Željko MILIĆEVIĆ: Umjesto da Milorad Dodik gradi povijest Bosne i Hercegovine i povijesnu ulogu koju je imalo Otomansko carstvo i Islam u Bosni, bilo bi mu bolje ponuditi javnosti povijesne dobrobiti koje su donijeli, recimo, Srbi, samo za uporedbu. Povijest koju su dijelili Bosna, Srbija i Crna Gora se je svodila na provaljivanje srpskih i crnogorskih hajduka u Bosnu i, potom, pljačkanje, silovanje, nasilno pokrštavanje i takve druge slične kulturne napretke tih plemena. To su oni ostavili, u svom imenu, i imenu njihovih potomaka, pa sve do današnjih dana, kao njihov prilog civilizaciji Europe.

Često koristimo poštapalicu koja otprilike glasi: “... onaj koji ne uči iz povijesti ponavlja ju...“.

Nije mi baš milo, ali je potrebno, pratiti ekstremne komentare raznih ufoteljenih ekstremista koji su pušku, ubijanje, silovanje i pljačku zamijenili potocima i rijekama svojih rječetina laži, neistine, mitologija i obmana, osnovanim na vjerskoj mržnji, i tim nastavljaju genocid Bosne i Hercegovine općenito, i Bošnjaka pogotovo.

Osim toga, u načelu se ne prihvaćam komentirati na komentare tih i takvih jer time oni samo dobivaju potvrdu postojanja i statusa u javnosti. Međutim u slučaju izjave Milorada Dodika koji je „protiv arabizacije Bosne i Hercegovine“, želim privući pažnju na neke stvari koje bi trebale biti svima nama od važnosti.

Povijesno gledano, srbizacija, hrvatizacija i crnogorizacija Bosne i Hercegovine sežu dublje u povijest nego li otomanizacija i arabizacija. Kad sad na ovo gledam, jasno mi je da bez otomanizacije i arabizacije Bosne danas ne bi bilo. To bi bio prostor na kojem bi se Srbi, Hrvati i Crnogorci kavgali oko toga tko je bio prvi, drugi ili treći, i koji je od njih smaknuo više Bošnjaka. To se, otprilike, sad i događa. Ta tri naroda ne bi bili sretni ako ne bi bili nesretni i nekoga pokrštavali.

Umjesto da Milorad Dodik gadi povijest Bosne i Hercegovine i povijesnu ulogu koju je imalo Otomansko carstvo i Islam u Bosni, bilo bi mu bolje ponuditi javnosti povijesne dobrobiti koje su donijeli, recimo, Srbi, samo za uporedbu. Povijest koju su dijelili Bosna, Srbija i Crna Gora se je svodila na provaljivanje srpskih i crnogorskih hajduka u Bosnu i, potom, pljačkanje, silovanje, nasilno pokrštavanje i takve druge slične kulturne napretke tih plemena. To su oni ostavili, u svom imenu, i imenu njihovih potomaka, pa sve do današnjih dana, kao njihov prilog civilizaciji Europe.

Hrvati su se, pošto su bili malo više fini ljudi u svojim očima, tim kulturološkim i civilizacijskim genocidnim napretcima priključili u devetnaestom stoljeću, kad su Bošnjacima ponudili hrvatstvo kao spas od genocida počinjenih od strane pravoslavaca.

Što je važno razabrati u svemu ovome je da je Otomansko carstvo, koliko god je bilo došlo sa silom, bilo, tijekom neka četiri stoljeća, mnogo bolji vladar, i to za sve vjernike i nacije u Bosni, nego li je danas Velika Srbija, Velika Hrvatska i Velika Crna Gora.

To Milorad Dodik zna ali ne želi javno priznati.

Jer kad bi Milorad Dodik to javno priznao postalo bi svima jasno da je dolazak Islama u Bosnu bio od presudne važnosti za njeno današnje postojanje, i isto tako bi postalo svima jasno da je Islam donio svu svoju povijesnu stečevinu, u smislu nauka, znanosti, matematike, medicine, literature i ostalih područja ljudskog napretka, i sve to dao Bosni kao povijesni imetak koji je neprocjenjive vrijednosti.

Iz te povijesti Bošnjaci uče. Iz te povijesti bi trebali učiti i drugi narodi u Bosni i u okruženju i uzeti ju kao svoj povijesni imetak i graditi na tome.

Od tri jezika koja se uče u školama u Bosni, bosanski je najstariji, iako njemu postojanje nije bilo dozvoljeno sve do 1992. godine. A postojanje srpskog i hrvatskog nije ništa bitno starije od postojanja turskog i arapskog.

Jezici otvaraju vrata. Zašto braniti Bosni otvaranje vrata prema jezicima i jezičkim područjima koji su imali najmanje jednaku povijesnu vrijednost kao i druga dva jezika u Bosni, a vjerovatno i nemjerljivo veću?

Mišljenja sam da sve nove generacije u Bosni i Hercegovini mogu samo biti na boljitku ako znaju i turski i arapski, koja su dva jednako povijesna jezika kao i bosanski, srpski i hrvatski.

Mišljenja sam da u svim školama u Bosni i Hercegovini treba uvesti i turski i arapski jezik i to od osnovne škole. To će budućim generacijama otvoriti mogućnosti ne samo osnovnog ekonomskog opstanka nego i kulturne, duševne i druge nadgradnje.