Bisera SULJIĆ-BOŠKAILO: Vjerujte mi, gotovo isto iskustvo sam imala i ja u tramvaju. (Pošto su mi ukrali u Sarajevu auto, ja se vozim najčešće, kad sam u Sarajevu, tramvajem.) Ulazim na istoj stanici kad i revizori i krećem sa kartom da je poništim. U tom momentu skoče revizor i viče. "Kasno! Zašto je niste poništili ranije?" Kažem, kako kad sam sad ušla. Utom ustaje djevojka i govori mu kako je vidjela da sam sada ušla. To mu nije bilo dovoljno i počeo je da me napada i viče. Vidim ja ovdje nema pravde i primaknem se da mu vidim kako se zove na kartici koju nosi na reveru. "Šta je? Šta gledaš? Nisam Sandžaklija, ako to misliš?" E tad je sve buknulo u meni i više niko nije mogao zaustaviti moj bijes... Da završim priču. Poslije odmah odem kući, napišem žalbeno pismo i odem do Grasa i pretpostavljenih. Samo su uginjali ramenima i naravno ništa se nije promijenilo...

Kažu dobro si prošla, šta ti se sve moglo desit... I vjerujte i ja sam to osjetila kada sam trebala izaći iz sarajevskog tramvaja i kada su i ti sarajevski džaparoši i banda izašli za mnom. Da nisam držala telefon u ruci, i da nisam telefonirala, što ih je prepalo, jer su mislili da ih neko moj može sačekati, ja bih dobro zapamtila taj dan kada sam se u tramvaju borila za stranca kojeg su pokušavali da pokradu. I sad mi je pred očima slika onog dobroćudnog starog stranca izbezumljenog pogleda.

A sve se desilo kada me je gospođa koje je naprijed sjedila do mene gurnula i šapnula: Vidite kako kradu onog stranca. Pogledala sam ga i u tom momentu ustala i ponudila mu na njemačkom moje mjesto da sjedne, misleći da ga tako skrajnem od oznojenog debeljuce koji se vrtio oko njegovog džepa. Odbio je ljubazno i ostao i dalje tako meta džeparoša. Nije mi ništa drugo ostalo do da otvoreno posmatram šta se dešava, nadajući se bar tako da ga spasim vukova oko njega. U jednom momentu gužve mu je čak gospođa do mene pokazala rukom na džep, a ja eto opet glasno na njemačkom rekla da pazi na novčanik. Ne znam da li nas je razumio šta mu želimo reći, ali bilo je u njegovom dobroćudnom pogledu sada uzmenirenosti i straha. Jedan iz te bande, čovjek mršaviji s ožiljkom na licu mi je prišao bliže i čak glasno da svi čuju rekao: Čudnog naroda, preči im stranci nego mi. A oni su nam sve nevolje donijeli i doprinijeli da danas nemamo za goli život."

"A znate li kako je strašno za te ljude kada se pokradu i kada ostanu na uluci bez dokumenata i novaca? I kako onda po svijetu pričaju šta im se u Bosni desilo. Kako je to tek jadno po Bosnu?", odgovorila sam mu još glasnije, po svaku cijenu odlučivši da se borim za tog starog stranca koji je došao da vidi našu zemlju. Došao je jer je voli, jer je sigurno bio prijatelj sa bosanskom prognanicom koju je pomogao i sada je došao da mu vidi i zemlju koja je lijepa. I šta mu se dešava? Umjesto da mu vrate to dobročinstvo, on će se vratiti tužan i nesretan i Bosna će mu se urezati u sjećanje kao nešto negativno. Jer zamislite da se vama tako nešto u nekoj zemlji desi kako biste vi onda reagirali. A nesreća se tako brzo širi i mi ćemo postati poznati kao jadan i lopovski narod. Srela sam u Njemačkoj tako Nijemca čovjeka kojem su ukrali novčanik u tramvaju i koji je ostao sa 15 godišnjim sinom na ulicu bez ičega.

I tako se u sarajevskom tramvaju ne samo čini nepravda prema strancima krađom, nego su, kako je već poznato stranci najčešće zrtva revizora. Ne zato što oni ne kupe kartu, već zato što iz neznanja nasjednu na trikove revizorske bande.

