Arsim Tarik SALIJI: Međutim, Bošnjaci Kosova, obzirom da su sa drugim manjinskim zajednicama učestvovali u novoj kosovskoj društvenoj zbilji poslije rata, očekuju daljnje poboljšanje svog položaja, a u iščekivanju je što skorija saradnja i uspostavljanje političkih veza dviju država Kosova i Bosne i Hercegovine i slobodu putovanja, naročito za studente koji svoj studij pohađaju u Bosni i Hercegovini. Poslije ovih, na spisku želja svih građana svakako slijedi i sloboda putovanja sa kosovskim pasošem bez viza po Balkanu i Evropi.

VJERSKI ŽIVOT: Historija islama i muslimana na ovim prostorima je historija džemata (zajednica) sela bosanskog govornog područja. Kolektivno pamćenje stanovnika najviše je vezano za vjerski život u džematu, imame, odnosno džamije i mektebe. Kosovski Bošnjaci sebe smatraju muslimanima, koji govore bosanskim jezikom i koji imaju vrlo slične običaje sa muslimanima Bošnjacima Bosne i Hercegovine i Sandžaka. Preko svojih običaja, praktične primjene vjere i svoje duhove kulture predstavljaju sastavni dio islamske civilizacije. Dakle, islam je u svakom slučaju, pored jezika i govora glavni identifikacioni faktor bošnjačke zajednice na Kosovu i jedan od njenih osnovnih elemenata identiteta u punom smislu riječi. ^[1]

