Murat ŠABANOVIĆ, heroj odbrane RBiH
SRBIJI NEĆU ŽIV U RUKE
Autor: Avdo Huseinović
Objavljeno: 24. Mar 2013. 17:03:11

Murat ŠABANOVIĆ: Znate, ja četnike dobro znam i oni su spremni još milijardu eura uložiti, kako bi napravili balans, kad je u pitanju genocid koji su izvršili nad Bošnjacima, posebno u Podrinju. Žele parama oprati svoje krvave ruke i negirati ono što cijeli svijet zna. Naravno, znaju da ima Bošnjaka, koji bi za 1.000 eura prodali i vjeru, i majku, i domovinu.
Jedinice bivše Jugoslovenske narodne armije (JNA), na čelu sa kapetanom Borkom Glavinićem, započele su 11.aprila 1992.godine, artiljerijsko bombardovanje bošnjačkih dijelova grada Višegrada. Artiljerijskim napadima, Glavinić pruža podršku Užičkom korpusu JNA, na čelu sa ratnim zločincem generalom Dragoljubom Ojdanićem, koji je krenuo da okupira Višegrad i kojem su se suprostavile grupice višegradskih odvažnih bošnjačkih mladića u naselju Dobrun, nedaleko od granice sa Srbijom. Grupa Bošnjaka iz sela Dušće, na čelu sa Muratom Šabanovićem, preuzela je kontrolu nad Hidrocentralom Višegrad sa prijetnjom da će je minirati ako napadi ne prestanu. Milioni ljudi su slušali glas očajnika Murata Šabanovića, koji je sa generalom Milutinom Kukanjcem, komandantom Druge Vojne oblasti bivše JNA u radio-televizijskom razgovoru putem RTV Sarajevo, nagovijestio masovne pokolje koji će se u narednom periodu desiti nad Bošnjacima u istočnoj Bosni. Bilo je to vrijeme, kad javnost još nije u potpunosti bila upoznata sa pravim rezultatima zločina koje je Arkan počinio 01. i 02.aprila okupacijom Bijeljine i 08. aprila okupacijom Zvornika.

Novinar radija Sarajevo: Halo, Murate, predsjednik Alija Izetbegović je na liniji. Murate, evo, slušaj predsjednika. Gospodine predsjedniče, vi ste u programu.
Izetbegović: — Halo, Murate, ja te molim da ne činiš to do posljednjeg momenta, dok ne vidiš da moraš to učiniti. Murate, smirite se, ja mislim da će se Kukanjac javiti. Samo polako, treba muški da se držite, ne treba da izgubite živce - kaže Izetbegović.
Novinar: — Evo, Murate, generala Kukanjca. Sad će razgovarati sa vama.
Kukanjac: — Murate, nemoj to raditi. Nemoj, ja te molim.
Murat: — Pa reci Borku Glaviniću da ne bombarduje, da ne radi to.
Kukanjac: — Ko bombarduje?
Murat: — Pa Borko Glavinić, kapetan prve klase u Višegradu.
Kukanjac: — Odakle bombarduje?
Murat: — Iz Uzamnice, iz vaše kasarne, gospodine.
Kukanjac: — Murate, ostavi to, stradaće mnogo nedužnog naroda.
Murat: — Da, ali sada stradaju samo muslimani, a tvoji Srbi kolju. Ja znam da ću biti ratni zločinac, a ti si veći, ti si mog'o spriječiti sve prije tri dana.
Kukanjac: — Murate, ja ću to odmah uraditi, a ti, molim te, nemoj tu branu puštati.
Murat: — Neću, ako ne padne granata. Priđe li vojnik blizu, ima da leti, a ako poleti brana, nije više Alija za građansku republiku, nego je Murat za džihad, borbu do istrebljenja.
Kukanjac: — E, Murate, nemoj to raditi. Ako ništa, nemoj zbog muslimana.
Murat: — Ili nas četnici poklali, ili nas Drina odnijela, isto nam je.
Kukanjac: — Dobro, Murate, nemoj to raditi, a ja ću sad da vidim šta je to tamo.
Murat: — Reci Arkanu da ne kolje, a ne Muratu da ne diže branu.
Kukanjac: — Ja svakom kažem neka se čisti, neka ne dira narod, i Arkanu i svakom drugom. U to budi uvjeren, Murate.
Izetbegović: — Halo, Murate, sada je Kukanjac obećao da će obustaviti paljbu. Pričekačemo da vidimo da li će održati riječ. Budi tamo, ali poslušaj me, nemoj ništa činiti do daljnjeg. Bićemo u vezi.
Murat: — Druže predsjedniče, još ću vas sad poslušati i nikada više ako se ovo ne prekine.
Izetbegović: — Ako se prekrši, oni će to prekršiti, nisi ti taj koji će prekršiti. On je to obećao i da pričekamo da vidimo da li će održati riječ.
Kukanjac: — Sad sam provjerio, ne gađa niko od mojih starješina. Gađaju drugi.
Murat: — J.... ti mater! Govori ti Murat. Kako možeš lagati?

