Fadil M. Kardović, prof.: Nekada je u Rožajama od vrela Ibra i na pritokama do ušća Bukovičke rijeke, u dužini od oko dvadesetak kilometara, bilo više porodičnih, plemenskih i vodenica koje su radile za svoje potrebe i uzimale ujam. Spoljašnji i unutrašnji izgled i način rada svih Rožajskih vodenica, brvnara i kamenih, pokrivenih šindrom na dvije ili četiri vode, bili su slični.

Teritorija Rožaja raspolaže raznovrsnim i bogatim vodenim resursima, prirodnim izvorima i izvorištima rijeka i riječnim tokovima. Jaka vrela se nalaze u visokoj oblasti rožajskih planina i pored Ibra i njegovih pritoka.

Izdašni i kvalitetni izvori voda i veliki vodotoci u gornjem i središnjem dijelu jednog broja rijeka, su sa povoljnom prirodnom konfiguracuijom, značajan potencijal i pružaju mogućnost izgradnje vodenica.

Vodenice u Rožajskom kraju su postojale od davnina, a smatra se da su našozemske vodenice izgrađivali askeri za vrijeme turske vladavine, kao što su bile naše stare kuće i avlije u tom staroturskom stilu, sa strmim krovovima. Ovakve vodenice su bile uobičajen prizor u našem kraju do početka industrijske revolucije i bile su česte do kraja 70-tih godina dvadesetog vijeka.
Nekada je u Rožajama od vrela Ibra i na pritokama do ušća Bukovičke rijeke, u dužini od oko dvadesetak kilometara, bilo više porodičnih, plemenskih i vodenica koje su radile za svoje potrebe i uzimale ujam. Spoljašnji i unutrašnji izgled i način rada svih Rožajskih vodenica, brvnara i kamenih, pokrivenih šindrom na dvije ili četiri vode, bili su slični.

Porodične vodenice bile su: Bandžova, Drešaja, Mustafe Nikča, Hajdarzogina, ŠabanMuslina, Geca Dedeića, Baša, Uke i Mustafe Ljaića, Juse Dacića, Amira Sutovića, Buljanova, Emrova, Surova, Rehova, Hivzova, Sima, Milića-Bojovića-Zekića, Husića-Zukina, Mine, Vukote i Dobrije Garovića, Jevra Ratkovića, Stanoja, Janićija i Rafaila Đurovića, Mušanova, Destova, Habova, Hamzina, Etemova i Ragipa Kalača, Hamida Nokića, Rasima Kardovića iz Crnokrpa, Vejsela i Aljuša Hadžića, Hamze Hamzića, Tufa Murića, Redže Kujevića, Hazira Grlića, Iljaza, Ajdina i Paša Kurpejovića vodenica,
U Rožajskom kraju bilo je plemenskih ili redovničkih vodenica koje su mljele brašno obdanice, od jedne hefte do deset dana za potrebom. Skoro svako selo je imalo jednu, dvije ili tri vodenice a one su: Redžića vodenica, Bukeljska, Dacićka, Kaluđerskog Laza redovnička vodenica (koja i sada postoji), Radeve mahale, Rečkovića redovnička vodenica, Đulova, Rizvanova, Dželjova i Šerifa Kalača - redovnička vodenica, Brđanska, Skarepačka, Mujevića, Meda i Ćerima Nurkovića, Kujevića, Redžepovića, Ibarčanska, Halilovska,Vukelja, Ramovska, Zekića - redovnička vodenica, Zloglavska, Ćosovska - Rugovska, Feleća, Agića, Bijelo - Crkvanska, Njegušanska, Besničanska-(Ahmačevska vodenica), Radetinska - mahale Ledinića i Šutkovića, a druga mahale Bibića - redovnička vodenica, Avdića, Sinanovića, Čolovska, Đozovska, Bukovička - redovnička vodenica, Ivanovska, Kačarska, Beloička, Husovska, Alića, Meljovića, Mane Seferovića i Camića vodenica.

