Željko MILIĆEVIĆ: Teško je opisati svoju muku ljudima koji su preživjeli strahote genocida, najtežeg zločina protiv čovječanstva, ljudskosti i ljudskih prava. Teško je ocu i bivšem suprugu opisati svoju muku u odgajanju dvoje djece, imigrantskog sina i kćerke, rođene Kanađanke, kad mu supruga ne stoji rame uz rame u tom odgovornom i zahtjevnom poduhvatu.

Godine 1979. sam vidio da će Srbi, i to ne samo četnici, napasti sve oko sebe. Od osnivanja Organizacije za sigurnost i suradnju u Europi (OSCE, Helsinki 1975) je Jugosrbija dva put digla inozemne kredite da otplati inozemni dug - ? Do kraja 1979. godine ta konstrukcija je kupila 44 milijarde dolara naoružanja, u doba kad onda nije bilo neprijatelja u okruženju, niti užem niti širem.

U razgovorima sa svima oko sebe sam uvidio da nema smisla ostati u toj konstrukciji jer nisam uspio naći niti jednog istomišljenika da se organiziramo protiv nadolazeće lavine.
Svi su mi rekli da sam lud.

I taj lud čovjek se odluči napustiti konstrukciju i godine 1981. odvesti obitelj - noseću ženu i sedmogodišnjeg sina - u sigurnost neke druge konstrukcije.

Pošto mi je engleski bio najjači strani jezik, to je bilo odlučno u izboru konstrukcije za useljenje. U Sjedinjene Države mi se nije išlo, a još manje u Englesku. Australija je nekako izgledala predaleko, tako da se je odluka svela na Kanadu.

Kroz prijavu za useljenje sam počeo istraživati tu zemlju na osnovi materijala - propagandnog - kojeg je kanadska ambasada u Bijelom gradu spremno ponudila u velikom obimu. Na osnovi tog materijala je izgledalo da se useljavam u Raj na zemlji i da bih trebao biti zahvalan za tu mogućnost. Danas, 32 godine kasnije, shvaćam da je sve to upravo obratno.

Kanada je Pakao na zemlji i ona bi trebala biti sretna da sam se ja tu uselio.

Materijal priložen ovom tekstu bolje objašnjava ovo moje današnje gledanje, te čitaoce ovoga pozivam da ga otvore, pogledaju, pročitaju i komentiraju.

Ovdje ću samo dati sažetak.

Imigrant u Kanadi nagazio je na mnoge papkove u Ottawi, glavnom gradu zemlje koja se prodaje kao „najbolja zemlja na svijetu za življenje“. Nakon svih mojih iskustava vidim da je to, isto tako, obratno.

KLIKOM NA SLIKU OTVORIT ĆETE MILIĆEVIĆEVU KNJIGU O "LIJEPOM" ŽIVOTU U KANADI

Teško je opisati svoju muku ljudima koji su preživjeli strahote genocida, najtežeg zločina protiv čovječanstva, ljudskosti i ljudskih prava. Teško je ocu i bivšem suprugu opisati svoju muku u odgajanju dvoje djece, imigrantskog sina i kćerke, rođene Kanađanke, kad mu supruga ne stoji rame uz rame u tom odgovornom i zahtjevnom poduhvatu.

U katoličkoj crkvi nema razvoda braka, osim u izuzetnim okolnostima. Nakon strahota koje su moja kćerka i sad bivša žena meni počinile, odlučio sam se - u policijskim lisicama, bosonog i skoro nag, u psihijatrijskom odjelu Civic Campus bolnice u Ottawi, nakon mentalne, emocionalne i fizičke torture - razvesti i dovesti pred sud i ženu, i djecu, i policiju, i cijelu Kanadu.

Kćerka se je godine 2005. vjenčala u policijsku obitelj, gdje je starosjedioc, sad pokojni, koji je djed njenog muža, bio jedan od visokih oficira policije u Ottawi, i isto tako i jedan od osnivača Ottawa Police Association. Njegova unuka, sestra muža moje kćerke je policajka, kao i njen muž. Ovo je važno spomenuti da se bolje sagleda sistem strahovlade u Ottawi.

