Ferid Ferko ŠANTIĆ: Ovaj zapis bi sebetom, bi uzrokom da mi na um padnu i moja gubljenja puta u nekim ranijim vaktovima. Tada mi moj dobri melek sa ramena desnoga došapnu da je gubljenje puta možda samo kusanje nečije upornosti i iskrenosti. Na um mi pade i malo me razgali misao koju sam negdje pročitao u kojoj se veli: Ne vjeruj onima koji kazu da se nikad nisu gubili i izgubili.
K’o i svugdje na dunjaluku tako i ovdje u Meki ima mraka, ima noći ali za nekoliko miliona ovdašnjih hadžija noći haman i nejma. Najveći dio njih tokom dvae’s i četiri sahata odspava samo koji sahat i to onda kad to ugrabi. Tako ti je i sa nama, ahbabu moj. Evo se, u ponoćni vakat, okupljamo ipsred hotela. Noćas 05. Zul-hidžeta 1433. h. g. (21.oktobra 2012. god.) idemo u Al masjid al haram, tj. u harem, kako mi Bošnjaci to kažemo, a to je širi prostor u kojem se nalazi El-mesdžidu-l-haram -časni, nepovrjedivi, sveti... mesdžid, El-Bejtu-l-’atik - Drevna Kuća, El-Bejt-Kuća, El-Bejtul-Haram, Kaba, Kjaba, Ćaba.... Večerasa će mo umru i saj obaviti, tj. večeras ćemo tavaf učinjeti, sedam puta Ćabu obići a potom i sedam puta preći razdaljinu između Safe i Merve a to su dva uzvišenja između kojih je trčala i hazreti Hadžera moleći Alaha Dragoga za vodu i spas njenog malehnog sina Ismaila.
I ovdje na ovom mjestu, da bih bar malo odagnao moj strah od susreta sa Ćabom, sam sebe kuražim i sam sebe pripremam za taj susret. Od jednog alima, od učena insana, slušao sam da je, kad se insan prvi put sa Ćabom susreće, izuzetno važan taj prvi trenutak, ta prva dekika, te prve sekunde tog susreta. Jer, kad se Ćaba prvi put u životu ugleda, ono što se u tom trenutku poželi, odnosno ono što se u tom trenutku Allaha dž.š. zamoli to se ne odbija, to se usliši. Ali tada se Allaha Dragoga može moliti samo za jednu jedinu „stvar“, tada se može imati i izreći samo jedna jedina želja. Uhhhhh, a toliko je toga za što bih se ja Stvoritelju s dovom zamolio. Šta onda zamoliti Gospodara Svijetova? Prvo odlučih da to bude molba za spas i opstanak našeg naroda bošnjačkog. Jer, i biološki i fizički i svaki drugi opstanak Bošnjaka kao naroda, kao i opstanak naše domivine Bosne i Hercegovine, danas je doveden u pitanje. Pomislih potom na Umet muslimanski u vas cijelu dunjaluku i stanje u kojem se Umet danas nalazi. Poželješ potom da se Stvoritelju dovu uputim za ono što se odnosi na familiju, na djecu, na mene samoga....? Kad pomislih na ovo da Gospodaru Svijetova dovu uputim za nešto što se na mene samoga odnosi na um mi pade jedan zapis bošnjačkog alima Muhameda Velića:
Jeste, tačno je, gubio sam put i gubio sam se u putu, ali moj cilj nikada nije bio doveden u pitanje, niti zaboravom, niti odricanjem, niti presijom! Bože, Ti si uvijek bio moj cilj i nikad Te nisam gubio u konačnom punktu moje svijesti, mog vjerovanja, mog uma i mog srca, ali na putu do Tebe sam se gubio, gubio sam put, zapravo! Oprosti mi, okolnosti su bile jače, u trenucima, magle su bile gušće i jače od mog vida, hladnoća je bila veća i jača od mojih cipela, moja kabanica u nekim trenucima olujne kiše nije mogla izdržati, zato sam stajao i zaustavljao se, trošio vrijeme, jer sam u tome bio slab; silazio sam s puta, na pogrešnim stajalištima, i tumarao, i lutao, i pitao, i griješio, i vraćao se... Ali sam potajno, kao toplo svjetlo, uvijek Tebe imao u mislima, i u srcu, kao svoj cilj...