Kada bi mljevenje iz ruke, ili jedan redovnik završavao svoj red mljevenja, morao je da očisti i sredi vodenicu. Ukoliko bi sledeći redovnik došao još dok je prvi redovnik u vodenici, morao bi ga upoznati o stanju vodenice, dali dolazi dovoljna količina vode, imali ili nema kvarova.
Vodenice koje su bile nešto malo veće, u odnosu na takozvane potočare sa jednim kamenom, na jačim talasima vode sa dva vodenička kamena, radile su preko cijele godine. Uporedo su se pravile i pilane zvane šare kojima su rezali građu. Ovakve pilane šare i vodenice imali su: Husein Šabović, i Šaćir Balota u Ibarcu, Žujo Dacić i Oso Dacić u Bukelju, Sadrija Ljaić na vrelu Grlje, Iljaz Dacić u Bukovici. Proizvodni kapacitet ovih pogona bio je mali, ali je ipak uz vodenice donosio značajan dohodak.

Izgrađivane su veće vodenice na Ibru, Lovničkoj rijeci i Gragovači kao mala ali za život vrlo važna narodna fabričica, koja se sastoji od jedne drvene zgrade veličine oko 6 x 5 metara, koji su mljeli drugima pod ujam bile su u vlasništvu pojedinaca: Bešira Gusinjca, Aga Agovića, Abazage Kardovića, Redžepefendije Zejnelagića, Ethema Ganića-Haćima Pepića vodenica i Šefka Murića vodenica i valjaonica.

Sve rožajske vodenice skoro u potpunosti odgovarale su istom stilu i približnom stanju, a ječam i kukuruz prolaze od koševa, čekatala, između vodeničkog kamenja, pored drvenih okvira, u čamove naćve, odakle su se punili džakovi brašnom.

Unutrašnji ambijent rožajskih vodenica upotpunjavali su priručni alati, drvena lopata, drveno sito, (rešetka) brezove metlice, balandža, kantar, stalaže i čiviluk a u drugom dijelu vodenice, mala sobica sa svojim starinama koja predstavlja poseban kutak u kojem se vodeničar odmara u slamarici na drvenom krevetu, a na suprotnoj strani stari zidni sat ispod kojeg je pendžerčić do kojeg je stolčić sa drvenom klupom i tronožcem. Malo veća furuna, iza vrata sa čekmedžetom punim ogrevnim drvetom, zagrijavala je sobicu dok je fitiljača, lamba ili fenjer osvjetljavao.

Vodenice su vjekovima bile mali centri oko kojih se odvijao život bližih i udaljenih rožajskih naselja. Vodeničari su čineli velike napore da poboljšaju efikasnost tih vodenica uslužujući stanovništvo zdravim brašnom.

Po položaju vodeničnog točka u Rožajama postojale su dva tipa vodenica: sa jednim ili sa dva horizontalna točka. U oba slučaja vodenički kamen se uvijek kreće horizontalno, direktno pomoću vratila jer tada su rijetko pravljene vodenice pomoću sistema zupčanika da ih preuređuju i za druge funkcije (proizvodni pogoni na vodi i za proizvodnju struje ili nekog drugog pogona). Rožajske vodenice su pravljene na tradicionalan način i imaju efikasnost od svega tridesetak procenata (bukve za mlaznice su postavljene skoro vertikalno).

U rožajskim područjima nije imalo struje pa se izgradnjom fabrike za drvopreradu činilo sve da se obezbijedi barem nužno osvetljenje preko alternativnih izvora ibarske pogonske snage do nekoliko stotina kilovata. Pošto je pilana imala turbinu (voda je doturana drvenim korabovima iz brane koja je bila napravljena u Ibru u Suhom polju-Gusinjska brana), 1943. godine sa te turbine je razvedena mreža po Rožajama i tako su Rožaje dobile struju za po neku sijalicu po kućama.