Ovako je otprilike trajao dio tog historijskog radio mosta. Murata Šabanovića sam upoznao 1992.godine, mjesec dana nakon što je Kukanjcu pred milionima TV gledalaca opsovao majku. Došao je Murat na Kobilju Glavu, mjesto na kapiji Sarajeva, gdje sam živio i već stao u odbranu RBiH. Odmah po dolasku, Murat je učestvovao u legendarnoj bici 8.juna 1992.godine sa borcima rahmetli Ejuba Delalića, u oslobađanju značajne kote Orlić na Žuči. Počeli smo se družiti, odlaziti na neke borbene zadatke... Biti u društvu sa Muratom, značilo je u to doba, da bez kucanja možete ući kod bilo kojeg kod članova Predsjedništva R BiH, prvih oficira tek formirane Armije R BiH...
Ostala nam je obojici dobro upamćena anegdota, kad smo jedva preživjeli srpskog snajperistu sa Kromolja (područje u neposrednoj blizini porodilišta „Zehra Mujdović“), koji nas je gađao dok smo kroz Gradsko groblje Bare pješke išli sa Kobilje Glave prema centru Sarajeva.
Hiljade nišana i spomenika, spasilo nas je sigurne smrti jer smo vješto pretrčavali od mezara do mezara, od groba do groba, i na taj način uspjeli zavarati neumornog snajperistu. Preživjeli smo tog septembarskog dana 1992.godine srpskog snajperistu, ali malo je falilo da poginemo od bošnjačke ruke u kancelariji Muje Kafedžića, tada jednog od prvih ljudi MBO (Muslimanske bošnjačke organizacije), na kojeg su oružje potegli nama tada nepoznati ljudi. Nas dvojica smo se kod Muje zatekli onako u prolazu. Iako sam Muju Kafedžića, prvi put vidio u životu, na Muratov mig, potegao sam „škorpion“ na Mujine napadače, u isto vrijeme kad i Murat, i nastala je prava drama, praćena galamom kao u najuzbudljivijim akcionim filmovima.
Mujini napadači drže uperene cijevi u Muju i Murata, a Murat i ja u njih.
Profesor Salih Fočo je uletio iz susjedne kancelarije, stao između nas i spriječio nepotrebno prolivanje bošnjačke krvi, na trećem spratu sarajevske zgrade preko puta zgrade Predsjedništva R BiH. Uspjeli smo tada zaštitili starijeg čovjeka, a kasnije će eto život izrežirati, da s jednim od napadača na Muju, Fuadom Čolpom, postanem dobar prijatelj. Murat Šabanović je ovih dana ponovo u velikim bitkama.
Protiv onih iz Beograda, koji nas nisu uspjeli uništiti tokom agresije i genocida, i koji nam taj grijeh što smo opstali nikada neće oprostiti, i koji će nas zbog toga proganjati dok smo živi. Srbija je za Muratom, po istom receptu kao protiv Ejupa Ganića, Ilije Jurišića, Jovana Divjaka, Atifa Dudakovića, Nasera Orića...., raspisala interpolovu potjernicu. S Muratom razgovaram o svemu pomalo. Na njegovom licu se ne može primjetiti da je zabrinut, ali ni da je iznenađen ovakvim potezom Miloševićevih nasljednika.
Ne zamjeri poštovani čitaoče, što su ovaj razgovor dvojica ratnih saboraca i prijatelja vodila na „Ti“.