Ovaj zapis bi sebetom, bi uzrokom da mi na um padnu i moja gubljenja puta u nekim ranijim vaktovima. Tada mi moj dobri melek sa ramena desnoga došapnu da je gubljenje puta možda samo kusanje nečije upornosti i iskrenosti. Na um mi pade i malo me razgali misao koju sam negdje pročitao u kojoj se veli: Ne vjeruj onima koji kazu da se nikad nisu gubili i izgubili.
U ovom mojem dumanju, razmišljanju krenusmo prema El-mesdžidu-l-haram-u, prema Ćabi.
Nakon vožnje od 15-tak minuta izlazimo iz našeg minibusa i nastavljamo pješice jer, iako je ponoć već prošla, nevjerovatno je puno auta, autobusa... na ulicama pa se prostoru Ćabe može prići samo idući pješice. Iz malehnog, za ovu priliku posebno pripremljenog rusaka, vadim svoju malehnu foto kameru. Osjećam da mi ruke drhte ali sam sebi kažem da ću snimati pa kako god. I onda, ispred nas, odjedanput, ogroman prostor popločan k'o snijeg bijelim mermernim pločama od kojih, iako je noć, bjelina oči zaslijepljuje. Na tom prostoru hiljade insana. Jedni spavaju, drugi klanjaju, treći nekud idu... Prema tom prostoru usmjeravam moju foto kamericu i, onako drhtavim rukama, činim prve snimke.
Prilazimo još bliže stižući do kolosalnog mramornog zida a potom i do jedne od kapija kroz koje se ulazi krećući se prema Ćabi.
Od ove ulazne kapije, iznad koje vidjeh signalno svijetlo sa kojim se označava da na prostoru oko Ćabe ima ili nejma slobodnih mjesta, odjedanput zakoračismo na ćupriju na kojoj bez daha ostadoh. To zbog toga što ispod sebe, kao i na jednu i na drugu stranu, ugledah nevjerovatnu insansku rijeku.
Bio je ovo pogled na hiljade i hiljade hadžija koji su se kretali između Safe i Merve, između dva uzvišennje između kojih je trčala i hazreti Hadžera moleći Allaha dž.š. da joj podari vodu za malehnog sina Ismaila. Nastavismo kretanje prema Ćabi i onda, nakon možda samo dvadesetak koraka, odjedanput ispred nas ukaza se samo jedan dijo El-Bejtu-l-'atik-a, samo jedan dijo Kuće Drevne, samo jedan dijo crnoga ogrtača i bijele trake na njegovom dnu...
Uspjeh, onako drhtavim rukam, napraviti dva snimka ali onda tu, kod ovog stuba mramornog, stadoh. Dalje nemogadoh. Dalje više nikoga ne čuh oko sebe. Dalje više nikoga ne vidjeh oko sebe. Vidjeh samo dio onog crnog ogrtača i bijele trake pri dnu. Sve se u meni skameni jer, Alahu Dragi, evo ja u Ćabu gledam. Osjetih jedino da mi oči vlaže. Prenuh se. Ovo je moj prvi susret sa Ćabom, ovo je onaj prvi trenutak kad Gospodaru svijetova, uz zahvalu, treba molbu uputiti. I to samo jednu jedinu želju izreći treba. I izrekoh je. I to avazaile, glasno, na jeziku bosanskome. Tu pred Vječnom, Drevnom, Alahovom dž.š. kućom. Ehhhh, nemoj me, ahbabu pitati koja je to molba koju sam Stvoritelju uputio. To ni svojim ukućanima niti bilo kome nisam povjerio niti ću ikad povjeriti. Jer to je samo za mene i Njega. To je samo između mene i Njega.