Predpostavlja se da je najstarija vodenica, na rožajskoj teritoriji u Bandžovu ispod Hajle, u neposrednoj blizini Derman Dola na sama Maljisorska vrela. Još postoji vodenica potočara napravljena prije 200 godina! Vodenicu su napravili i pokrenuli potomci Bandža, koji se doselio od Selca. Od tada u Bandžovu, više od dva vijeka potomci Bandža neprekidno melju kukuruz i ječam. Jašar Nikč priča;” Čuo sam od deda koji je živio više od sto godina da je njegov pradjed Zeka, potomak Bandžov, ovdje na Bandžovu sagradio vodenicu prije više od 200 godina i da je tu vodenicu odnijela bujica sa olujnim vjetrom. Zatim je na istom mjestu podigao drugu vodenicu koja je izgorela u jednom požaru, a treću, ovu koja i dan-danas postoji sagradio je Murseljov sin Ajdin. Ajdin je vodenicu ostavio sinu Mustafi, a on svojim sinovima Ramu i Muhamedu. Od tada, koliko znam, vodenica nije stajala do kraja pedesetih godina, a potom je radila sezonski sve manje i manje. Vodenica je nekoliko puta obnavljana jer su je u svoje vrijeme malo oštetili Italijani”- prepričava Jašar Nikč dugu i zanimljivu istoriju potočare na Bandžovu.

Poslednja vodenica na rečnom toku Lovničke rijeke, ili prva od njenog ušća u Ibar, po prilivu i količini vode, nije bila jedina u Rožajama sa dva vitla (kola), ili dva kamena.

Abazagina vodenica, nadaleko poznata i čuvena brvnara na Lovničkoj rijeci, na samom ušću u rijeku Ibar po stilu gradnje i starosti datira iz vremena 1820. god. prije izgradnje Kučanske džamije, a izgradili su je potomci Hadži Jusa Hadžića. Zvaničnih podataka nema, ali po upamćenoj priči Jašarage Kardovića, čuveni trgovci, naši brastvenici Hadžići iz Rožaja bili su najimućniji u tom vremenu, bili su vlasnici i obližnjih sela. Hadžići kao trgovci, pri svakoj trgovini, pogotovo nepokretne imovine, prvo su ponudili svoje bratstvenike Kardoviće. Abazaga Kardović otkupljuje vodenicu od Rašitage Hadžića 1930. godine. Svojevremeno je vodeničarski posao bio mnogo unosan. Radila su dva kamena i ljudi su čekali na red, čak su u vodenici i noćijevali.

Vrijedna otkupljena imovina, od koje i dio čaireva i Bandžovog brda, Abazagin amanet je da se "Abazagina vodenica" ne prodaje, jer joj je i on i narod vidio veliki hair pogotovo za vrijeme gladnih godina. Vodenica je mljela sve do 65-tih godina prošlog vijeka, kada su rožajske opštinske vlasti oduzele zemljište i jažu i dali na korišćenje O Š „Mustafa Pećanin“ za dvorište, a nemarom vodenica biva zatvorena, zapuštena i dovedena do propadanja. Jedan dio zemljišta potom je prodat Spahu Kaliću a vodenica i vodeničište sa avlijom Uki-Rifu Nurkoviću.


Tapija Abazagine vodenice

Kada je u proljeće 1930 godine tada poznati kasap Abazaga Kardović kupio vodenicu na Lovničkoj rijeci u centru varošice Rožaja, planirao je da zaposli prijatelja Biševac Deliju za vodeničara. Abazaga je imao dosta obaveza na imanju i u još jednom hanu i dućanu, tako da nije imao uvijek vremena sa sinovima da bude u vodenici da melje brašno i uslužuje mušterije. Kako ni mušterije ni posao u vodenici ne bi trpjeli, vrijedni i pošteni Delija se prihvatio vodeničarskog posla i mušterije su svi mogli žito slobodno da ostave da će ga samleti u međuvremenu, a kada preuzimaju heljdino, ječmeno ili kukuruzno brašno, mušterije su znali da je posao odrađen dobro i pošteno.
„Vodeničar sam od osamnaeste godine, posao nije mnogo težak, ali zahtijeva veliku odgovornost, pa sam moj rad i red u vodenici uvijek održavao. Ovo je najpoznatija vodenica u rožajskom kraju, pa čak i dalje. Vode ima dovoljno. Samo kada su velike suše omanji voda, sredinom avgusta, ali i to ne traje dugo.

