Željko MILIĆEVIĆ: Da se mi, ljudi, tako srozamo u neljude, i najednom počnemo pljuvati protiv onih, nekih, tamo, protiv ljudi s kojim smo dijelili dane i noći, i živjeli, i plaćali dažbine, i gradili ceste i uvodili elektriku u sela i igrali nogomet i košarku, i liječili bolesne, i stvarali likovnu i pisanu i drugu umjetnost, je porazno, kad ne bi bili svijesni odakle ta mržnja dolazi.

O ovome sam pisao 2007. godine, međutim mišljenja sam da je opet potrebno pisati da se ne zaboravi kad su se ljudi svojevoljno pretvorili u neljude.

Ima razlika između bioloških vrsta. Ima razlika među vrstama i ima razlika u vrstama.

Jedna od odlučujućih razlika između primata šimija i primata ljudskog bića je u tome da primati ljudskog bića imaju u mozgu centar za etiku iz kojeg se onda izvodi osjećaj stida ili srama odgovarajući na situaciju. Mi smo sposobni osjećati stid i sram.

U jesen 1993. godine sam išao, svojom inicijativom, iz Kanade u Zagreb u namjeri da opametim vruće glave i da kroz obiteljske sveze utječem na javni položaj biskupa Banje Luke da se Hrvatima, u Krajini i šire, prosvijetli glave. Stric moje pokojne bake, po majčinoj strani, je bio davnih godina biskup Banje Luke.

Inicijativa je propala, glave su bile prevruće, kao što su i danas.

Iz Ottawe sam uzeo avion u Beč, a iz Beča sam uzeo vlak u Zagreb. U kupeu nas je bilo petero. Dva mlađa momka, bračni par i ja. Momci su se stalno komunicirali očima na bračni par, i to je, nakon nekoliko sati, već postalo bremenito.

Bračni par su bili muslimani, žena je imala pokrivenu glavu. Bili su, očito, ponosni i gordi svoje ljudskosti iako im je smetalo to očno zadirkivanje dvojice momaka.

Oni su, iz Švicarske, išli u rodni Cazin nositi lijekove u ogromnom kuferu.

U jednom trenutku sam izišao iz kupea da protegnem noge. Na to su izišla i dva mladića. Počelo je ispitivanje, tko si, što si, koji si, odakle si. Odgovorio sam da sam ja Hercegovac, što i jesam po očevoj strani. Eh, to ih je plaho umirilo i oni se meni otvoriše.

Je si li bio u ratu, pitaše me. Nisam, odgovorih, iako sam pomagao kako god sam mogao. Sad idem u Zagreb, rekoh, da se organizira pomoć, tamo dolje.

Uvjereni u moju Hercegovost i hrvatstvo, njih se dvoje počeli takmičiti tko će mi više dati podataka o njihovoj mržnji muslimana. To je jedan od trenutaka u mom životu kojeg nisam u stanju zaboraviti, niti ću biti u stanju zaboraviti.

Da se mi, ljudi, tako srozamo u neljude, i najednom počnemo pljuvati protiv onih, nekih, tamo, protiv ljudi s kojim smo dijelili dane i noći, i živjeli, i plaćali dažbine, i gradili ceste i uvodili elektriku u sela i igrali nogomet i košarku, i liječili bolesne, i stvarali likovnu i pisanu i drugu umjetnost, je porazno, kad ne bi bili svijesni odakle ta mržnja dolazi.

Mržnja dolazi iz vjere koju su šimije izobličile i koja nema sveze s Bogom.

Stariji, po izgledu, od dvoje, u jednom trenutku počne pričati o pohodu na Ahmiće. To je bio prvi put da sam čuo ime Ahmići.

Reče: „Mi krenuli, pa kroz srpsku teritoriju. Oni nas zaustaviše i upitaše - a kud vi, to, momci?-

Mi rekosmo idemo u Ahmiće a oni odogovoriše - evo, krenite ovim putem, bit će bliže, a i mi ćemo vam dati momaka ako zatreba-.

Stariji reče:“ Kad smo došli u Ahmiće, bacili smo granate na krovove kuća. Oni izletiše kroz vrata, pobili smo ih ko zečeve“.

O ovome ću svjedočiti, ako treba, pod zakletvom i kroz poligrafsko testiranje.