Haaški optuženik Ratko Mladić početkom iduće godine dobit će četvrtu izmijenjenu optužnicu.

U prvoj ga se teretilo za genocid u 40 bosanskohercegovačkih općina, a u četvrtoj, “skraćenoj zbog ubrzanja sudskog postupka”, odgovarat će za počinjeni genocid u samo 11 općina. Njegovo zdravstveno stanje se najčešće navodi kao ključni argument za skraćivanje optužnice i ubrzavanje postupka. Njegove bosanskohercegovačke žrtve negoduju zbog skraćivanja optužnice, ali istodobno ističu kako žele “da Mladić dočeka izricanje presude”.

“Jedino što nam preostaje, je da se molimo za zdravlje našeg krvnika, da doživi pravomoćnu presudu”, izjavila je prije neki dan Bosanka kojoj su Mladićeve snage ubile i sina i muža.

Inače, Mladićevo zdravstveno stanje najčešća je medijska tema od kada se preselio u Haag: pozlilo mu, operirao bruh, ima pneumoniju, traži liječnike specijaliste iz Srbije i Rusije, treba mu kapa na glavi na saslušanjima zbog slabe cirkulacije... A zašto je Mladić uopće stigao u Haag, postala je sporedna tema. Mediji se ne bave ni Mladićevom tvrdnjom, izrečenom na početku rata, da se ono što će uslijediti zove - genocid.

Kako ‘objasniti’ svijetu
Naime, još prije gotovo deset godina, američki povjesničar Robert Donia, kojeg je haaški tribunal angažirao za sudskog vještaka-eksperta, javnosti je obznanio da je Ratko Mladić na Skupštini bosanskih Srba održanoj 12. svibnja 1992. godine ustvrdio da “šest točaka koje se trebaju provesti u stvaranju Republike Srpske znače - genocid”.

Još od te izjave povjesničara Donia, “Slobodna” je pokušavala dobiti taj transkript sa Skupštine bosanskih Srba. Nametnuo nam je dvojbu, je li se to Mladić usprotivio paljanskoj vrhuški, upozoravajući ih da odustanu od planiranog genocida, kojeg je kasnije i proveo, ili je samo nazvao stvari pravim imenom. Nakon duge potrage, “Slobodna” je uspjela ekskluzivno dobiti transkript s te 16. sjednice Skupštine bosanskih Srba i razriješiti desetljetnu dilemu. Istina je da je Mladić kazao: “To je, ljudi, genocid.” Prethodno je ustvrdio:

”Prema tome mi ne možemo očistiti niti možemo imati rešeto da prosijemo samo da ostanu Srbi ili propadnu Srbi, a ostali da odu. Pa to je ... to neće ... ja ne znam kako će gospodin Krajišnik i gospodin Karadžić objasniti svijetu. To je, ljudi, genocid. Mi moramo da pozovemo svakog čovjeka, koji je čelom poljubio ove prostore i teritoriju države koju hoćemo da napravimo.

I njima je mjesto sa nama i pored nas”, kazao je Mladić, potom ilustrirajući svoju konstataciju doživljajima u njegovom rodnom selu Kalinoviku. Naime, zastupnicima u klupama Mladić je ispričao kako je dan ranije bio u svom selu, da su ga došli pozdraviti Muslimani iz okolna tri sela, “nikad u većem broju”, iako su ga “uvijek poštivali” i kada su popili po koju čašicu on im je kazao da se “Srbi i Muslimani trebaju držati zajedno, da moraju štititi jedni druge”.

Pojasnio je general Mladić kako ti Muslimani u Kalinoviku nisu problem, da je njih lako neutralizirati jer su u okruženju, i oni iz enklave ne mogu praviti štetu Srbima.

Kako ‘sačuvati’ Sarajevo
I tek kad pomislite, čitajući transkript, da se Mladić doista usprotivio planiranom genocidu, ali ga kao pravi vojnik, po političkom naređenju ipak izvršio, ubrzo uslijedi demanti. Nakon priče iz Kalinovika Mladić je krenuo prezentirati pakleni plan zauzimanja Sarajeva.