Mnogi su čitali kako se čitalac portala zadesio ovih dana u sarajevskom tramvaju u trenutku kada su GRAS-ovi revizori 'startali' grupicu turista koji ovih dana borave u bh. prijestolnici.

„Danas, 16. avgusta, imao sam jedno jako negativno iskustvo sa našim revizorima. Naime, ušao sam u tramvaj br. 603 na stanici kod Malte, uredno kupio kartu i poništio je (dokaz slika u prilogu). Našao sam mjesto i sjeo odmah iza poništivača.

Nakon mene ulazi grupa turista koja prilazi poništivaču sa sitnišem, najvjerovatnije su mislili da mogu uplatiti u poništivač. U tom trenu ulijeću kao specijalci revizori te jedan od njih šapće vozaču: "Blokiraj, blokiraj", misleći valjda na poništivač. Fizički, tijelima blokiraju turiste kako ne bi imali pristup vozaču, što se na snimku i vidi. Onda krene galama u tramvaju od strane dvojice revizora. Automatski su se okomili na ove jadne goste koji su došli da vide naš grad, ne gledaju dalje karte nego se samo njih uhvatili i galame: "No ticket, give passport!" (nemaš karte, daj pasoš!).

Ne mogu da vjerujem šta gledam te uzmem da ovo neviđeno čudo i snimim. Na snimku se vidi kako mi jedan od revizora na silu pokušava oteti kameru, na što su ljudi u tramvaju reagovali i stali u moju zaštitu.

Zvao sam policiju povodom ovog događaja odmah na licu mjesta, ali se niko nije javljao na telefon te sam na kraju i odustao. Na slijedećoj stanici, kod Američke ambasada, revizori su izveli strane državljane kako bi mogli na miru da ih maltretiraju“, svjedoči ovaj čovjek.

Vjerujte mi, gotovo isto iskustvo sam imala i ja u tramvaju. (Pošto su mi ukrali u Sarajevu auto, ja se vozim najčešće, kad sam u Sarajevu, tramvajem.) Ulazim na istoj stanici kad i revizori i krećem sa kartom da je poništim. U tom momentu skoče revizor i viče. "Kasno! Zašto je niste poništili ranije?" Kažem, kako kad sam sad ušla. Utom ustaje djevojka i govori mu kako je vidjela da sam sada ušla. To mu nije bilo dovoljno i počeo je da me napada i viče. Vidim ja ovdje nema pravde i primaknem se da mu vidim kako se zove na kartici koju nosi na reveru. "Šta je? Šta gledaš? Nisam Sandžaklija, ako to misliš?" E tad je sve buknulo u meni i više niko nije mogao zaustaviti moj bijes... Da završim priču. Poslije odmah odem kući, napišem žalbeno pismo i odem do Grasa i pretpostavljenih. Samo su uginjali ramenima i naravno ništa se nije promijenilo...

Zamislite samo koliko je ovakvih slučajeva u tramvajima i koji je to zločin prema Bosni. Nije ni slučajno što poznate svjetske novinske kuće i portali upozoravaju na sva zvona o opasnosti putovanja u našu zemlju. I zamislite umjesto da se sliva novac stranaca u našu zemlju, mnogi iz ovog razloga nesigurnosti odabiru druge sigurnije zemlje i tako kažnjavaju Bosnu - tako je vuku u sve veću bijedu.

A možda je potreban samo jedan sekuriti u tramvaju radi sigurnosti i mnoge stvari bi bile bolje. Gras to može, jer ionako je karta tramvajska skuplja nego u mnogim evropskim gradovima. Jedan mali potez i velike stvari bi se riješile, ali naši direktori, koji su po stranačkim linijama došli na te pozicije, nemaju toliko pameti da to riješe. I ne kradu oni za svoj džep, kao što mnogi misle, oni uništavaju svojim neznanjem našu državu. Neznanjem i neradom se uništava naša zemlja. I sve dok kvalitet ne dođe na pravu poziciju, sve više ćemo srljati u propast i bijedu.

Eto, ako želite vidjeti gdje je došla naša Bosna uđite samo u tramvaj i vidjećete kao na životnoj bini sve.