Najteži dan mog života je bio, kad su razminirani mostovi na Drini


Murat Šabanović tokom agresije na R BiH 1992.
Bošnjaci.Net: Tvoju psovku majke generalu Kukanjcu danas ljudi koriste kao zvono na mobilnim telefonima. Kako iz današnje perspektive, 21 godinu poslije, gledaš na taj „historijski dan“?
ŠABANOVIĆ:
Prije dvije godine, bio sam na jednoj tribini u Kladnju. Doveli su dječaka koji je rođen na dan kada sam ja bio na Višegradskoj brani. Po meni su dječaku dali ime Murat. Ostao je taj dan u sjećanju našeg naroda. I danas ispaštam zbog toga. Čak su me moji mještani optužili da želim rat, a već su se bili desili pokolji u Bijeljini, Ravnom, Zvorniku, Sarajevu... Digao sam taj dan ustanak u Bosni i 50 hiljada ljudi se javilo da brani Bosnu. Mostovi na Drini i brana koji su bili minirani, razminirani su po direktivi iz Sarajeva. Na lice mjesta su došli generali Sulejman Vranj i Kemo Karišik, te moj brat Avdija Šabanović. Tad sam ih trebao poubijati. Najteži dan mog života je bio, kad su razminirani mostovi na Drini, a zbog čega, to je veća politika. Da nije to urađeno, totalno drugačije bi se stvari odvijale na Drini, kad je u pitanju naša borba i puno manje bi bilo zločina nad Bošnjacima.

Bošnjaci.Net: Navodno, trik sa branom si izveo kako bi Višegrađane spasio klanja u čemu si i uspio. Neko je nakon toga ljude ponovo vratio iz Goražda jer je Užički korpus bivše JNA garantovao im bezbjednost. Većina onih koji su se vratili, bili su poubijani i poklani na ćupriji Mehmed paše Sokolovića?
ŠABANOVIĆ:
Trik nije bio, ja bih to uradio. Ja sam je htio srušiti i da sam bogdo, bilo bi manje mrtvih glava. Vidiš suđenja u Haagu, za 5.000-6.000 hiljada bošnjačkih glava dobiju pet, šest godina. Šta bi falilo da sam ja dobio 20 godina zatvora u Haagu? Izašao bi nakon odležane trećine kazne, al' bi bar spasio narod. Dževad Kos, načelnik personalne službe 81.divizije u Goraždu je napravio sabotažu, tako što je zatvorio branu i spriječio me da je ne pustim i ne poplavim sve nizvodno Bajinu Baštu, Skelane, Bratunac, Zvornik, Mali Zvornik, Kozluk, Janju, Bijeljinu, Loznicu, Šabac, Sremsku Mitrovicu, Rumu, pa i Beograd. Tu su mu pomogli dispečeri Nijaz Jašarević i Asim Omerović, ljudi u koje sam imao neograničeno povjerenje da će mi pomoći pri planu. Kad sam vidio da su napravili sabotažu jer su se klapne automatski zatvarale, vratio sam se sam na branu, ali više nisam imao tehničkog osoblja da je pustim. Dobio sam naredbu da se prebacim za Sarajevo. Narod je od straha da ne pustim branu pobjegao u Goražde, i oni su tada vratili ljude u Višegrad. Proglasili su radnu obavezu, a mene proglasili neuračunljivim. Većinu vraćenog naroda su četnici poklali. U Ustikolini mi je hadžija Halid Čengić rekao: “Murate, ti si naš prvi general“. Na Igmanu me dočekao Fikret Prevljak, koji već tada bio zauzeo hotel Mrazište. Nas dvojica smo tad slušali na radiju da gori kuća Murata Šabanovića u Višegradu, a Fikret mi je rekao: “Napravićemo ti kuću na Baščaršiji, veću nego što si imao“. Danas kad imam mali lokal na Aneksu, za koji posjedujem dozvolu, htjeli su da ga sruše. Kad sam došao 20 dana sam bio kod Kerima Lučarevića, hodže su mi učile dove oko glave da me zaštite od naših. Predsjednik Izetbegović je bio odsutan, a ja sam imao utisak da je neko vodio intezivne pregovore da me živog predaju Kukanjcu.

