Sulejman ALIČIKOVIĆ: To nisu Hrvati, gospodine Lovrenoviću. Nikada nisam pročitao da ste svoj naučni rad posvetili obradi osmanskih deftera koji sigurno pomažu da dopremo do stvarne historijske istine o srednjovjekovnoj Bosni a i o novom osvajaču. Nauka se ne bazira na nagađanjima o društvenim i političkim pojavama u obje države ili se sasvim paušalno uzima na osnovu ličnih osjećanja, potreba da se dodvori nekom tamo, kome to treba, nekakvih simpatija prema nekome ili nečemu, a što je najgore vlastitoj i kolektivnoj fobiji, koja se ne može pripisati samo vama, već i čitavoj takozvanoj kršćanskoj Evropi.

Slučaj akademika Lovrenovića bizaran je slučaj balkanskoga intelektualca u službi političke hegemonijalne propagande. Uznemirujuće je to da je osim iznimki izbrojivih na prste jedne ruke bogumilski mit u hrvatskim intelektualnim krugovima javno ili prešutno stekao status "sve je naše", a vama dajemo koliko to mi hoćemo i da kao takav nepristupačan znanstvenoj kontraargumentaciji pogubno utiče na ionako višestruko nagriženu bosanskohercegovačku društvenu koheziju. Tako bogumilski mit u rukama neodgovornih pojedinaca postaje razorno sredstvo kojim se narod nastoji homogenizirati i držati “na okupu” ali samo kao narod Hrvata i Srba, da se ne bi vidjelo da je car već odavno go, da bi se skrenula pažnja sa gorućih društvenih problema. Tako lažna povijest proizvodi lažiranu (izopačenu) stvarnost. Nastojanje preuzimanja svega u svoje ruke od strane njega i njegovih kolega iz Beograda je samo još jedan od znakova čerečenja Bosne na dvoje, jer eto treći tu sebe ne može pronaći. Naravno, kao i uvijek do sada potpomognut onima koji su zaljubljenici svojih fotelja iz redova bošnjačkog naroda. Naravno, da on sebi daje za pravo da nazove svakog amaterom koji ponudi bilo šta drugo osim ono što njemu odgovara, za njega kao «sveznajućeg » ne postoje čak ni originalni dokumenti Osmanskog carstva, koji jasno govore koga to Osmanlije zatiču u Bosni. On priča o mitu Bogomila iako je to prihvatio od njegovog kolege iz Beograda, Srećka Đaje, koji iz zle namjere uvodi to ime u nauku izbjegavajući pravi naziv zabilježen u Sumarnim popisima Sandžaka Bosne iz 1468/69 godine Ahmeda S. Aličića. Veoma čudno da jedan historičar «zaboravlja» da se historijska građa mora uzeti u obzir i samo ona je te koja može dokazati postoji li ili ne postoji određena naučna istina. O historijskoj građi se ne može raspravljati niti njezina vjerodostojnost sporiti. Međutim, šta se može očekivati od učenika ili sljedbenika Đajinih već da se uključe u takozvani pravac «destruktivizam!». Nosioci tog pravca su Đaja i njegovi epigoni, koji ih ima baš i previše u Bosni. Lovrenović se služi pukim improvizacijama koje su tako protkane klerikalizmom i najgrubljim nacionalizmom. Za njega ne postoji naziv krstjanin koji samo što mu ne bi oči probo strijelom ako bi ikada otvorio Sumarne popise Aličića; međutim, znajući ko je dobri Bošnjanin ipak se nadam da to ne bi bilo tako. Osporavanje sinteze između srednjovjekovne Bosne i Osmanskog carstva je samo još jedan napad na autohtoni narod Bošnjake. U njegovim tekstovima i njegovim izlaganjima nema više nauke. Šta on podrazumijeva svojom rečenicom „da se Bošnjak promovira u temeljnoj cjelini kako srednjovjekovne tako i današnje Bosne“? Ko to živi prije u Bosni od Bošnjaka? Nisu li to možda Hrvati i Srbi za koje nigdje ne možete naći historijski podatak da su žitelji Bosne u srednjem vijeku, pa sve do Berlinskog kongresa, a i malo duže? Nije li baš šarlatanska tvrdnja da stećak danas i stećak u srednjem vijeku pripada istoj državi? Granica Bosne u srednjem vijeku se prostirala sve dokle se može stećak pronaći, ni manje ni više. Ivan Crnojević dolaskom na Cetinje u glas reče i ovdje su groblja ista kao u Bosni» i da ne nabrajamo stotine dokaza koliku je to teritoriju Bosna zauzimala. Kosovski boj se odigrao na Bosanskoj zemlji. Kako je moguće da se politički govori koriste kao naučni, negira se rad uvaženog akademika Ibrahima Pašića, vrše se napadi na najstarijeg našeg akademika Muhameda Filipovića, podmuklo se dovodi pod znak pitanja sve ono što je napisao Bošnjak; to mogu samo oni koju su čvrsti u odbrani destruktivizma, koji je nametnuo Đaja S. Izmišljanje imaginarne historije svog naroda nije nepoznato. Međutim, uporno negiranje drugog nikada nije donijelo sreću svom narodu, osim samo to da se od njega napravi mit, a poznato je da mitologiju najviše koriste vjerske sekte. To nisu Hrvati, gospodine Lovrenoviću. Nikada nisam pročitao da ste svoj naučni rad posvetili obradi osmanskih deftera koji sigurno pomažu da dopremo do stvarne historijske istine o srednjovjekovnoj Bosni a i o novom osvajaču. Nauka se ne bazira na nagađanjima o društvenim i političkim pojavama u obje države ili se sasvim paušalno uzima na osnovu ličnih osjećanja, potreba da se dodvori nekom tamo, kome to treba, nekakvih simpatija prema nekome ili nečemu, a što je najgore vlastitoj i kolektivnoj fobiji, koja se ne može pripisati samo vama, već i čitavoj takozvanoj kršćanskoj Evropi. Sa sigurnošću mogu da tvrdim da spadate u broj onih historičara katolika i pravoslavaca koji izmišljaju imaginarnu historiju Bosne. Očigledno da vam odgovara to što vam se na vašem putu rijetko ko suprotstavi, a poznato j je već i zbog čega. Naučnik mora da teži da se pošteno ophodi prema svakom dokumentu. Zar ste plaćeni samo da izmišljate «naš« narod? Zar kod vas ne postoji potreba za pisanjem objektivne historije svoje zemlje i svog naroda? Bosna, Bošnjak i bosanski jezik je ono što vi koliko se god trudili ne možete dokazati drugačijim. Tvrdnja da je Bosna bila tamni vilajet je samo tvrdnja onih kao što ste vi, jer nikako vam ne odgovara činjenica da se istraži i dokaže da je u Bosni duhovni život bio veoma intenzivan, posebno u vrijeme vladavine Bosanske crkve ili u vrijeme intenzivnog razvoja islamske duhovnosti u Bosni. Vaš ego je pogođen ako Bošnjaci traže valorizaciju povijesti i to u nikakvom slučaju povijesti Hrvata i Srba i ostalih, već samo onu koja pripada Bošnjacima. Ipak morate priznati da je najbolje da piše svako svoj rodni list. Bošnjaci se ne boje istine, pa makar ona bila i bolna za njih, samo neka je istina a ne laž i podmetanje kojekakvih lažnih dokumenata, kao što je Splitski, da ne nabrajam ostale. Čudno da su mnoge povelje nestale iz Dubrovnika, je li tako, Lovrenoviću? Postoji li istina ako se dva naroda dogovore da izbrišu onaj treći, autohtoni? Sila sve može, osim da istinu sakrije.
Stećak je bosanski, ispod kojeg leži Bošnjak; sve ostalo je samo notorna laž i prevara u povijesti.