Analiza života zajednice bosanskog govornog područja, njene tradicije, kulture, svakodnevnog ponašanja, mentaliteta, običaja, ličnih imena, načina gradnje kuća itd. pronaći će presudan uticaj islama, koji je i ,,živa,, vjera, njeni propisi se dobrim dijelom svakodnevno praktikuju, pa i na taj način vrše dodatni uticaj na očuvanje islamske prakse u kućnim i međuljudskim odnosima. Islam je, zapravo, bio i glavna odbrana od više decenijskog sistemskog pokušaja srpskih režima da asimiliraju Bošnjake Kosova i izbrišu njihov identitet, kulturu, vjeru i tradiciju.
Općina Prizren se sastoji iz više područja koja su: Župa, Podgora i grad Prizren. Župa obuhvata 13 džemata bosanskog govornog područja i isto toliko džamija. Podgora koja gravitira Župi, ima 4 džamije u selima bosanskog govornog područja. Dakle, ukupno po svim selima bosanskog govornog područja nalazi se 17 džamija. ^[2] U gradu Prizrenu postoje 34 džamije, od kojih je 5 džamija, čiji su imami Bošnjaci i u njima se hutbe i vazovi održavaju na bosanskom jeziku. Pored većine džamija po selima u regionu Župa podignute su i zgrade mekteba, koje su vijekovima bili prateći objekti džamijama. ^[3]
Na području Gore, općina Dragaš, u dvadesetak sela ima ukupno 20 džamija, tj. svako selo ima po jednu džamiju, a selo Brod ima dvije. Također postoji i desetak mekteba na pomenutom području. U Vitomirici kod Peći postoji samo jedna džamija sa većinskim bošnjačkim džematom. Interesantno je spomenuti da je zgrada džamije u Vitormirici sagrađena 1971. godine, a minaret 19 godina kasnije. ^[4]
U prošlom vijeku su po dostupnim podacima egzistirali i bošnjački džemati i u Mitrovici, kao i u još nekim mjestima po Kosovu u kojima su Bošnjaci muhadžiri iz Sandžaka i Bosne i Hercegovine u ovim naseljima formirali džemate i podizali džamije. Iako većina tih džemata ne postoji, ipak je ostalo jedno naselje u sjevernoj Mitrovici „Bošnjačka mahala”. Nažalost, postojala je stara džamija u sjevernom dijelu Mitrovice i ona je spaljena 1999. godine za vrijeme konflikta i nikada nije renovirana. ^[5]
Mektebi su, kako smo naprijed kazali, bili prateći objekti džamija iz praktičnih razloga: održavanje nastave i za imamske stanove, ako nisu bili mještani, a gotovo svi su služili svojoj osnovnoj namjeni, vjeronauci, koja je u Osmanskom periodu bila jedini način početnog opismenjavanja za muslimane.
Tekije, ili kako se u narodu nazivaju ,,teče,, na području Župe, Gore i Podgore ne postoji nijedna aktivna bošnjačka tekija, dok turbeta ima u dva sela, i to na području Gore pored džamije u Dragašu i u Reštelici. ^[6]
Bošnjačka vjerska zajednica uključujući i goranske zajednice na područje Župe, Gore, Podgore, grada Prizrena, Peći/Istoku i Mitrovici su dio Islamske zajednice Kosova i imaju svoje predstavnike u Islamskoj zajednici. Na primjer, predstavnik IZ-e za područja Župe, Podgore i grada Prizrena je Nailj ef. Skenderi koji je glavni imam ovog područja, a i ujedno imam džamije u selu Mušnikovu, koji je ujedno i najaktivniji džemat Bošnjaka Islamske zajednice Kosova, dok je predstavnik IZ-e za Goru općine Dragaš Džemal Abdi iz sela Rapča.
Dakle, stav Islamske zajednice Kosova prema Bošnjacima je vrlo pozitivan, što nam potvrđuje i upotreba bosanskog jezika u džamijama, mektebima, organima Islamske zajednice, itd. Početkom devedesetih godina 20. stoljeća bosanski jezik je upotrebljavan u Islamskoj zajednici Kosova i u govornoj i u pisanoj formi odbora Islamske zajednice u općinama Prizren i Dragaš.
Međutim, stav kosovske vlade prema uvođenju vjeronauke u javnom obrazovanju ostaje donekle ‘tabu’ tema. Vjerski vođa Islamske zajednice Kosova muftija Naim Trnava na naučnoj konferenciji u Prištini je rekao: ‘... da je došao period da se ovaj predmet izučava, jer kosovska omladina ima potrebe za tim. Uvođenje vjeronauke u javnim školama imat će pozitivnog na sprječavanje mnogobrojnih negativnih pojava, ali i očuvanju islamske tradicije od ekstremnih struja...’ ^[7]
Uprkos stavovima IZ-e Kosova, poslanici Skupštine Kosova su odbili prijedlog o uvođenju vjeronauke u osnovne i srednje škole. U zakonu o školstvu je navedeno da: ' ... javne obrazovne institucije treba da se suzdrže od učenja vjeroispovijesti ili od ostalih aktivnosti koje propagiraju određenu vjeroispovijest i vjerska obilježja...'. Poslanici koju su podržali prijedlog, bili su uglavnom poslanici Partije pravde, koji su naveli da je uvođenje vjeronauke u škole dio evropskih standarda. Poslanici koji su bili protiv uvođenja vjeronauke istakli su da kosovsko društvo još uvijek nije spremno da otvori debatu o ovom veoma osjetljivom pitanju. Osim toga, rečeno je da je uvođenje vjeronauke u škole protiv Ustava Kosova, koji Kosovo određuje sekularnom zemljom. Debata o vjeronauci se nije privela kraju i nadati se je da će ovo pitanje u kosovskom društvu biti riješeno u skorijoj budućnosti.

Svakodnevna nošnja starijih i mlađih žena Svadbena muška odjeća Tradicionalna nošnja udatih žena i djevojčica za svadbe Tradicionalno šminkanja mlade Tradicionalno darivanje novcem dječaka prije i poslije sunećenja Folklor za vrijeme sunet svadbe u kojoj učestvuje bliža i daljnja porodica Folklor i igra žena za vrijeme sunet svadbe

KULTURA I TRADICIJA: Kulturno naslijede i tradicija kosovskih Bošnjaka uglavnom se veže kroz njeno vjersko naslijeđe i običaje. Kompletna kultura Bošnjaka naslanja se na islamsku kulturu, uz mješavinu kulture srodnih islamskih naroda kao i zaostalih paganskih elemenata iz davne prošlosti. Narodna nošnja u općini Prizren i Dragaš kod Bošnjaka ima veliku umjetničku vrijednost i ljepotu. Ona pripada balkanskom tipu i djelimično je još u svakodnevnoj upotrebi. Međutim, val evropeizacije u pogledu odijevanja zahvatio je i ovaj kraj, mada se tradicionalna nošnja dobrim dijelom još održava. Veću pažnju u tom pogledu pokazuje ženska nošnja, dok je muška podložnija promjenama.