Bošnjaci.Net: Kako si na malo prije rata javno srušio spomenik Ivi Andriću u Višegradu?
ŠABANOVIĆ:
Andrićevu bistu su srušili Srbi iz Srbije. Došli su da promijene ime mostu, koji je zadužbina Mehmed paše Sokolovića i to je izazvalo revolt bošnjačkog stanovništva. Dobio sam nalog iz Sarajeva da srušim bistu, to sam i učinio i bacio je u Drinu. Ja sam spreman biti najveći donator da se napravi Nobelovcu novi spomenik, ali ne na mostu jer ne može biti spomenik na spomeniku. Treba naći neko mjesto koje nije vakufska imovina.

Šišanje četnika


Murat nakon oslobađanja Orlića na Žuči, pored šatora u kojem se nalazila srpska komanda

Bošnjaci.Net: Posljednjih godina mnogo se pričalo o višegradskim ratnim zločincima Milanu i Sredoju Lukiću, kao i Mitru Vasiljeviću. Milan Lukić je u Haagu osuđen na doživotnu robiju, Sredoje na 29. godina zatvora, Vasiljević je odslužio kaznu i živi u Višegradu kao nacionalni heroj. Koliko ih poznaješ?
ŠABANOVIĆ:
Poznajem ih veoma dobro. Sredoje je bio policajac, koji mi je napisao „brdo prijava“. Kad je htio da napravi SAO Hercegovinu, ja sam ga zarobio, ošiš'o i istjerao iz MUP-a. To je snimila tadašnja TV Beograd, a brzo je razmijenjen. Milan Lukić je jednom prilikom dobio zadatak da prati jednu četničku tenkovsku kolonu koja je kroz Višegrad išla na Dubrovnik. Presreli smo ih, tenkiste ošišali, a Milana nam je uspio pobjeći u selo Ruište, gdje je živio, 27 kilometara od Višegrada. Vasiljević je bio iz čuvene četničke familije iz Vardišta, koja je uvijek dobro bila uvezana u komunistički sistem. Njegov stric je bio onaj major Dragiša Vasiljević, što je poginuo prilikom hapšenja Draže Mihailovića. Jedini koji je ostao vjeran Draži do zadnje minute života.

Bošnjaci.Net: Šta Ti je rekao pokojni Franjo Tuđman, kad Te jedne prilike primio u Zagrebu?
ŠABANOVIĆ:
To je za mene bio najpošteniji razgovor koji sam imao u životu. Primio me pokojni general Čermenko i razgovarali smo o svemu i svačemu. Došao je i Tuđman i pitao sam ga „što mi ne bi podijelili Bosnu pola po pola, a ne da je dijelimo pola od pola“. On mi je rekao doslovice: “Murate, dobar si borac, prijatelj hrvatskog naroda, pomagao si nam u borbama oko Dubrovnika, ali moraš znati da niko neće dva miliona Muslimana u Evropi“.

Bošnjaci.Net: Prijetio si poznatoj sarajevskoj novinarki Senki Kurtović, zbog feljtona u „Oslobođenju“?
ŠABANOVIĆ:
Jedne prilike je počeo izlaziti feljton u „Oslobođenju“ i kao ona vodi samnom razgovore iz Čikaga. To je isto kao kad se Smiljko Šagolj javio sa Kineskog zida, a ono bile Ciglane. U svojoj šagoljizaciji pisala je kako ja u Americi, idem od šanka do šanka, kako sam ustaša... Ona je pisala notorne laži, da je vodila razgovor samnom u Čikagu, a ja sam tad bio u Sarajevu. Kad sam je nazvao i rekao da ću joj odsjeći oba uha, pitala me odakle je zovem. Kad sam rekao iz Sarajeva, zanijemila je i prekinula feljton.