Prije mljevenja provijem kukuruz ili ječam da odstranim svu nečistoću, pa je zato brašno uvijek čisto. U džakovima svašta se može naći, čak i kamenčići, pa zato pročišćavam žito“- priča Delija.
Nekada nije bilo dosta državnih prodavnica pa se hljeb nije kupovao kao danas i morao se praviti. U Abazaginu vodenicu mladi Delija melje sa puno elana i uz pjesmu; “Melje melje Abazagina vodenica, ovce čuva Mejra čobanica....“ i tako samljeo bi za dan i noć oko 300 do 400 kilograma žita. Vodeničar Delija ostvario bi h dnevni prihod od 30 do 40 kilograma ujma. I tako je Abazagina vodenica funkcionisala više od tri decenije u najtežim, predratnim i poslijeratnim godinama bez velikih poteškoća, a dugogodišnji vodeničar Delija Biševac, iz sela Donjeg Biševa, vremenom postaje vlasnik jednog dijela Mulalića čaira u neposrednoj blizini Abazagine vodenice gdje je i živio u čardaku, do kraja svog života sa sedmoro djece i trideset i dvoje unučadi i nikada se nije vratio na selo.

Vodeničarski posao je odgovoran, neophodno je apsolutno povjerenje između trgovca i kupca, pričao bi Delija uz osmjeh odmahujući rukom i pokazujući parolu u vodenici “Život i poštenje se samo jednom gube”. „Sve sam mušterije dočekao s osmjehom, nikoga ja radeći u ovoj vodenici nisam povrijedio niti sam htio da se nepristojno našalim s nekim, pa mi se isto poruka zahvalnosti i vraćala“. Abazagina porodica a i mušterije u vodenici su imali nevjerovatan osjećaj sresti i raditi sa vodeničarom koji ima neograničeno povjerenje u ljude i uredno radio i obavljao svoje vodeničarske obaveze.

Abazagina vodenica je građevina u kojoj se nalazi struktura sačinjena od vodeničnog točka, mlinskog kamena i nasipne kupe (koša). Voda iz Lovničke rijeke, kod kuće Sutović Bedrijage, na napravljenoj brani račvala se u jažu koja mehanički pokreće vodenični točak koji takođe sistemom vratila pokreće mlinski kamen. Mlinski kamen rotira na stacioniranom kamenu, a žito, ječam ili kukuruz polagano ulaze u sredinu mlinskog kamena iz nasipne kupe.

Stari autentični izgled vodenica dobija zahvaljujući novom vlasniku, bratstveniku Abazagi Kardoviću, koji je otkupio od Rašitage Hadžića i potpuno renovirao 1935. godine, a iste godine je pustio u rad i sa pravom i ponosom je nazvao "Abazagina Vodenica".

Abazaga Kardović

Vodenički kamen

U davnim vremenima u dolini Ibra pod Hajlom ljudi su imali težak život, kao da nije imalo ni života ni smrti. Odavde sve što je moglo i imalo gdje da ode, poodavno je otišlo i ostavilo sve, kao da ne ostavlja ništa. I ono malo Muslimana koji su u Rožajama preostali, ne želeći da zapuste staro ognjište pradjedova, jedva je sastavljalo dan sa danom, koliko da preživi.
Po priči starog vodeničara Delije Biševca život stanovništva Rožaja i okoline između dva svjetska rata bio je na veoma niskom nivou, a za mnoge porodice i izrazito težak. Jedva se sastavljao kraj sa krajem. Bilo je domaćinstava koja su uzimala livade i njive podnapolje, i po trećinu, i time nadoknađivali djelimično nedostatak žita. Hrana je bila deficitarna pa se i žitu znalo reda. Prilikom žetve sakupljali su se po njivi i pokidani klasovi žita i zrnevlje. Rožajci su pretežno gajili ječam, ovas, raž, konoplju i heljdu.

Selmanaga Kardović tada poznati rožajski karavandžija donosio je robu iz Peći, i ostali su se uglavnom, snabdijevali žitom iz Dukađina. Bilo je i gubljenja života na tom putu, kao i u zimskim danima i mećavama ljudi su se smrzavali, jer je planinu, a pogotovo mjesto Stubica zimi bila teško prohodna. Sa žitom se putovalo u većim grupama, izbegavajući pravi put gdje je to bilo moguće, jer su na tim putevima čekale grupe naoružanih ljudi koje su otimale žito, a ponekad u odbrani bi i poginuli. Pod tako teškim uslovima i malim količinama žita koje bi samljeli u Abazaginoj vodenici i tako mučno došli do hrane, nije bilo razbacivanja, svakoj sakupljenoj trohi hljeba se znao kimet.

