TAJNA TESPIHA BOJE ŠEHIDSKE KRVI
Autor: Muhamed Velić
Objavljeno: 18. Oct 2013. 13:10:41
Muhamed VELIĆ: Dok su ekshumirani, kod jednog sina, pronađen je i tespih. Majka Zlata je znala za taj tespih i znala je da je od njenog sina, kojeg je sa sobom stalno nosio, na kojem je uvijek učio, zikrio, ali i mnogo salavate donosio. Taj tespih je, zapravo, svjedočio kolika je bila ljubav onoga što ga nosi i u ruci drži prema Božijem poslaniku Muhammedu, a.s.. A sada je bio odveć poseban jer je na njemu bila krv njenog sina, krv koja je ostala i koja se nije saprala.
Donijeli su majci Zlati tespih. Taj joj je tespih bio svetinja, jedino što joj je od sina ostalo, a na njemu još i njegova krv, koja se nije mogla oprati. Jer, drvo je upilo u sebe tu krv, poprimilo je krv i tu boju. To je bila šehidska krv na njemu, a tespih je bio boje šehidske krvi.
Hadži Zlata Delić je iz Srebrenice. Ove godine i ovih svetih dana obavlja hadž. Ona je i majka šehida, tri su joj sina i kćer poginuli u toku agresije. Jedan joj je sin poginuo na početku rata, a druga dva sina i kćer u toku izvlačenja iz Srebrenice, nakon njenog pada. Od porodice ima samo unuku, kćer od najstarijeg sina. A prije nekoliko godina i druga dva sina su joj pronađena i klanjana im je dženaza i ukopani su u Potočarima.

Dok su ekshumirani, kod jednog sina, pronađen je i tespih. Majka Zlata je znala za taj tespih i znala je da je od njenog sina, kojeg je sa sobom stalno nosio, na kojem je uvijek učio, zikrio, ali i mnogo salavate donosio. Taj tespih je, zapravo, svjedočio kolika je bila ljubav onoga što ga nosi i u ruci drži prema Božijem poslaniku Muhammedu, a.s.. A sada je bio odveć poseban jer je na njemu bila krv njenog sina, krv koja je ostala i koja se nije saprala.

Donijeli su majci Zlati tespih. Taj joj je tespih bio svetinja, jedino što joj je od sina ostalo, a na njemu još i njegova krv, koja se nije mogla oprati. Jer, drvo je upilo u sebe tu krv, poprimilo je krv i tu boju. To je bila šehidska krv na njemu, a tespih je bio boje šehidske krvi.

Znam za priču u kojoj se kaže da je najčuvenija Stradivarijeva violina obojena krvlju njegove žene koja je umrla porađajući mu sina, ali to se ne može porediti s ovim tespihom, nikako i nikada! Jer, ovaj je tespih svêt, na njemu je ili u njemu je šehidska krv. A može li se šta porediti sa šehidskom krvlju?! Jedino tinta učenjaka, kako kaže hadis, ali je u Bosni šehidska krv svetija, jer je to naša datost, prije smo i više smo šehidi nego što smo alimi, ali nejse.

Majka Zlata je znala da je tespih vrijedan, unikatan i svêt, a povrh svega pripadao je njenom sinu, tako da je taj tespih gledala kao dio svog srca u trideset i tri bobka, pravilno raspoređena. Taj joj je tespih, pored žive unuke, bio najveća vrijednost u životu. Čuvala ga je kao zjenicu oka svoga. Nije se odvajala od njega, ni kad je bila budna ni kad je spavala. To je bila njena veza.

Ove je godine, uz Allahovu pomoć, otišla na hadž. Nije mogla da vjeruje da će obaviti hadž. Tako da u danima pred hadž ali i za vrijeme samog hadža, nije prestajala plakati. Ne može da vjeruje da je na hadžu. Ushićena je i uzbuđena.

Jedva je čekala da vidi sveta mjesta u Mekki i da zijareti Poslanikovu džamiju u Medini i njegov mezar. I, tako, jedva je dočekala da zijareti Poslanikov mezar, a od prevelikog ushićenja, kurbeta i ljubavi naspram poslanika Muhammeda, a.s., dok je bila u blizini njegovog mezara, gotovo da se na momente bila i gubila. Ja resulallah, ja resulallah, Allahumme salli ala Muhammed!!! Samo je to imala na umu, u srcu i jeziku. Kad je završila s posjetom Poslanikovog mezara, kad mu je iskazala preko salavata svu ljubav i ihtiram kojeg nosi i osjeća prema njemu, Allahovom Miljeniku, na izlazu iz džamije, shvatila je da je tu kod mezara Poslanika, a.s., izgubila tespih.

Hej, ljudi moji, tespih boje šehidske krvi, šehidsku je smrt svjedočio, šehidsku je krv u sebe primio, u zemlji je zakopan pa onda otkopan bio, zatim je pronašao put do mezara Allahovog poslanika Muhammeda, a.s., i tu je ostao, jer tu je kraj njegovog puta.
Nije mogla da vjeruje, pokušala se vratiti da ga potraži, ali bezuspješno, gužva je bila prevelika i bilo je nemoguće se vratiti. Shvatila je šta se dogodilo, jer izgubila je svoju vezu, tespih, ono što ju je vezivalo sa sinom, kao uspomenom, a na zadovoljstvo Allaha, dž.š., jer se na tom tespihu On slavi i veliča i salavati donose. Bila je tužna i rezignirana. Bol ju je stezao.

No, požalila se nekim hadži hanumama iz svoje grupe, a tu je opet bilo razboritih žena koje su je utješile, kazavši da ne postoji bolje mjesto na Dunjaluku da "ostavi" i zaboravi nešto svoje nego je to ovo mjesto, uz mezar Allahovog poslanika Muhammeda, a.s.. I ništa nije slučajno, rekle su joj da bude svjesna svega toga. Kad je u potpunosti shvatila gdje se to sve dogodilo, postala je mirna, a sada već i zadovoljna.

Naravno, ništa nije slučajno, ali ja pored tih uzročno-posljedičnih veza i teoloških objašnjenja hoću da vjerujem u posebnu vezu između šehida i Božijeg poslanika Muhammeda, a.s.! Jer, nije šala, jedan je tespih sa šehidskom krvlju pronašao svoj put do mezara Allahova Poslanika, a.s..
Šehidska je krv iz Bosne došla da ostane pored najdražeg insana Habibullaha, pored njegovog mezara.

Ljubav je neumoljiva i nezaustavljiva, ona nađe put između svojih polova, "rastavljenih srdaca", koja se spoje kadli tadli.

Tako je i ovo kazivanje, kojeg sam slušao u toku jučerašnjeg dana, priča o ljubavi, čistoj, uzvišenoj i prelijepoj.

Hej, ljudi moji, tespih boje šehidske krvi, šehidsku je smrt svjedočio, šehidsku je krv u sebe primio, u zemlji je zakopan pa onda otkopan bio, zatim je pronašao put do mezara Allahovog poslanika Muhammeda, a.s., i tu je ostao, jer tu je kraj njegovog puta.

Neka je salavat i selam na Allahovog poslanika Muhammeda, a.s., i neka je Allahovo zadovoljstvo na sve bosanske šehide.
Amin.