Svakodnevna nošnja žena područja Župe, Gore i Podgore
Ženska nošnja sa dimijama i šamijama je svakodnevna upotreba kod starijih i udatih žena. Djevojke i mlađe udate žene također nose dimije šarolikih boja, ali u novije vrijeme ne nose šamije. Djevojačka nošnja razlikuje se od nošnje udate žene po boji i nekim drugim elementima. Također se u određenim elementima razlikuje nošnja mlađe žene od nošnje žene u kasnijim godinama.

Svadbena muška i ženska nošnja
Svadbena muška nošnja je jednostavna, na nogama su opanke ili obojke, šarene vunene čarape, zatim čakšire sa više pari gajtana, malisorske košulje koje su bez kragne sa tokama, šareni istkani pojas od vune dug nekoliko metara, mintan od klašnje sa rukavima, džemedan sa više pari gajtana i pucadima poredanim u vertikali s obje strane kalpaka džemedana i džepić ukrašen gajtanima, sahat sa lancem i ćibuk duhandžije koji bi obično bio stavljen u pojas do pola, zatim kape ili fesovi. ^[8]

Što se tiče ženske nošnje, postoji djevojačka narodna nošnja, narodna nošnja kod mlade, nošnja koju oblače starije žene i nošnja za djevojčice.

Ovdje ću navesti nošnju kod mlade zato što je ona najbogatija i sa najviše odjevenih predmeta, a ujedno i najljepša. Na nogama kundure i šarene vunene čarape, donji dugašak veš, sar, skutača prednja, bošča zadnja, mintan i vajkarni jelek okićen sa bijelim madžidijama, ogrlica i manistre raznobojne zavijene oko ruke i svilen mafes. Na glavu se stavlja kapa koja je pravljena od manistri i jednim redom sitnih turskih parica. Poslije kape na glavu se stavlja otuz, trouglasta šarena mahrama, a poslije otuza perišan koji je pravljen od sitnih raznobojnih manistri, onda se preko perišana stavlja mafez kositran na kojem su izvezane razne šare, ruze i polumjeseci. ^[9]
Narodna nošnja Bošnjaka na Kosovu, satkana je od mnoštva raznobojnih vunenih konaca, protkana srmom, bila je dio svakodnevnice u našem kraju do prije pedesetak godina. Tkanje je zbog toga smatrano značajnim i raširenim zanatom. Tokom godina običaji su se mijenjali. Oni stari bili su sve manje prisutni tako da je i tkanje kao zanat vremenom, postepeno, počelo da se gubi i izumire. U predjelima Gore, Župe i Podgore ipak ovaj stari običaj još uvijek je sačuvan. Jedan par nošnji zahtijeva mjesec i po dana pažljivog i predanog rada. Prvo se satka jedan dio, pa tek onda drugi, i onda se dijelovi ručno sašiju u jedinstvenu, kompaktnu, cjelinu. Bošče, kako ovdje nazivaju nošnju, su šarene i svjetlucave i izrađene od gotovih konaca i stambolske srme, kojih također ima slabije u prodaji. Ipak, danas je taj proces duplo kraći i efikasniji, jer su se nekada konci za tkanje dobivali preradom domaće vune, što je bio dug proces. ^[10]

