„Kad srce predaš Dilberu, baci svoj ugled ljudima pod noge“, „Đulistan", Šejh Sadi.

Nedžad LATIĆ: Da budem cinik, pa da upitam autore šta im znači pojam rashodža? Jesu li, na primjer, Ahmed Davutoglu i Tajib Erdoan, rashodže ako su završili Ilahijat – medresu?! Da li se četrdesetak svršenika GHB medrese, poput dr Harisa Silajdžića, Hasana Čengića, Osmana Softića, Adila Osmanovića itd., trebaju smatrati rashodžama?!

Polemizirao sam sa desetinama novinara, pisaca i političara, javno vodio tv-debate i polemike (face to face) bar sa desetak prilično istaknutih i referntnih inetelektualaca, ali samo sa dvojicom-trojicom od njih nisam „pio kahvu“ poslije takvih sučeljavanja. Nijedan od njih nije tako nisko sputio „skalu“ kulture javnog izražavanja na nivo na koji je to učinio Pisac iz dijaspore.

Malo, malo pa se neka šuša očeše o mene na portalu „Bošnjaci.net“. Posebno od kada sam „digao ruke“ od SBK-a. Tako su objavljena dva-tri teksta, neki tekstići potpisani poluanonimno, a jedan je potpisao neki Pisac iz dijaspore. Tekstovi su pisani s nijetom da me se ocrni kao „(ne)čovjeka“, kao samozvanog po svim referencama posla kojim se bavim, „iskompleksiranog“ fukaru „koji nema s kim kahvu popiti“ i „koji gleda ko će mu čorbu platiti“, pa su mu čak „Cerić i Zukorlić napravili protezu“ itd. Autori hrokte od haseda (zavisti) nad gibečanskim (kelevetničkim) hrakotinama. Tako da mi bi trebala biti jedina pouka i utjeha u dovi koju je učio i sam Poslanik (s.a.v.s.) da nas Svevišnji sačuva od mušričke mržnje i haseda vjernika.
I zaista, ne bih „smočio pero u mastilo“ radi njih! Jer, ja sam zbog Onoga kome sam svoje srce dao, davno svoj ugled ljudima pod noge bacio. Svi oni koje ti autori protežiraju znaju, makar nikad ne priznali, da nikad nisam „letio u prvi saf“, da nikad nisam isturao sebe ni po kakvom osnovu, pa tako ni u SBK-u. Naprotiv, uvijek sam bio u „ćošetu“ na svim javnim skupovima, promocijama i teferićima. Svi oni znaju da ne volim kijafet i da prezirem aplauz! E, kad pišem, posebno ako to činim u prvom licu, kad sam šahid (svjedok) događaja, tad mi se zamjeralo (samo)isticanje, iako je vrlo rijetko demantirano ono što tvrdim i iznosim dok se „(samo)ističem“. Iako sam, na primjer, bio ključni čovjek za odbranu grupe „Muslimanskih intelektualaca“ 1983. g., sebe sam u feljtonima opisao kao „vodonošu“.
A, vala mogu citirati i ugledne čitatelje i kritičare mojih knjiga kako je „istina na vrhu pera“, te kako čitalac osjeti autorovo (moje) „srce na vrhu pera“. Safet Isović, rahmetli, rekao mi je kako je plakao čitajući neke moje ispovijesti gdje sam i njega tretirao. No, nejse!
I opet, zaista!, ne bih odgovarao na tekstove iz više razloga, da autori nisu napucikani da izreknu sve same laži o meni.

Na rashodže prebroj se!
Prvo, kakav sam to rashodža? Dok sam bio imam, za samo dvije i pol godine sagradio sam džamiju. I to je bila prva obnovljena stara mahalska džamija u Sarajevu u vrijeme komunizma. I to sam učinio „na crno“ bez ikakve građevinske dozvole kršeći komunističke garđevinske zakone kao i „Zakon o zaštiti kulturnih spomenika“. I u toj novoj džamiji „Hitri Sulejman“ proučena je prva hatma ubijenim i preminulim pripadnicima Mladih muslimana. Da ne navodim imena koja su bila prisutna, rahmet im duši.