Bivša žena je djeci dozvoljavala sve i svašta. Ja sam bio taj koji je zahtijevao pravilno ophođenje, pravilan jezik, školovanje, odgovornost u ponašanju. Ja sam bio taj koji je zahtijevao da se djeca ne drogiraju, ne obnapijaju i ne opuste se grupnom spolovanju. Ja sam bio taj koji je zahtijevao da se u službi ne krade novac. Taj moj trud me je skoro stao života.

Dana 21. jula 2005. godine je kćerka, uz pomoć svoje nove policijske obitelji, odvela moju ženu u sud da me proglasi „prijetnjom za sebe i za druge“. Nakon toga su ženu odveli natrag u službu a sudski nalog - Ontario Mental Health Warrant 2 - odnijeli u policiju gdje je ta policajka organizirala poseban hitan sastanak u svezi s ovim „prijetećim“ ocem i mužem. Izabrana su dva policajca, kojima je bilo naređeno da ostave Tasere - elektro-nabojno oružje - u stanici. Oni su meni na vrata zalupali noseći nabijene policijske pištolje i bili su ih spremni upotrijebiti. Dapače, provocirali su me da ih navedem na to da mogu opravadati upotrebu oružja koje može usmrtiti.

To sam večer proveo stojeći na hladnom podu bolnice, nastojao sagledati što se to meni napravilo i tražio odgovore na mnoga pitanja. Bog je bio uz mene tu večer i čuvao me.

Nakon što je doktorica psihijatrije uvidjela da sa mnom nije ništa naopako, naredila je policiji da skinu lisice i da me odvezu kući. Policajac koji mi je nanio najveće ozljede je jednostavno pobjegao, a manji od te dvojice je skinuo lisice i odvezao me kući.

Ovako policajci u Kanadi nastupaju kad su dobre volje

Unajmio sam odvjetnika da tuži sve po spisku. On me je, kroz četiri godine, temeljito opljačkao - isto kao što je opljačkao još nekih petnaest klijenata, u cjelokupnom iznosu od nekih pet milijuna dolara - i pobjegao u Francusku. On je štićenik četničkog premijera Kanade, Briana Mulroneya. Njega je današnji premijer Kanade Stephen Harper ustoličio u Penzijski fond Kanade. Njegova majka je bivša osobna sekretarica bivšeg glavnog sudije Vrhovnog suda Kanade.

Ja se više ne pitam zašto se je meni sve ovo dogodilo. Meni je jasno da u Kanadi nema ljudskih prava za muževe i očeve koji zahtijevaju čestitost od djece. Meni je jasno da divlja djeca i nevjerne supruge uživaju ljudska prava i društvenu zaštitu samo za to jer su odlučili prokazati svog vlastitog oca i muža kao prijetnju društvu - bilo to točno ili ne, više uopće nije važno. Dokle god mi, kao društvo, možemo hraknuti na nekoga kojega su se vlastiti odrekli, dotle će ljudska prava bit samo slova na papiru.

Nakon skoro osam godina, tri operacije koje sam do sad imao i još naredne tri koje su preporučene, nakon ozbiljnih financijskih sredstava koje sam uložio u nastojanju doći do istine i pravde, moja tužba protiv policije Ottawe je konačno zakazana i to za pet dana - što je neuobičajeno dugo - u zadnjoj sedmici marta ove godine.

U sudnici ću se zastupati sam. Prvi odvjetnik je pobjegao u Francusku, a drugi odvjetnik je prošle sedmice otkazao da me dalje zastupa.

Ima li ljuskih prava u Kanadi?

Na to će odgovor doći ubrzo. Ovaj ep se nastavlja.

Teške ozljede koljenice i podkoljenice Slika iz drugog ugla Policija je uništila meniskus u lijevom koljenu Nakon policijske brutalnosti i dva operativna zahvata koljena neophodno nošenje proteze Tri proteze za koljeno, tri proteze za ruke, štake, palica, ostala pomagala i tablete protiv boli i upala, a koje izjedaju probavni sistem Kad su me, bosonog, povuklil niz ove tri cementne stepenice, donji dio lijeve noge se je „otkačio“ na vanjsku stranu i tu je bio razderan meniskus Prva stranica pisma odvjetničke komore koja rutinski proglašava svoje prevarantske članove nevinima Duga stranica istog pisma