Jedva sam spasio živu glavu

Bošnjaci.Net: Bio sam s tobom, mislim da je bio početak 1993. godine, kad si skrenuo pažnju generalu Seferu Haliloviću, tada komandantu Armije R BiH, da se čuva jer bi mogao biti smijenjen sa dužnosti prvog čovjeka Armije RBiH? Smijenjen je pola godine kasnije.
ŠABANOVIĆ:
Sefer je meni i dan danas drag čovjek, i to je tačno. Prvi sam došao u sukob mišljenja sa njim. Olahko me shvatio. Ja sam mu rekao istinu, koja ga je zaboljela. Evo i njegov boravak u Haagu prije nekoliko godina. Da se razumijemo, zločinac i ideolog zločina mora biti kažnjen, ali je neshvatljivo da bi Sefer, koji je imao 21 odsto Srba i Hrvata pod svojom komandom, dozvolio taj zločin nad Hrvatima u Grabovici. Sramotno je bilo i svjedočenje komandanta jedne brigade, koji je ubijen prije nekoliko godina u Sarajevu, a koji je svjedočio protiv njega. Lakrdija je bilo optužiti nekoga ko je meni milion puta, kao najradikalnijem Bošnjaku u BiH rekao: “Murate, deklaracija Predsjedništva BiH ti je ovo. Ako je prekršiš, ja te hapsim“. Mene su lažno optužili da sam pobio porodicu Ristović u naselju Gornji Velešići u Sarajevu i jedva sam spasio živu glavu. Ristoviće su ubili ljudi iz MUP-a. Danas, ljudi koji su to uradili robijaju za tu porodicu, a bivši ministar odbrane BiH Jerko Doko, koji danas živi u Zagrebu, mene je javno optužio kao egzukutora. Nekome je bio cilj da me totalno uništi.

Bošnjaci.Net: Je li Tvoj sin dobio ime po sultanu Bajazitu?
ŠABANOVIĆ:
Jeste. Meni su moji govorili kada sam krenuo u opštinu da prijavim ime djeteta, a to je bilo u Titovom vaktu, neće ti htjeti upisati to ime. Hoće, što neće. Kada su htjeli prihvatiti ime Murat, koji je bio car, prihvatiće i Bajazita, koji je bio sultan.

Bošnjaci.Net: Mnogi Tvoji imenjaci za vrijeme rata su se u dijaspori lažno predstavljali u Tvoje ime?
ŠABANOVIĆ:
Da, među njima je i Murat Komarica, moj jaran. Rekao mi je da zahavljujući tom lažnom predstavljanju ostao živ. Ljudi su mu davali para, hrane, prenočište... Ja ni odkoga nisam dobio ni dinar. Svi koji su išli po Evropi i skupljali pare su za moj pojam kriminalci.

Bošnjaci.Net: Jednom si najavio da ćeš posjetiti svoje imanje u rodnom Dušću, mjestu na kilometar i po od Višegrada. Međutim, zamoljen si da to ne radiš od strane naših ljudi ovdje u Sarajevu.
ŠABANOVIĆ:
Htio sam otići kao slobodni građanin ove države, kao čovjek protiv kojeg se ne vodi nijedna istraga ni za pogrešno parkiranje, na svoju babovinu, svom babi proučiti Fatihu. Bilo je to kad se u Višegradu otvarala porušena džamija. Kad su to čuli, Srbi su u Višegradu napravili vanredno stanje. Stotine specijalnih srpskih policijskih jedinica je upućeno u Višegrad zbog dolaska jednog čovjeka, ratnog vojnog invalida koji se jedva kreće. Rečeno mi je da bi me policija mogla likvidirati i optužiti me da su to uradili u samoodbrani.

Bošnjaci.Net: Da li još uvijek smatraš Šešelja najmoralnijim Srbinom?
ŠABANOVIĆ:
Da, to je najveći moral srpskog naroda. On uistinu kaže sve ono što drugi Srbi misle o Bošnjacima i Hrvatima, a neće javno da kažu. On je glasnogovornik velikosrpskih projekata i planova. Jako je inteligentan i bio je najmlađi doktor. Da nije njega i otvorenih istupa, mnogi bi od naših ljudi pohrlili opet da njeguju bratstvo i jedinstvo, koje je najbitniji segment pripreme za klanje Bošnjaka.

Za Nemanju Kusturicu gram kamena, gram zlata


Naser Orić i Murat Šabanović razgovaju pred početak obilježavanja 20 godina od osnivanja Patriotske lige BiH
Bošnjaci.Net: Možemol', Murate, u Evropu?
ŠABANOVIĆ:
Možemo! Kad može Srbija sa đeneralom Ratkom Mladićem, ratnim zločincem kojeg je krila 16 godina, možemo i mi. Kad zemlja koja je izjednačila antifašiste s' fašistima može u uniju, možemo i mi.