A dok sam obavljao imamsku službu, bio sam jedan od dvojice najboljih mualima u BiH! Naime, Ibrahim ef. Somun, penzionirani imam, imao je adet dodjeljivati novčane nagrade dvojici najboljih mualima u BiH. Imao je svoj sistem procjene i prikupljanja inforamcija o najuspješnijim mualimima. Nikad nisam vidio čovjeka, rahmet mu duši, pa mi je nagradu uručio osobno glavni Vjersko- prosvjetni referent Starješinstva IZ-e u BiH, koji je, uzgred budi rečeno, bio protiv moga zaposljenja. Njegovo ime će se naći u knjizi suradnika Udbe!
Da budem cinik, pa da upitam autore šta im znači pojam rashodža? Jesu li, na primjer, Ahmed Davutoglu i Tajib Erdoan, rashodže ako su završili Ilahijat – medresu?! Da li se četrdesetak svršenika GHB medrese, poput dr Harisa Silajdžića, Hasana Čengića, Osmana Softića, Adila Osmanovića itd., trebaju smatrati rashodžama?!
Ne moram se pravdati, ali i to, što sam „napustio mihrab“, nije bilo mojom voljom. To je bila „direktiva“ od iz vrha IZ-e da pređem u „Preporod“. I opet tadašnjih osam članova Mešihata IZ-e u BiH, nije glasalo za mene. Svih osam se, opet našlo u „Djelovodniku“ suradnika Udbe! Ove činjenice nikad do sad nisam iznosio. Iznosim ih da tom Piscu iz dijapsore kažem kako oni koji me se, navodno, klone da piju kahvu sa mnom, nekad pored mene nisu smjeli u saff stati na nekom od namaza u Begovoj džamiji!
Zatim sam prešao u Muslimanski glas, odnosno Ljiljan, kao „mobilizirani član Press-centra Oružanih snaga RBiH“. E, tu mi kažu da iza mene, a često me prozivaju i u dvojin po prezimenu, nema niti jedan uspješan projekat u kojem smo učestvovali! A koji je to uspješan bošnjački projekat, da se upitamo onako tolstojevski?! Zar narod čija je matična država danas najsiromašnija u Evropi, a on najsiromašniji narod na Balkanu, može ocijeniti i jedan svoj nacionalni projekat uspješnim?! Nije nam tako stanje bilo ni u komunizmu. Stopa nezaposlenosti Bošnjaka bila je prilično podudarna sa ostalim narodima. Ovim ocjenama ne mora biti podvrgnuta samo dijaspora!
Usputno, nisam ja tražio ni da uređujem „Pan Bošnjak“. Na molbu, čak je bilo i suza, što sam opisao u knjizi „Sandžačko stoljeće“, Muftije Zukorlića, i to tek nakon dva dana priknadanja i moljakanja, pristao sam da počnem uređivati „PB“ uz neke „šartove“. Postoje i svjedoci. I to sam prihvatio s nijetom da bi odmah nakon tri broja „PB“ prepustio drugima. I javno da kažem, kad je u pitanju Pan Bošnjak, da sam svoj emanet ispunio onako kako sam znao i umio crnčeći godinu dana na tom projektu. Eto, nek ga sad uređuje Pisac iz dijaspore! I nek napravi bilo šta što bi imalo formu mjesečnog časopisa, pa nek u pomoć prizove sve svoje prijatelja, od džina i od ljudi!
Taman, kad sam u „PB“ objavio feljton o Handžar diviziji, 9. maja ove godine, na Dan antifašizma, objavljen je tekst, na istu temu, u zemlji u kojoj obitava Pisac iz dijaspore. Zar nije čudno da mene zovu novinari i političari da reagiram i demantiram pisanje „strane štampe u kojoj se Bošnjaci preko Handžar divizije i Alije Izetbegovića povezuje sa fašizmom“. Naravno, uputio sam ih na tekstove u „PB“. I nije to prvi put da mene zovu mediji iz zemlje gdje obitava Pisac iz dijapsore. Zvali su me da „reagiram“ i kad su prikazani neki sablasni dokumentarni filmovi o BiH! Reagirao je Helsišnki komitet, na primjer. Ali, osim mene, zaista ne znam da je još neko „reagirao“ od Bošnjaka. Jedan tekst na tu temu sam objavio i na ovom portalu. A, dvojica aktera tih filmova su „patriotske bošnjačke zvijezde“. I kao takvi gostuju na feštama-konferencijama SBK-a. Oni mogu „pljuvati“ po Aliji Izetbegoviću kako je kriv za „genocid u Srebrenici“ . Bitno je da podržavaju neke nove(pan)bošnjačke vođe i lidere. Čini mi se da je to bila, i ostala!, vododjelnica mog razlaza sa novim (pan)bošnjačkim konceptom! I to je moja, druga krivica, da sam postao meta malih va(h)š(k)i.

Taman kad sam „digao ruke“ ...
Što se tiče moga fukaraluka i plačanja čorbi... Pa, javno sam izjavio da sam „fukara kao i moj narod“! Ali, ipak se kajem što sam sebi dopuštao za vrijeme te hučke i vriske u Novom Pazaru, u vrijeme izborne kampanje, „pustim jezik“ uz kahvenisanje. Sa većinom od tih ljudi, koji su se rojili oko tog zamišljenog „pan bošnjačkog pokreta“, nikad, zaista nikad, ne bih ni kahvu popio. Kao što sam izbjegavao kahvu sa jednom osobom koja je jednog jutra bahnula odnekle iz dijaspore. Predstavili su ga kao pisca. A meni je djelovao kao, nekim čudom preživjeli, lik iz Ćopićeve „8. Ofanzive“. Imao je (za)grmečki akcenat. Nosio je „roze košulju“ i kožnu zobincu sa kaišem preko poprsja, ko kolanom širine jedne pleske. Na sred tjemena caklila su se stakla zamašćena nauljenom kosom. „Vidi mu glaaave“, imitirao sam sarajevske šanere. I belaj je nastao zbog toga što sam ovakav utisak o Piscu iz dijaspore rekao svom tadašnjem prijatelju, a vrlo važnom „Muftijinom igraču“, sa kojim sam izvodio skečeve ubijajući dosadu na Mejdanu. On je „haver sa face-booka“ sa Piscem iz dijaspore.
Posljednji put sam negdje u dijapsori prisustvovao jednom skupu Bošnjaka gdje se govorilo o Srebrenici. Promovirale se i nekakve knjige. Zatim se u istoj sali jelo janjeće pečenje, luk i ćevapi... Da bi se na kraju odsvirao „drmoguz“. Bošnjakinje i Bošnjaci su se uz „užičko kolo“ lomatali i podvriskivali u sali! Oni, hudnjaci, kupuje knjige tim vajnim piscima kojima su puna usta patetike - te džinske „protetike“, kojom sišu kosti po kaburovima pobijenih Bošnjaka! Ti pisci pričaju sa mrtvima, estragfirullah, a ne znaju ni šta je talkin. Kakva je to iftira, bid'at i novotarija, ne samo u vjeri, već u književnom žanru uopće. Kad ih čujem, a sve manje čitam, bar na promocijama, upitam se o kojem to narodu oni pišu. O Hazarima, možda?! Kam puste sreče da to čine na način kako je to činio Milorad Pavić u svom romanu „Hazardski rječnik“.