A za primjer kako ovladati “aždajinom glavom” odnosno glavnim gradom BiH Mladić se hvalio svojim ratnim iskustvima u Kninskom korpusu, kako je granatirao Zadar, Šibenik... Ovim hvalospjevom na vlastiti račun, sam si je ispisao hrvatsku optužnicu, no zbog kratkoće vremena za izvođenje dokaza, odnosno bolesti, za to ipak neće odgovarati. Mladić skupštinarima objašnjava da Muslimani nemaju kuda - “Nemaju kuda jer je glava aždaje fundamentalizma ispod našeg čekića” - podcrtavajući da je nezadovoljan količinom ukopanog i postavljenog oružja i ljudstva na brdima oko Sarajeva, pa je već “naredio da dođu oficiri iz Kninskog korpusa koji će brzo popraviti tu lošu sliku”.

“Ne osvaja se Sarajevo pljuckanjem iz minobacača ili iz neke haubice po njemu. Tako se ne mogu dobiti ni pregovori, i nije čudo što nam šalju ljude u pantalonama s rukama na leđima u autobusima i razoružavaju ih usput. To nam rade jer su nestručnjaci vodili podjelu naoružanja i mislili su ako su podijelili naoružanje narodu da su izvršili svoj oficirski posao”, kaže Mladić precizno prezentirajući koji artiljerijski arsenal treba postaviti oko Sarajeva da bi se politički vrh prisilio na predaju.

“Ako hoćemo da prisilimo Muslimane na predaju, oko Sarajeva mora da se načička 300 cijevi kalibra od zolje 40-64 mm do Orkana i rakete P-65. A mi trebamo još ovog momenta u prsten staviti aždajinu glavu Sarajevo i iz njega može da ima izlaza samo onaj koga hoćemo mi pustiti, ali ne svaki od nas nego samo onaj tko je glavni, tko komanduje. Mi ne smijemo kazati - mi ćemo uništiti Sarajevo, ne mi nećemo, mi hoćemo da sačuvamo Sarajevo, nama Sarajevo treba”, podučava general Mladić zastupnike diplomaciji.

Potom će pojasniti kako će više od 500 tisuća stanovnika glavnog grada BiH ostaviti bez vode i struje: “Mi nećemo kazati da ćemo srušiti dalekovod ili vodu isključiti, ne, jer to Ameriku diže na noge, ali gospodo, mi vas molimo, sve u redu je, jednog dana nema vode u cijelom Sarajevu. Što je, ne znamo, havarija, da mi popravimo, ne mi ćemo popraviti, polako.

Pa tako isto sa strujom, tako sam ja Zadar i Šibenik držao bez struje šest mjeseci. Rekao sam im da je neće ni dobiti dok sam ja doli, pustio sam im struju samo kad se meni ćefilo, kazao je general Ratko koji je glavni grad BiH držao bez vode i struje tri i pol godine pri tom granatirajući ljude s kanticama u rukama u redovima za vodu.

Ubiti one koji ne bi u rat
Inače, na ovoj 16. Skupštini Republike Srpske BiH održane 12. svibnja 1992. biralo se rukovodstvo RS i donijeta je odluka o formiranju Vojske Republike Srpske na kojoj je za načelnika glavnog štaba izabran Ratko Mladić. U svom podugačkom izbornom ekspozeu Mladić se zauzeo za korištenje zajedničke pameti, da se postave ciljevi koji se mogu realizirati, ističući da se u najskorije vrijeme mora definirati državni teritorij Republike Srpske BiH:

“Ovi strateški ciljevi koje sam ja jučer čuo u Hercegovini, a koji su sada pročitani, pitanje je da imamo Armiju kao Kina bi li ih mogli izvršiti”, kazao je Mladić više puta pojašnjavajući kako je s užim republičkim rukovodstvu dan prije u Nevesinju razmatrao strateške ciljeve za stvaranje Republike Srpske: “Nisam ja čudotvorac, nisam ni Sveti Sava, ja sam samo običan čovjek”, veli Mladić, naglašavajući da je on i užem republičkom rukovodstvu, “kao i onima u Beogradu”, otvorio oči.