„Ponekad su“, priča vodeničar Delija, „pred Abazaginom vodenicom stajale desetine zaprega, volovskih i konjskih drvenih kola natovarenih žitom, ječmom. I za vrijeme Drugog svetskog rata vodenica je radila svakodnevno. Sadik Seferović, živeo je kao podstanar kod Arifage Kardovića sa višečlanom porodicom, nije bio jedini u tim gladnim godinama da se zamoli Abazagi, da iz njegove vodenice obriše naćve kako bi imao hljeba za taj dan, na čemu je bio zahvalan do kraja života.
Kolobotno i crno ječmeno hljebno brašno iz ove Abazagine vodenice nahranili su za ovih najtežih tridesetak godina, hiljade gladnih usta“, kaže stari vodeničar Delija.

Abazagini unuci, kada su poodrasli; Murat, Ahmet i Izo pomagali su vodeničaru da u proljećnim danima očiste jažu, i poprave nešto oko vodenice. Takođe su bili vješti vodeničari, pa kada je Delija bio zauzet kućnim poslovima, onda oni melju. Izo je i danas živ pa priča; “Odmarao sam se u vodeničkoj sobi sa bratom od amidže, neko je predveče pokucao na vrata vodenice. Pomerio sam mandal i otvorio sam ih i nije nikog bilo. Kada sam htio ponovo da uđem vidjio sam vlažne velike otiske nečijih stopala, kao da je neko gazio vodu, pa ušao u vodenicu. Zaustavio sam vodenicu i pobjegao kući“. Od tada Izo i Ahmet melju samo danju, a uveče je u vodenici radio stari brat od amidže Murat.
Bivalo bi i drugih neobičnih i lijepih događaja u Abazaginoj vodenici. Murat i Ahmet u šali bi rekli da su jedino, dok su bili momci, dolazile djevojke iz Nokića i okolnih mjesta.
Pri susretu i razgovoru sa Abazaginim najstarijem unukom Muratom protutnja mi u mislima sve šta se ranije dešavalo u Abazaginoj vodenici u samom vrhu kučanske mahale, brojni stari ljudi koje sam poznavao a više nisu među živima. Oči mi najednom zasužiše a senka nespokoja pohodi mi pomalo radoznalu dušu.

Uplašio sam se, iskreno, da ovaj moj razgovor sa starim ocem Muratom ne bude i poslednji naš dunjalučki razgovor, kako se svakom ljudskom stvoru, prije ili kasnije, mora desiti poslednji razgovor, na što me podsjetiše i premudre riječi prije petnaestak godina koje sam čuo od rahmetli djeda devedesetogodišnjaka, Jašarage, koji mi je rekao: „Kod Allaha je knjiga svih tajni nad tajnama, a u njoj stoji kad će ko od nas doći na ovaj svijet i kad će ko preseliti na ahiret, šta je bilo i šta mora biti“.

Kao što uvijek biva pri druženju sa starim ljudima, uz čeketanje čeketala na vodeničnom kamenu i mumlanje zapenušane vode ispod vodeničnog kola, poteklo je mnogo priča, a neke sam pribilježio: „Eto, moje unuče, bilo je i toga, kad su se nerijetko mijenjala vremena imanja, nemanja, dobra i zla.“

Te noći, na nebu su se kovitlali tamni oblaci nošeni olujnim vjetrom i davali planinskom gorju prijeteći i mistični izgled od kojeg čovjeka hvata istinska strahomora i ostavlja ga u nedoumici sa večitim pitanjem bez odgovora.

Bilo je vremena kada je oko Abazagine vodenice, bilo kao oko narodne institucije u kojoj je odjekivao ljudski žagor. U velikoj vodeničkoj avliji se sastajalo, dogovaralo i pregovaralo, a pogotovo uoči Đurđevdana bilo je mnogo naroda; djece, momaka i đevojaka oko vodeničkog kola, da uzimaju omahu iza vodeničkog točka, bilo je kao pravi „vašar“. Tada se vjerovalo da uzimanje vode iza vodeničkog kola uoči Đurđevdana, zvana omaha, u kojoj se stavlja da prenoći behar od drijena, mace, džanarike i cvijeća, a u ranom đurđevdanskom jutru majka bi djecu isprskala još dok spavaju u posteljini, a potom bi se umivali i kupali u vodi iz vodenice, smatrajući da će biti zdravi, jači, očeličeni i napredni. U jesen kiselila bi se komoplja u jaži blizu vodenice a na istom mjestu u hladnim zimskim danima žene su u cijeđ kuvale veš (haljine) i sa peraljkom ispirale na kamenoj ploči pored razbijenog leda.