Folklorna tradicija, svadbeni običaji i običaji vezani za sunećenje
Svadba je najsvečaniji čin u životu svakog Bošnjaka na području Župe, Gore i Podgore, smatraju da svaki odrasli član zajednice treba da sklopi brak u skladu sa običajima i tradicijom. Svadbe su u prošlosti trajale od tri do sedam dana, u zavisnosti od materijalnih mogućnosti. Priprema se vršila godinama kako bi se obilježio taj svadbeni čin. Treba naglasiti da se pod pojmom svadbe ne podrazumijeva samo ritual kada se odlazi po mladu, već sedmicu dana prije i dan-dva poslije donošenje mlade. Tradicionalni folklor sa muzikom, dvije zurne i dva goča, tupana, prate svaku udaju ili ženidbu jedne porodice kao i sunet-svadba.
Kada je glavni dan svadbe, mlada se tradicionalno šminka (šari) i sprema je određena žena koja je zadužena za lice. Ta žena se obično zadrži tri do četiri sata, jer mlada mora da izgleda lijepo ne samo za svoje ukućane, nego i za kuću u kojoj odlazi, prvenstveno za svoga muža, mladoženju. ^[11]
U mladoženjinoj kući dolaze svirači rano ujutru koji čekaju goste koji donese darove i igraju narodna kola. Zatim oko podne spremaju se svatovi i bajraktar za odlazak po mladu, a svaki svat kao bakšiš bi dobio peškir. Prvi na čelu svatova je imam i još nekoliko starijih ljudi, zatim ostali svatovi koji po mladu idu kićenim konjima, ili danas autom pa onda svatovi koji idu pješke pa na kraju bajraktar. Poslije bajraktara idu bubnjevi, zurne. Poslije bajraktara idu bubnjevi, zurne. Kada se dođe do mladine kuće, najprije se iznosi sehara, sanduk,u kojoj je spremljeno ruho za mladu, pa se to natovari na konja, ili auto, a drugi konj, auto, koji je ujedno i najljepši okićen je za mladu. Najbliža mladina porodica, braća, amidže, daidže, pa i ostali dio nevjestine rodbine, uglavnom muškarci, zaigraju prizrensko kolo i kalačojnu, specifična muška igra. Prije nego što se mlada izvede, kod nje uđe otac mladića sa imamom i sa još nekoliko džematlija-svatova, gdje se mlada vjenčava šerijatski, ali preko posrednika. Kada se odobri da svatovi mogu krenuti, mladu njena braća izvode iz kuće, a svatovi pođu ka kući mladoženje. Kada mlada stigne u dvorište mladoženjine kuće svatovi bivaju dočekani svadbenim pjesmama, koju pjevaju uglavnom žene, zatim se mlada izvede da je svi, a ostale žene, (jer je muškarcima pristup zabranjen), gledaju i pjevaju tradicionalne svadbene pjesme i komentarišu izgled. Kasno u noć se mlada uvede u sobu mladoženje gdje se pozove imam da prouči dovu za hairli brak.^[12]
Prilika da se uživo prikaze folklorna tradicija pored svadbenih vjenčanja je kod sunećenja, tj. obrezivanja muške djece. Manifestacija i veselje povodom sunećenja je prilika da se pokaže gostoprimstvo uz pripremu serviranja jela na stari način i prilika da se pokaže bogatstvo tradicionalne jedinstvene ženske nošnje. Na sunet se poziva cijelo selo, a ako je u pitanju sunećenje sve muške djece u jednom danu onda se na zajedničko seosko veselje pozivaju i gosti iz susjednih sela. Ovakva manifestacija nosi ime ,,seoski sunet“.

Bošnjaci iz ovih područja ponosni su na svoju kulturu, običaje i svadbe prave do današnjeg dana po uzoru na svoju tradiciju. Bogata folklorna tradicija uz pjesmu i igru je očuvana i izvodi se na isti način decenijama i stoljećima postoje i registrovana kulturna umjetnička društva na primjer ,,Šarski behar“ i ,,Prizrenski biseri“.

Vjerski običaji: Dani Ramazanskog i Kurban Bajrama također se proslavljaju folklornim događajima, koncertima ilahija i kasida i vjerskim programima. Također, organiziranje i učenje mevluda se smatra lijepim vjerskim običajem, a tradicionalno se obilježava mevlud mjesec, rođendan posljednjeg Božijeg Poslanika. Mevlud je vremenom dobio oznake običaja koji se kod Bošnjaka priređuje u različitim periodima godine i vezuje se za različite značajne događaje porodice. Mevlud kao tradicija obilježava se kako po džamijama tako i po kućama. Mevlud u džamijama određuje se u nekoliko slučajeva:
1. Obilježavanje rođendana Božijeg Poslanika Muhammeda, a.s.,
2. Povodom otvaranja džamije,
3. Povodom seoskih suneta,
4. Povodom obilježavanja odabranih noći,