No, ako se stvori vojska i uvede red, disciplina, “da svatko radi svoj posao, da se uvede sistem subordinacije i da se zna tko kome polaže račune”, onda postoje dobri izgledi za stvaranje srpske države u BiH.

Mladić je zahtijevao “apsolutnu poslušnost vojske” i nemogućnost odbijanja mobilizacije. Tko se usudi odbiti ratovati, po Mladiću, nema pravo na život (“onaj tko bude na takav način otkazao ne smije preživjeti u našoj vojsci”). Taj generalov uspješni recept za eventualne dezertere uistinu je korišten u ratu, o čemu su nam svjedočili neki bosanski Srbi nakon rata. Objasnio je Mladić nazočnima da “ne smiju napraviti greške kakve su pravile i neke velike vojskovođe”, odnosno da se mora izbjeći istodoban rat s dva neprijatelja.

Jedan naprema dva je nepovoljno, odnosno samo Srbi protiv Hrvata i Muslimana, pa stoga treba dobro procijeniti kojeg je neprijatelja lakše savladati, a drugog ”pretvoriti u saveznika” ili ga privremeno neutralizirati:

Osvajački plan
“Po meni povoljniji je položaj Hrvata, više ih je na prostorima bivše Jugoslavije. U povoljnijem su položaju i imaju makar cjelinu teritorija koja se nastavlja na zapadnu Evropu i u njih se kune Vatikan i zapadna diplomacija i sav sa zapada šljam. Nepovoljan im je položaj u dijelu Dalmacije od Masleničkog mosta južnije do fronta na Neretvi i ovo u zapadnoj Hercegovini.

Ali, ipak imaju nekakav izlaz na more, i preko mora mogu ići da dovlače pomoć i hranu i municiju i gorivo. Muslimani su u težem položaju”, zaključio je strateg Mladić sugerirajući da je to prva i lakša meta, naročito jer su neki njihovi teritoriji u prethodnih mjesec i pol dana rata već bili zauzeti. Mladić se na ovoj Skupštini eksplicitno izjasnio koji teritoriji trebaju ući u sastav Republike Srpske, koja je već 7. siječnja 1992. proglašena samostalnom državam, bez definiranog teritorija: “Moj cilj je da imamo državu tamo gdje su nam tragovi i kosti. I za taj cilj se moramo boriti”, kazao je Mladić, dodajući da će - zauzmu li više teritorija - prilikom političkih pregovora kojima će se okončati rat imati bolju poziciju i da će tako moći dobiti i ono što im objektivno ne pripada.

Haški zatvorenik s najdužim bjegunačkim stažom, skoro petnaestogodišnjim, ustvrdio je kako “ova Skupština treba da donese zaključak da je rat nametnut, to moramo govoriti javno, da se usvoji, da se mi ovdje branimo”, da bi malo kasnije ustvrdio, ali za unutrašnju upotrebu, unutar banjolučke sale JNA, da “nema drugog puta nego ratnog, rat, rat, samo rat, sa puta sa kojeg smo krenuli nema povratka. Mi smo ga zakuhali i moramo ga voditi”. Pojasnio je Mladić da njemu “zarobljenici ne trebaju”.

Da se ne igraju zarobljavanja i da mu se ne hvale zarobljenicima. Potkrepljuje primjerom zarobljenog Kanađanina i veli: “Gospodine plaćeniče, adio mare!” (ZDRAVKA SOLDIĆ ARAR, Slobodna Dalmacija, Objavljeno 26.12.2011.)