne stvori povoljan ambijent koji će garantovati pravnu i ekonomsku slobodu preduzetnika. Te da zakonska regulativa predstavljena od mojih sagovornika kao jedna od najboljih u regionu, ne znači ništa ukoliko ostane mrtvo slovo na papiru. Dokle god imamo primjere selektivne primjene zakona gdje na sudovima, „dijasporci“ glatko gube sve procese kada se nađu u kakvoj pravnoj zavrzlami sa nekim iz redova domicilnog stanovništva, i dok sam džaba opominjao da oni koji dovode „bizmismene“ (tako ih on naziva dok sam im ja dao ime „hokejaši“ jer su ovi bremašni Njemci sa sobom nosili štapove koji tek posmatrano iz blizine odaju svoju pravu funcionalnost u vidu pomoćnog sredstva pri kretanju starijih i iznemoglih osoba), te da oni koji zaspijevaju i bude se sa hvalospjevom vladajućem režimu zapravo nijesu autentični sagovornici. Zatim da bi to trebali biti ljudi koji imaju iza sebe ostvaren uspjeh i rezultate u svakom pogledu (tu bih nailazio na saglasnost prof. Vukčevića koji je pod uspjehom podrazumijevao samo količinu doniranog novca i humanitarne pomoći Crnoj Gori, tako da su na prvom mjestu bili uvije oni koji su umjeli najbolje da se hvale milionskim donacijama a na sastancima su dolazili u dronjcima)... Na oduševljenje dijaspore uslijedilo je veliko finale večere u vidu deserta „Dunavskog talasa“ koji je potopio sva naša čula i ukusa, i mirisa i estetike to jest – vida. Tako da sam nakon kušanja ovog divnog kolača našao za potrebnim da prekinem ovu živu diskusiju i pozovem glavnog kuhara da mu se lično zahvalim i čestitam na ovoj uspjeloj varijaciji. Dijaspora se odužila dostojanstveno, glasnim aplauzom i ovacijama, i tako doprinijela „uspješnom nastupu“ koji bi se mogao okarakterisati po onoj narodnoj, „trla baba lan, da joj prođe dan“.
Dvije godine kasnije potvrda ovog zaključka: ništa nije konkretno realizovano iako se zborilo o velikim investicijama od strane onih koji nijesu u stanju da investiraju u jednu knjigu koja bi im pomogla da dobiju odgovore na mnoga pitanja u zemlji - gdje sunce ne grije. Dvije su prošle, proći će tako još dvadesetdvije dok god ima onih koji ovo dopuštaju. A onda će doći 2040. godina, godina spoznaje one mudrosti da je historija samo točak koji se okreće. I opet će Bošnjaci biti ti koji će ubrzo sve zaboraviti i tako čekati 2090., i sve tako dok se o njima ne bude govorilo kao o najstarijem narodu u srcu Evrope koji je jednostavno nestao. Ništa na ovome svijetu nije slučajno.