I ti i takvi pisci, prišlepaju se hodžama da bi i na vjerskim skupovima talili svoje knjige! Bože, hudim hodžama u domovini, zabranjuju učenje Kur'ana mrtvima, a prodaju patenicima patetiku! Vrijeme je da se progovori o takvim pisicma i njihovim ogramama! Možda je kucnuo Kišov(ski) „Čas anatomije“ i za bošnjačke pisce. Jer, ti torbari bi uskoro mogli prodavati i zemlju iz Potočara na promocijama svojih knjiga! Pa, kome bi se jela čorba sa takvima?!

Uvijek je bilo Vahši
E, što se tiče mojih knjiga. Dobivao sam nagrade za kratku priču. Veliki Nedžad Ibrišimović, koji mi je kao urednik časiposa „Život“ objavio prvu priču, ni ne znajući ko sam, tvrdio je da sam uz Miljenka Jergovića i Asmira Kujovića nova nada „bosanske proze“. Roman „Krv bijelog horoza“ bio je kandidiran i izabran među 13 najuspješnijih romana objavljenih te godine na području Jugoistočne Evrope. Po istom romanu je snimljen i dugometražni film „Tunel“! Ako, baš hoće taj autor, koje mu se gadi to što se pozivam na knjigu o Mehmedu Alagiću, nek provjeri u biblioteci na Harvardu, koje knjige od bosanskih autora se nalaze u njoj!
Četiri knjige sam posvetio četverici bošnjačkih heroja; Salihu Behmenu, „Krv bijelog horoza“, Aliji Izetbegoviću, „Boja povijesti“, Mehmedu Alagiću, „Rat u Srednjoj Bosni“, „Zlatni bejt“, h.h. Halid ef. Hadžimuliću. Sa njima sam bio i prijatelj. Svi su mi izrekli svoj životopis u diktafon! Čak povjerili žvitone tajne. Hafiz Hadžimulić je u svom posljednjem intervjuu datom NTV Hayatu, na pitanje koju je posljednju knjigu čitao odgovorio: “Čitam „Boju povijesti“ od Nedžada Latića“! A, Alija Izetbegović je nakon objavljenog feljtona o „Procesu 83“ u „Danima“, bio toliko douševljen da me je pozvao i ponudio da pišem njegove memoare. Što li Bože? Zar Izetbegović ne zna prepoznati pisca?! Ali, eto, Pisac iz dijaspore, tumači to kao moje puko samohvalisanje!
Ima jedan publicista, sa akademskom referencom, koji je haman cijelu knjigu posvetio mojoj knjizi „Boja povijesti“. Dao je negativnu kritiku. Taman, to je život knjiga, pa i život pisaca. Tako sam polemizirao sa desetinama novinara, pisaca i političara, javno vodio tv-debate i polemike (face to face) bar sa desetak prilično istaknutih i referentnih inetelektualaca, ali samo sa dvojicom-trojicom od njih nisam „pio kahvu“ poslije takvih sučeljavanja. Začudo, to su uglavnom bili, uvjetno rečeno „ljevičari“, odnosno postkomunistički intelektualci. Nijedan od njih nije tako nisko sputio „skalu“ kulture javnog izražavanja na nivo na koji je to učinio Pisac iz dijaspore. Jedne ramazanske noći, na primjer, prišao mi je jedan novinar/političar, kojeg sam nekad zbog nakaradne i cinične interpretacije Ajetul-kjursije nazvao „islamomrscem“, i zatražio halala! „Davno sam ti bio halalio“, rekao sam mu.
Zbog toga reagiram, ako ima ko pouku primiti?! Jer osjećam „na svojoj koži“ kako je bošnjačku kulturnu scenu zahvatila je gangrena haseda! Sa tom epidemijom nam se valja nositi. Ja mogu halaliti svakome. Jer znam da kad god se u ummetu/miletu pojavi jedan Hamza, naći će se i neki Vahša!