Bošnjake su vjekovima učili da zaboravljaju
BOŠNJAČKI ZABORAV - SUDBINA ILI IZBOR?
Autor: Elmedina Muftić
Objavljeno: 06. Oct 2013. 15:10:42
Elmedina MUFTIĆ: Nama je zaborav usud. Pamtiti, to je bio posao drugih naroda. Dok su drugi pamtili i veličali i najtamniju i najnehumaniju i najneljdskiju prošlost i njome se ponosili kao s najvećom svetinjom, koje bi se svako normalan želio što prije osloboditi, i svoje zlikovce pretvarali u heroje i po njima davali imena ulicama i školama, kojima smo mi, njihove žrtve, prolazili i u njima učili kako da zaboravimo svoju prošlost, da su naši heroji zlikovci, da je sultan Fatih osvajač i okupator, a ne spasilac Bosne i Bošnjaka i utemeljivač Povelje o ljudskim pravima i slobodama. Da učimo "Gorski vijenac" u kojem se ogleda sav primitivizam i mržnja jednog naroda spram islama i svega što podsjeća na islam, učili smo da pitanje "sva zemlja zaudara Mu`amedom" i da "'odža riče na ravnom Cetinju" i još su naši istaknuti pisci bivali nagrađivani "prestižnom" nagradom "Njegoš", tog zlotvora i mrsca svega islamskog i bošnjačkog. Da Njegoš je bio uzor, ponos, a sultan Fatih je bio "okupator", "nasilnik". Dok su oni dično o Karađorđu pjevali epove, mi smo šapatom spominjali Kapetana Gradšćevića, braću Moriće, Isaj-bega, Gazi Husrev-bega i ostale kojima se ne samo mi nego i čitav dunjaluk može dičiti... Zaboravljali smo i odricali se svega...
Čovjekova svijest podložna je zaboravu. Zaborav može biti bezazlen i opasan. Rekla bih, formalni i suštinski. Formalni zaborav je kad zaboravimo ključ od kuće ili uključiti alarm na satu da nas probudi u određeno vrijeme; takav zaborav je oprostiv i popravljiv. Suštinski zaborav je poguban zaborav, a to je kad se zaboravi ko si, šta si, kome pripadaš, kad zaboraviš deset genocida, logore, silovanja... Takav zaborav je svojstven nama Bošnjacima.

Je li je zaborav produkt želje da se oslobodimo loših događaja iz naše bliske ili dalje prošlosti i način na koji nastavljamo život nadajući se da ćemo, zaboravljajući lošu prošlost, otvoriti vrata boljoj budućnosti? Pitanje ostaje bez odgovora.

Zaborav može biti opasan i poguban kad uzme maha i pređe u kolektivnu svijest naroda. Mi Bošnjaci smo narod koji pati od sindroma zvanog "zaborav". Narod smo koji zaboravi i prije nego što zapamti. Nama je zaborav postao kao "eliksir života", zaboravom se branimo i zbog zaboravljanja plaćamo visoku cijenu opstanka. U zaboravu tražimo spas i nadu misleći da ćemo time što zaboravimo sebe onake kakvim nas je Bog uzvišeni stvorio - postati prihvatljiviji okruženju u kojem bivstvujemo, zaboravljajući pri tome da zaboravom postajemo potok bez izvora i stablo bez korijena, a kako je nemoguće da postoji potok bez izvor, i stablo bez korijena, tako je nemoguće da postoji i opstoji narod bez prošlosti.

Bošnjake su vjekovima učili da zaboravljaju. Nama je zaborav usud. Pamtiti, to je bio posao drugih naroda. Dok su drugi pamtili i veličali i najtamniju i najnehumaniju i najneljdskiju prošlost i njome se ponosili kao s najvećom svetinjom, koje bi se svako normalan želio što prije osloboditi, i svoje zlikovce pretvarali u heroje i po njima davali imena ulicama i školama, kojima smo mi, njihove žrtve, prolazili i u njima učili kako da zaboravimo svoju prošlost, da su naši heroji zlikovci, da je sultan Fatih osvajač i okupator, a ne spasilac Bosne i Bošnjaka i utemeljivač Povelje o ljudskim pravima i slobodama. Da učimo "Gorski vijenac" u kojem se ogleda sav primitivizam i mržnja jednog naroda spram islama i svega što podsjeća na islam, učili smo da pitanje "sva zemlja zaudara Mu`amedom" i da "'odža riče na ravnom Cetinju" i još su naši istaknuti pisci bivali nagrađivani "prestižnom" nagradom "Njegoš", tog zlotvora i mrsca svega islamskog i bošnjačkog. Da Njegoš je bio uzor, ponos, a sultan Fatih je bio "okupator", "nasilnik". Dok su oni dično o Karađorđu pjevali epove, mi smo šapatom spominjali Kapetana Gradšćevića, braću Moriće, Isaj-bega, Gazi Husrev-bega i ostale kojima se ne samo mi nego i čitav dunjaluk može dičiti... Zaboravljali smo i odricali se svega... Zaboravljali smo klanja, progone, silovanja, misleći da se neće se ponoviti ono što se zaboravi. Tako smo kroz vrijeme i sisteme zaboravljali da smo Bošnjaci, da nam je jezik bosanski, da smo muslimani, zaboravljali smo na dimije i šamije, na mektebe, džamije i tekije, na mahale i sokake, na sve što nas je činilo onim što u stvarnosti jesmo, narodom sa vjekovnom kulturom, tradicijom, vjerom.
Nismo mi uvijek zaboravljali što smo htjeli, često su nas gonili na zaborav. Zaboravom smo plaćali "bolji život".


Ova srpsko-crnogorska zločinačka banda mora biti opomena Bošnjacima da pamte


Zaboraviti ko smo, šta smo, odakle smo i kome pripadamo, to je smrt svijesti, a kad umre svijest - život gubi smisao i pretvara se u puko životarenje tijela. Ako se osvrnemo na ne tako davnu prošlost, vidjet ćemo koliko nam je nepravde naneseno, i to baš tjeranjem na zaborav.
Četrdeset godina su nas "učili" da je zaborav način života, da se "napredovati" može samo ako se zaboravi na sve što te čini insanom i pripadnikom naroda koji se ima čime ponositi. Naroda koji je autohton, čija je kultura i tradicija na visokom stepenu civilizacije, a vjera iskonska. Za ljubav Tita i Partije, mi smo zaboravljali četničke pokolje, genocid, zaboravljali smo Foču, Višegrad Čajniče, Rogaticu i sva ostala stratišta naroda čijim kodom protiče merhamet, u čijem se imenu ogleda sva šarolikost i bogatstvo različitosti. Da tako je bilo četrdeset godina I, kao što je rekao rahmetli predsjednik Alija Izetbegović: "Tu priču o zaboravu slušali smo četrdeset godina. Taj film smo gledali. I šta je bio rezultat, što je slijedilo? Slijedio je genocid! Ništa nam nije pomoglo što smo skoro sve bili zaboravili, i svoju prošlost, i svoju vjeru, čak i svoje ime; osuđeni smo bili na uništenje. Tu grešku više nećemo ponoviti".
Ponavljamo li istu grešku?

Zašto naša djeca još uvijek u školama ne uče o agresiji i genocidu 1992.-1995. godina? Zašto nas je na "maršu mira" Nezuk-Srebrenica prisutno pet hiljada, a na koncertu srbijanskih pjevača četrdeset hiljada?
Zaboravljamo li ponovo?

Šta je sa Srebrenicom, Višegradom, Prijedorom? Jesu li to samo imena gradova ili su simboli stradanja? Šta nam znače godine '92., '93., '94., '95.? Jesu li nam to samo kalendarske godine ili su godine naše borbe za opstanak? Šta nam znače imena poput Izeta Nanića, Irfana Ljubijankića, Safeta Zajke, Hajrudina Mešića i svih šehida, znanih i neznanih, koji su svoje živote uzidali u temelje ove države? Jesu li nam sveti njihovi životi?

Zar pitanje Bošnjaka nismo riješili još '93.? Zašto se opet upuštamo u polemike o tome jesmo li Bošnjaci ili nismo? Hoćemo li biti faktor ili ćemo biti ništa ,na nama je da odlučimo.

Nekad su nas tjerali na zaborav, danas sami odlučujemo zaboravljamo li ili pamtimo. Najbolji primjer borbe protiv zaborava i borbe za istinu su nam majke Srebrenice. Od tih žena heroja treba učiti čovječanstvo. Odlučno su zaboravu rekle NE i dokazale da se pamćenjem dolazi do istine i pravde. Pravda jeste spora, ali je dostižna samo ako se ne zaboravi.

Našu prošlost i sadašnjost više ne ispisuju drugi našim zaboravom, nego je mi pišemo našim pamćenjem. Danas su u našim rukama kalem i hartija, na kojoj samo pamćenjem možemo ispisivati budućnost naše djece i svoju, svjesni činjenice da "ko zaboravlja iznova proživljava".
Narod koji zaboravlja svoju prošlost nema pravo na budućnost zato što će i svaka budućnost nekad biti prošlost, a zaboravljeno nije vrijedno ni postojanja. Bijeg u zaborav je odlika slabića. Jaki i odvažni se pamćenjem bore da se zla prošlost ne ponovi. Učeći se na greškama prošlosti, oslikavamo portret svjetlije budućnosti.

Prošlost se ponavlja onima koji zaboravljaju. Imamo li snage za još jedan REMAKE, ako imamo onda, ZABORAVIMO. Mislim da nemamo...