Mevlud u kućama priređuje se povodom:
1. Obilježavanje rođendana Božijeg Poslanika Muhammeda, a.s.
2. Odlazak na hadž,
3. Rođenje prinove u kući,
4. Useljenje ili kupovina nove kuće,
5. Otvaranje lokala i radnje,
6. Za umrle članove porodice i za poznate ličnosti i to na sedmoj, četrdesetoj, pola godini i godini od sahrane
7. Prije suneta i svadbe. ^[13]

Smatra se da Bošnjaci posjeduju ogromno narodno stvaralaštvo koje još nije u potpunosti istraženo. Zabilježen je veliki broj pjesama, dok su prozne i druge pjesme kratke forme do danas ostale nedovoljno istražene i zabilježene.

Narodna poezija i proza su također značajno kulturno naslijeđe koje je prisutno u životu ovog naroda. Na žalost, dio toga postepeno nestaje, izumire, zajedno sa nestajanjem starijih pokoljenja. Posebno se to odnosi na prozu, folklor, nošnju, vjerovanja, tradiciju i kulturu. Postoje stvari koje će ostati samo kao tragovi jedne prošlosti kao što se u historiji često dešava.

ZAKLJUČAK
Zajednica kosovskih Bošnjaka živi pretežno u regionima Prizrena i Dragaša, a manji broj njenih pripadnika u Peći i Istoku, dok veoma mali broj živi u regionima Gnjilana, Mitrovice i Prištine. Iako ne vezuju svoje porijeklo za Bosnu i Hercegovinu, među Bošnjacima postoji kulturna, vjerska i jezička povezanost sa Bosnom i Hercegovinom.
U regionu Prizrena, zajednica Bošnjaka čini više od 9% ukupnog broja stanovnika i živi pretežno u gradu Prizrenu i u dolini Župe (na istoku općine). U općini Dragaš preko 60% kosovskih Bošnjaka se izjašnjavaju kao Goranci, te na osnovu procjena broj Bošnjaka u općini Dragaš iznosi oko 5%.
Pripadnici zajednica kosovskih Bošnjaka su se nekada zvali i ‘Muslimani’ ili ‘muslimanski Sloveni’, a vjeruje se da su prešli na islam tokom osmanskog perioda, nakon čega su razvili osjećaj zasebnog etničkog identiteta. U prizrenskom regionu i posebno u općini Dragaš, podjela između zajednica kosovskih Bošnjaka i Goranaca je veoma izražena, iako obje zajednice dijele određeni broj ključnih karakteristika. Glavna karakteristika koja ih razdvaja jeste nacionalno i političko opredjeljenje. Goranske političke stranke u većoj mjeri podržavaju lokalna općinska tijela koja finansira Srbija i zalaže se za pohađanje škola na srpskom jeziku koje također finansira Srbija.
Kao muslimani koji govore bosanski jezik, Bošnjaci su uglavnom imali dobre veze sa zajednicom kosovskih Srba (iz jezičkih razloga), kao i sa zajednicom kosovskih Albanaca (iz vjerskih razloga).
Bošnjačka dijaspora u velikoj mjeri doprinosi lokalnoj privredi i ima značajan uticaj na političke stranke i lidere iz zajednice kosovskih Bošnjaka.