Bošnjaci.Net: Kusturica je tražio da mu prodaš kamen sa svoje kuće da ga ugradi u Andrić grad, Miloševićeva odbrana nudila Ti milione da budeš njihov svjedok. Odbio si.
ŠABANOVIĆ:
Dražen Perendija, predsjednik Predsjedništva Boračke organizacije Republike Srpske (RS), ponudio mi je da kamen od koga je napravljena moja kuća u Dušču kod Višegrada, prodam kako bi se ugradio u Andrić grad. Kusturica je preko Perendije tražio da kupi kamen. Kuća koju imam u Dušču, dimenzija je 16 puta 12 metara, ima šest pregradnih zidova i spaljena je početkom rata. Svojevremeno je bila namijenjena za zgradu škole učenika u privredi, ali sam je ja kupio od države i napravio kuću. Ja sam im da ih odbijem i da ih malo provociram, rekao: “Može, gram kamena, gram zlata. Toliko je plaćao car Franjo Josip, kad je pravio uskotračnu prugu Sarajevo - Višegrad. Još sam rekao da formiraju komisiju, nek' vagaju kamen i eto im cijene!". Oni su mi, za kamen sa moje kuće, ponudili takvu cijenu da sam mogao u centru Sarajeva kupiti stan od 120 kvadrata, ali nisam ni u snu pomišljao na to, kao ni kad mi je srpski ministar Čađo iz Banja Luke, nudio milione da svjedočim u korist balkanskog kasapina Slobodana Miloševića. Trebalo je samo da, poput nekih Bošnjaka koji to rade za male pare, na suđenju potvrdim njihove teze o tome kao da je naša civilna i vojna vlast radila sve kako bi došlo do rata u BiH, da smo kao željeli „muslimaniju“, da smo tokom rata sami sebe ubijali, da smo mi izazvali srpske zločine u Podrinju... Znate, ja četnike dobro znam i oni su spremni još milijardu eura uložiti, kako bi napravili balans, kad je u pitanju genocid koji su izvršili nad Bošnjacima, posebno u Podrinju. Žele parama oprati svoje krvave ruke i negirati ono što cijeli svijet zna. Naravno, znaju da ima Bošnjaka, koji bi za 1.000 eura prodali i vjeru, i majku, i domovinu. Nažalost, to je tako. Ima među nama takvih, i mi ih moramo prepoznavati i spriječiti u tim nečasnim poslovima. Zbog prevencije budućeg genocida.
+
Bošnjaci.Net: Šta ćeš uraditi, ako te pokušaju uhapsiti po nalogu agresora iz Srbije?
ŠABANOVIĆ:
Što se tiče hapšenja od strane Srbije, ne plašim se. Oni me živa uhvatiti neće. Srbiji neću živ u ruke, a ako me pozovu naše sudske institucije, ja sam za svega tri minute na njihovoj kapiji. Živim u komšiluku Tužilaštva i SUDA BiH - rekao mi je na kraju razgovora Murat Šabanović.

Priča o odvažnom Bošnjaku sa Drine, koji još u aprilu 1992.godine, ne plašeći se bivše JNA- četvrte vojne sile u Evropi i njenih zločinački nadarenih oficira, najavi bošnjački otpor čija se grmljavina, kako je rekao rahmetli Alija Izetbegović „čula do neba“, ovdje ne završava. Moglo bi se s ovim mudrim insanom još satima pričati i o tome kako mu je rahmetli Izetbegović dodijelio tokom rata čin nadkapetana Armije RBiH, pa mu ga visoki salonski oficiri u Sarajevu sakrili, pa ga tek 15 godina nakon rata dobio, o tome kako je pokušan atentat na njega s transporterom UNPROFOR-a koji je teško preživio i nakon kojeg je ostao teški invalid, o tome kako je od komande Armije RBiH poslan u samoubilačku deblokadu Sarajeva preko Poljina, gdje su mu izginuli najhrabriji borci...
General JNA Milutin Kukanjac, umro je u januaru 2001.godine, zaboravljen i napušten od svojih velikosrpskih naredbodavaca. I, pored onolike vojne sile i ličnog asiluka s početka 1992.godine, odavno je završio na smetljištu historije, kao što će završiti i njegovi pretpostavljeni Dobrica Ćosić, Slobodan Milošević, generali Veljko Kadijević i Blagoje Adžić, nasljednik Ratko Mladić. A, glas Murata Šabanovića, dugo će još iznad Drine odjekivati, i đeneralima, s ove i one strane krvave rijeke, nemir stvarati.