Avlija ispred Abazagine vodenice, nekad nam je bila i kafana i kuća, i vašarište, mjesto za okupljanje naroda, mjesto gde su se rađale ljubavi, poznanstva, gdje su stari Rožajci, dolazili da sjede u hladu ispod lipe na dugačkim drvenim klupama da se ispričaju, slušajući prijatno čeketanje čeketala i gledajući zapenušane vodopade ispod vodeničnog kola.

Biševac Delija rekao bi da je posao vodeničara naljlepši, samo treba dobro znati na koji način podesiti mlin da bi se dobilo dobro brašno, brašno za kačamak, jer svaka vrsta brašna ima određenu finoću. Kačamak napravljen od brašna mljevenog na vodeničkom kamenu ne može uopšte da se uporedi sa onim od brašna iz prodavnice. Neuporedivo je ukusnije i zdravije brašno koje se melje neodvajajući klicu i koru zrna, u kojem je mnogo vitamina.

Tada je vodenica dobro radila jer su ljudi često kupovali brašno. Danas vodenica i vodeničara nema i prava su rijetkost, jer je poljoprivreda propala. Iz godine u godinu vodenice su nestajale, odnoseći sa sobom u zaborav višegodišnje tradicije. Danas Rožajci koji se požele dobrog starog ječmenog, heljdinog ili kukuruznog brašna, kupuju petkom na pijaci po kilogram od preprodavaca iz Bijelog Polja. Domaćicama je lakše da u prodavnici kupe naduvane kiflice i pitice nego da odvoje deset minuta i naprave pravi, zdrav, kvalitetan kačamak od heljdinog ili kukuruznog brašna. Poslije im čudno što su im djeca blijeda i stalno bolešljiva.

Vodeničar Delija Biševac

Vodenički kamen naslonjen na zid koji i danas stoji kao spomenik jednog vremena

Trošan i oronuo, vodenički kamen, šćućuren uz zidine vodeničišta odolijeva vremenu. Na njegovim kamenim osnovama vidljivi su ostaci prošlosti. Stari vodenički kamen svjedoči o dobru i zlu, o davno ugašenim lijepim i zdravim ljudskim životima.

Rožajske vodenice, koje su do kraja sedamdesetih godina danonoćno mljele na brzacima planinske vode, nije preostala nijedna. Danas bi svaki Rožajac poželio da uživa u mirisu starih vremena, kada se u mutvaku pekla kolobotnjica ili ječmenica.

Jaže i vodeničišta su zarasla u koprive i glogovo trnje, narušenih krovova, i vodenički kamen je pao, mir odavno, oko Ibra vlada, nema više vodeničkog brašna, preselio vodeničar, svuda vodenica prokišnjava, a kraj oronule vodenice porasla je trava, a na njenim temeljima izgrađena je nova stambena zgrada višespratnica, ili zatrpanog vodeničištva naslagama šljunka, lagano raspadaju i krune rožajske vodenice u zaborav.

Naši preci su maksimalno iskorišćavali rožajske vode iz prirodnih izvorišta za potrebe vodosnabdijevanja stanovnika i izgradnje vodenica. Danas je red da sadašnja generacija savremeno koristi ovo nama božje davanje vodoprivrednog potencijala koji pruža veliku mogućnost izgradnje proizvodnih kapaciteta na bazi proizvodnje, tj. prerade i flaširanja vode za piće, za kojom je izražena velika potreba na domaćem i na svjetskom tržištu.

Posebno je značajan kapacitet nekih pritoka i rijeke Ibra za koji je izvršena analiza izgradnje hidroelektrane na par lokacija, kao i za izgradnju turističkih kapaciteta, kako smještajnih tako i izletničkih. Ekonomska upotreba, zaštita i racionalan pristup vodnim potencijalima, može imati veoma pozitivne efekte u budućem rožajskom razvoju.