Ključni problemi zajednice kosovskih Bošnjaka su:
1. Problem decentralizacije i formiranje općina Rečane, Gora i Vitomirica sa bošnjačkom većinom su najvažniji faktor opstanka Bošnjaka na Kosovu. U protivnom postoji veliki rizik od asimilacije Bošnjaka na Kosovu u Albance, Turke, Bugare i ostale zajednice.
2. Nedostatak udžbenika i lektira iz tzv. nacionalne grupe predmeta za osnovne i srednje škole na bosankom jeziku.
3. Problemi studenata sa Kosova u BiH i nepriznavanje kosovskih diploma o završenoj srednjoj školi od strane matice BiH što otežava pristup visokom obrazovanju na maternjem, bosanskom jeziku.
4. Problemi Bošnjaka Kosova oko viza u BiH i nemogućnost putovanja u maticu BiH sa kosovskim putnim ispravama.
5. Ova zajednica je u velikom broju emigrirala u zemlje zapadne Evrope (posebno mladi ljudi), kao i u Bosnu i Hercegovinu, Crnu Goru i Srbiju.
6. Izuzev u regionu Prizren, Dragaš i Peć, gdje je zajednica prisutna u značajnoj mjeri, migracija Bošnjaka dovela je do pada u brojkama što prijeti održivosti zajednice.
7. Nepoznavanje albanskog jezika ostaje i veća integraciju u kosovsko društvo i stvaranje većih mogućnosti kod zapošljavanja i učešća u javnim poslovima.

Međutim, Bošnjaci Kosova, obzirom da su sa drugim manjinskim zajednicama učestvovali u novoj kosovskoj društvenoj zbilji poslije rata, očekuju daljnje poboljšanje svog položaja, a u iščekivanju je što skorija saradnja i uspostavljanje političkih veza dviju država Kosova i Bosne i Hercegovine i slobodu putovanja, naročito za studente koji svoj studij pohađaju u Bosni i Hercegovini. Poslije ovih, na spisku želja svih građana svakako slijedi i sloboda putovanja sa kosovskim pasošem bez viza po Balkanu i Evropi.
Što se tiče podjele manjinskih zajednica u općini Dragaš na Bošnjake i Gorance, glavni razlog podjele je iznad svega posljedica političkih radnji pokrenutih od strane srbijanskih krugova koji se nastavljaju do današnjeg dana.
Sa vjerskog aspekta, u punom smislu riječi bošnjački narod je u vjeri islamu i znatnim dijelom poštuje i izvršava njegove propise. Vjerska tradicija je i dalje i te kako prisutna u porodičnim, džematskim i regionalnim odnosima. Islam je bio i ostaje gotovo jedina duhovna forma i izvor moralnih i znatnim dijelom društvenih normi ovoga naroda koga, bez obzira na sve izazove, naročito one iz komunističkog perioda, nije uspjela da potisne ni jedna druga ideologija i da izvrši takav uticaj na duhovni i materijalni život, prošlost i sadašnjost ovoga naroda.
Svadbeni običaji i folklorna tradicija Bošnjaka je značajno kulturno naslijeđe koje je još uvijek prisutno u životu ovog naroda. Nadati se je da ovakvo lijepo naslijeđe neće izumrijeti zajedno sa nestajanjem starijih pokoljenja.

Fussnote:
^1] Ćerim Bajrami, ,,Vjerski život bošnjačkog govornog područja na Kosovu“, Takvim, Prizren: Selam, 2003, str. 40.
^2] Bajrami, ,,Vjerski život bošnjačkog govornog područja na Kosovu“, str. 41-46.
^3] Razgovor sa Mersadom Jusufijem, imamom iz sela Retime, januar 2012.
^4] Bajrami, ,,Vjerski život bošnjačkog govornog područja na Kosovu“, str. 48-49.
^5] Prema emailu Hilmijete Apuk predsjednice NVO Little People of Kosovo, decembar 2011.
^6]Bajrami, ,,Vjerski život bošnjačkog govornog područja na Kosovu“, str. 50-51.
^7] Vjeronauka u javnim školama?, 15. mart 2011., www.info-ks.net/201103157912/obrazovanje/vjeronauka.html, (pristupljeno 20. 10. 2011.)
^8] Osi, Prizren drevni grad, str. 111.
^9]Fehmija Murati, Tradicija i običaji Bošnjaka Župe nad Prizrenom, bez izdavača i godine, str. 52-53.
^10]Semahata Sadiku, ,,Običaji i tradicija obilježje jednog naroda”, Alem, br. 183. 2011, str. 39.
^11] Murati, Tradicija i običaji Bošnjaka Župe nad Prizrenom, str. 28.
^12] Lični uvid na svadbi u selo Planjane, 08. avgusta 2008. godine.
^13] Baškim Čabrat, Mevlud u Prizrenu, Prizren, bez izdavača i godine, str. 5.