POVELJA DUBROVČANIMA BANA STJEPANA II KOTROMANIĆA IZ 1332. GODINE
(15. avgust 1332.)
Ako Bošnjanin bude dužan i pobjegne - da mu nije vjere ni ruke od gospodina Bana.

Utvrdi zakon ko je prvi bio među Bosnom i Dubrovnikom, da zna vsaki chlovjek, koji je zakon bil: Ako ima Dubrovčanin koju pravdu na Bošnjaninu - da ga pozove pred gospodina Bana ili pred njegova vladaoca - roka da mu ne bude odgovoriti.

Ako Bošnjanin zapsi da nije duzan - da mu nareche priseci samoshestu, koje ljubo postavi Banj rod. Ako bude podoban od Banova roda kto - da mu su porotnici od njegova plemena, koga mu hotenje. A toj da se zna - da ne može tehej pobjegnuti, a veće ne može pred nikoga mu narechi.

A kto Dubrovčanin ubije ali posječe u Bosni ili Bošnjanin Dubrovčana - taj pravda da je pred gospodinom Banom, a osud da grede Banu na njih.

Ako bude svadja Bošnjanina z Dubrovčaninom u Dubrovnici - da sudi knez dubrovački i sudje, a globa općini.

Ako Bošnjanin uhiti Dubrovčanina za konja, a on bude ukraden ili uhushen, a pravi Dubrovčanin: "Moj je konj vlasti" volja: "Ja sam ga kupio, ne znam od koga", volja povije od koga je kupljen, volja priseze samoshest - čist duga da bude.

I ako Bošnjanin bude dužan, a pobjegne iz Bosne z dugom - da mu nije vjere ni ruke od gospodina Bana. I ako Bošnjanin izme dobitak dubrovački na vjeru, i knjiga bude u Dubrovnici, ako knez i sudje poshlju da je knjiga prava - da je vjerovana, da plati Dubrovčaninu i bez prestavshtine.

Ako li tat ili husar uzme Dubrovchaninu u Banovu vladanju, kto se uvje - da plati Dubrovchaninu i bez prostavshtine, a gospodinu Banu vsaki šest volova na svoju glavu - i da se ne vrate.

Ako rat bude, chesa Bog ulishi, medju Bosnom i Dubrovnikom, da gospodin Ban da rok Dubrovčanom šest mjeseca, da si podju u Dubrovnik slobodno - na to im je vjera gospodina Bana Stjepana. A Dubrovčane da živu Humskom zemljom u njih' zakonu - u prvom.

A ovomuj pisanju svjedok: župan Krksha... A siju knjigu pisa Priboje, dijak veliki slavnoga gospodina Bana Stjepana, gospodina svem Zemljam Bosancem i Humscem' i Donjem 'krajem' gospodin.