Prenu me avaz, koji k'o da je iz neke daleke daljine dolazio i koji me pitao:
- Hoćeš li klanjati Feride?
Trgoh se. Bio je to avaz Idriz ef. Karamana, kojem sam jedino bio povjerio svoj strah od ovog susreta sa Ćabom. Kad me je, hasli,vidio onako okamenjenog on me je priupitao hoću li i ja, k'o i svi ostali, otklanjati dva rekjata u znak selama Ćabi. Zanijetih gledajući ispred sebe u mramorne ploče na kojima sam stajao. U tome podigoh glavu i u Ćabu pogledah. Zanijemljeh. Ni Elhama, ni Fatihe odpočeti ne mogadoh. Jer, klanjati a pri tome u Ćabu gledati odista nije nimalo lahko. Ponovo usmjerih pogled u mramorne ploče ispred sebe i otklanjah prvi rekjat. Na drugom rekjatu nanovo pogledah u Ćabu pa, uz lagahan drhtaj tijela, tako i nastavih. Tek se, predajući selam, rashavizah i postadoh svjestan silnog naroda oko mene.Nakon dva sunetska, selamna rekjata krenusmo prema prostoru gdje se tavaf, obilazak Ćabe čini. Sad se preda nama Ćaba ukaza cijelom svojom veličinom.
Zastajemo da popravimo ihrame kao i da čujemo uputstva o obavljanju tavafa, saja... Počasti smo se i prvim gutljajima vode sa vrela Zemzema.
Od onih koji su više puta obavili hadž slušao sam da najviše pamte svoj prvi hadž a posebno svoj prvi tavaf, svoje prvo obilaženje Ćabe sedam puta. Nakon naše večerašnje umre i nakon mojeg prvog tavafa sad u cijelosti shvatam zašto se taj prvi tavaf nikad ne zaboravlja.
Ko zna kol'ko desetina hiljada insana tavafi istvremeno oko Ćabe. I niko nikome ne smeta, niko niko ni mrko da pogleda, niko nikad ni avaz da povisi... a tjesno je da tiješnje ne mere bit'. Insan uz insana, rame uz rame, stopalo uz stopalo... Započeli smo tavaf tako što smo stali troje po troje, držeći se čvrsto ispod ruku, nastojeći da se, ako je to ikako moguće, ne razdvojimo tokom cijelog tavafa. U prvom redu, na čelu, „na prvoj liniju“ nalazili su se Idriz ef. Karaman u sredini i gazija Džemail Balić sa Idrizove desne strane. Tavaf insana u cijelosti odvoji od ovog dunjaluka tako da nisam ni pomislio da bilo šta snimam u tavafu. U ostalom, ni na koji ničan nije bilo moguće snimiti to kako je gazija Džemail Balić, pripadnik gazijske Armije Republike Bosne i Hedrcegovine, teški ratni vojni invalid, izdržao sve i obavio svoj tavaf k'o i svi ostali najzdraviji. Od poslijedica teškog ranjavanja Džemail je bio u cijelsti paraliziran, totalno nepokretan, ni glavu, ni ruke, ni noge, ni... pomjeriti nije mog'o a onda je odredbom Allaha dž.š. i uz nevjerovatnu upornost ust'o, prohod'o, ozdravio... Večeras, u tavafu on je na čelu naše grupe a za tavaf, k'o i za cijeli hadž, insan treba imati podobra kuveta, snage, kondicije... Po gaziji Džemailu vidio sam da svakome ko je na hadžu Allah Dragi daruje i kuvet i snagu i....Ubjeđen sam u to i zbog sebe samoga.
Vraćajući se u hotel i vozeći se u taxi kombiju u kojem je bilo desetak sjedišta a nas je unutra bilo sedamnest, sjetio sam se jednog insana. Insana koji je na svojem prvom hadžu sjedio u jednom istom ovakvom vozilu a poslije toga je trideset i dva puta bio na hadžu i to sve zbo dove jedne žene. Da vam ne bih prepričav'o kako se to desilo bolje je da sami pogledate tu trominutnu, prelijepu priču: