Baš ovaj gospoj Filandra ima ponudu za Bošnjake, te u ruci drži dvije karte, i to otvorene; nudi im da biraju ili da budu narod (bez države), ili država (sa skupinom ljudi bez identiteta).

Fatmir S. BAĆI: Čovjek je po namjeri nostalgičan ne samo zbog onog što čuva u sjećanju nego ponekad i zbog drevnog sjećanja uzimajući u obzir dostignuća nekih zajednica ili pojedinaca. A može se desiti da čovjek tone tako duboko u nekim tuđim vodama, pa da zasluži da dobije i titulu doktora nauka pa i profesora. Gospojin Filandra, koliko sam vidio crno na bijelo, već je natovaren i jednim i drugim. Ne mogu da shvatim ili ne znam kako da objasnim takvu sličnost između ovih titula po cijelom Balkanu bez obzira da li je u pitanju Tito, Enver Hodža ili Čaušesku. Primjera radi, jedan moj poznanik je postao doktor nauka sa naučnom tezom „Ponašanje žaba u pubertetu tokom onih dana kada je pun mjesec“. Takva teza je izazvala veliku pažnju i proizvela snažan eho, naročito tokom ljeta. Baš zbog velikog kreketa žaba dali su mu nakon izvjesnog vremena i titulu profesora. Poslije toga, u poodmaklim godinama, rodila mu se želja da nauči voziti bicikl pa se trefio na nekoj nizbrdici i ode kako se obično odlazi bez pozdrava. Zamalo da postane heroj, al’ komunizam pade.

Odrastao sam kao Bošnjak iako sam rođen u Albaniji. I to sam rođen u samom centru Albanije, negdje između glavnog grada Tirane i luke Durres (Drač), dok su moji preci prognani iz Hercegovine davne 1878. godine, kada je Bosna pala pod protektorat Austro-ugarske. Pošli su za Tursku morem, a kada je brod uplovio u luku Drač, pitali su: „Čija je ovo zemlja“? Kad su im rekli da je to Turska, jer je Albanija još uvijek bila pod Turskom, većina njih su sišli, a neki su nastavili dalje.

Bošnjaštvo bez Bosne
I dan danas, baš u centru Albanije, postoje sela (dva) i pola grada koja naseljavaju Bošnjaci i gdje se do sedme godine, prije polaska u školu, ne govori albanski jezik. U velikoj oskudici u ta dva sela se gajilo bošnjaštvo, bez Bosne ali sa jednom Bosnom od sna dovoljno lijepom i velikom da bi se njome gradilo dostojanstvo svakog pojedinca i zajednice.
Kad sam po prvi put bio pozvan na neki skup u Tursku, odmah sa aerodroma sa domaćinom nastavili smo metroom. Na mapi stanica izloženoj na metro vagonu pročitao sam da je sljedeća stanica „Yeni Bosna“. Mom saputniku odlučno sam rekao: „Silazimo ovdje!“ On mi je uznemireno kazao da nas čekaju na zadnjoj stanici. „Ma kakvi ljudi! Neka čekaju! Ja 130 godina čekam nešto što se zove Bosna, pa makar to bila i mahala!“ Sišli smo i taksijem obišli svu tu mahalu. Više od dva sahata pitali i raspitivali, tražili bilo koga da prozbori jednu bosansku riječ, nudili nam od čaja do kadaifa, od bureka do donera, ali niti Bošnjaka viđoh, niti bosansku riječ čuh.
Četiri-pet puta sam bio u Bosni poslije toga, ali posljednji povratak mi je naročito drag, jer sam bio pozvan na Svjetski bošnjački kongres, što za mene ima posebno značenje, vrlo slično onome kad si blizu vrha planine, a baš tu tvrdu planinu negdje na polovini su prerezali bijeli, mehki oblaci. Samo ja i sa mnom pola planine letimo iznad oblaka.
Možda me malo i ponio val takve atmosfere, al’ mi je zaista lijepo bilo. Barem zehru više od svih drugih učesnika. Nisam mnogo ni pratio politiku niti čitao bosanske časopise, zbog mojih posebnih okolnosti, kao i zbog toga što nisam u mogućnosti da boravim duže u Bosni radi razmjene onog što nemam, a Bogme i onoga što mislim da imam, a duša bi htjela da da.

Narod ili država?

KAD GOSPOJIN POKAŽE DONJE ZUBE: Na pitanje novinara „ipak u imenu je svjetski“ gospojin zaobilazno odgovara, a imam ja kratak odgovor: „Svjetski nego šta!“ A gospojin Filandra sa vještim zamahom vlastitog repa kao lična margina prof. dr. zaobilazi centralni problem Bošnjaka. Dakle, za sve što gospojin prof. dr. računa kao centralno za Bošnjake ispade da su Bošnjaci u dijaspori zapravo marginalna čestica vrlo slična repu gospojina Filandre i da prema njemu „Ne treba im pridavati neku važnost niti snagu koju ona nema niti može dobiti.“ To je jednako kao da neko pita gospojina Filandru: „Kako ti je žena?“ a on da odgovara „Dobro, baš onako kako komšije žele.“

Poslije ovog događaja, pratio sam nešto iz štampe i novina, i sasvim slučajno naiđoh na jedan intervju radi kojeg pišem ove redove, sa čudnim naslovom koji je sastavljen od prostih riječi, ali ti prenosi utisak napete face psa koji reži. Naslov je glasio: „Bošnjaci su u ratu riješili dilemu – narod ili država“ , što bi trebalo značiti da su Bošnjaci bili u situaciji da biraju ili narod ili državu kao cilj, nikako jedno sa drugim. Ako uzmemo u obzir da je jedna takva ideja ili loše predstavljena ili samo vješto i zlonamjerno maskiranje onoga što krije, znači „narod ili država“. Ako bi pravedno pristupili kada je u pitanju država kao cilj, to bi trebalo da se formuliše kao na primjer „narod ili masa“, „narod ili stado“, „narod ili anonimus“. „Država kao cilj“ je, ustvari, postavka koja traži da narod ne bude narod, da se od njega napravi masa ili brojka, stado ili rulja, građanin ili anonimus. Takve su se države stvarno desile kroz historiju čovječanstva, ali kao najgore sjećanje i najgrublji pristup prema ljudima. Dok s druge strane, može se desiti da postoji narod bez države, kao što su 2/3 Bošnjaka koji žive i rade van svoje države, al’ niko od njih ni u jednom trenutku od jutra do jutra nije bez domovine. Baš ovaj gospoj Filandra ima ponudu za Bošnjake, te u ruci drži dvije karte, i to otvorene; nudi im da biraju ili da budu narod (bez države), ili država (sa skupinom ljudi bez identiteta).
Država kao pojam jeste čvrsto stanje nekog dogovora. Izvor ove riječi na bosanskom jeste glagol „držati“ a na latinskom nomen „status“. Što znači da se bez naroda ne može graditi kultura, jer kultura dolazi od riječi „kultivare“ (pokret, dinamika i promjena), koja slobodno može stati samo u narodu (nation – što znači rađanje i sve što prirodno slijedi poslije rađanja).
Narod je živi razlog, a država je privremeni dogovor i privremeno čvrsto stanje dok se promjena ne pojavi. Državni privremeni dogovori su sluge narodu, a dinamika naroda diktira promjene za novo viđenje, ideje, za nove generacije. Kratko rečeno, država je naš najam od prošlih generacija koju moramo predati budućim generacijama opet na najam. Od naših koraka i naših ideja zavisi kakvu ćemo Bosnu ostaviti Bošnjacima koji još uvijek nisu rođeni, bolju od ove koju smo zatekli ili, ne daj Bože, lošiju.
Čovjek je po namjeri nostalgičan ne samo zbog onog što čuva u sjećanju nego ponekad i zbog drevnog sjećanja uzimajući u obzir dostignuća nekih zajednica ili pojedinaca. A može se desiti da čovjek tone tako duboko u nekim tuđim vodama, pa da zasluži da dobije i titulu doktora nauka pa i profesora. Gospojin Filandra, koliko sam vidio crno na bijelo, već je natovaren i jednim i drugim. Ne mogu da shvatim ili ne znam kako da objasnim takvu sličnost između ovih titula po cijelom Balkanu bez obzira da li je u pitanju Tito, Enver Hodža ili Čaušesku.
Primjera radi, jedan moj poznanik je postao doktor nauka sa naučnom tezom „Ponašanje žaba u pubertetu tokom onih dana kada je pun mjesec“. Takva teza je izazvala veliku pažnju i proizvela snažan eho, naročito tokom ljeta. Baš zbog velikog kreketa žaba dali su mu nakon izvjesnog vremena i titulu profesora. Poslije toga, u poodmaklim godinama, rodila mu se želja da nauči voziti bicikl pa se trefio na nekoj nizbrdici i ode kako se obično odlazi bez pozdrava. Zamalo da postane heroj, al’ komunizam pade.
Ne znam da li je bio nostalgičan ili ne profesor koji nije uspio naučiti voziti bicikl, ali kod gospojina Filandre primjećujem česte mrlje neke nostalgije. Velika mi je sumnja oko toga kroz kakvo je vaspitanje prošao mali Filandra do četrnaeste godine (po mnogim studijama temelj izgradnje ličnosti).

Nipošto država kao cilj!
Na početku svog odgovora na pitanje oko kongresa kaže da „nema izgrađen stav“ pa ipak iz takvog močvarnog tla koje po prirodi nije stabilno on na kraju pasusa dođe do zaključka da je „s bošnjačkog aspekta štetno“. Znači čovjek koji ne zna kako i šta vjeruju Eskimi može biti protiv toga, kao potvrda drevnoj istini „čovjek je uvijek neprijatelj onome što ne shvata.“ Citiram: „U ratu je narod napravio izbor na način da je zapravo odbrana države odbrana naroda, odnosno odbrana naroda je odbrana države.“ Postaviti „državu kao cilj“ da brani narod je jednako kao da drvosječe postavite za čuvare šuma bez ikakvih skrupula unaprijed kao dogovor. Da bi „država kao cilj“ čuvala narod bez spomenutog dogovora kojeg čine ljudi (znači narod) potrebno je da desnu konzervativnu ideologiju „natio“ sastaviš sa ljevičarskom liberal-socijalističkom te napraviš jednopartijski sistem kao što je Hitler napravio nacional-socijalizam što skraćeno znači „nacizam“. Po istom koraku sa drugačijom metodologijom, ako se takvom može zvati, sa sličnom metodom isto je radio i Staljin i sav komunistički blok.
Teoretski, ne znam kako da ogradim nostalgiju prof. dr. Gospojina, ali sigurno je da ga ne mogu izvući iz jedne od ove dvije mogućnosti nostalgije, osim ako se radi o čistom novcu u poganim rukama. Država može biti pozitivna prema svom narodu i braniti ga samo pod uslovom da potiče iz okvira znanja i interesa tog naroda i samo kao predmet spomenutih interesa, a nipošto „država kao cilj.“
Na pitanje novinara „ipak u imenu je svjetski“ gospojin zaobilazno odgovara, a imam ja kratak odgovor: „Svjetski nego šta!“ A gospojin Filandra sa vještim zamahom vlastitog repa kao lična margina prof. dr. zaobilazi centralni problem Bošnjaka. Dakle, za sve što gospojin prof. dr. računa kao centralno za Bošnjake ispade da su Bošnjaci u dijaspori zapravo marginalna čestica vrlo slična repu gospojina Filandre i da prema njemu „Ne treba im pridavati neku važnost niti snagu koju ona nema niti može dobiti.“ To je jednako kao da neko pita gospojina Filandru: „Kako ti je žena?“ a on da odgovara „Dobro, baš onako kako komšije žele.“ To što bošnjački narod sačinjavaju najmanje dvije trećine van teritorije Bosne i Hercegovine i samo jedna trećina u njoj, tako nešto za gospojina prof. dr. nema nikakvo značenje. Sad kad je već ukrao fotelju, oduzeo teritoriju Bošnjacima, došao je na jednu novu ideju: Kako da im se oduzme domovina iz grudi gdje je gaje, gdje je kao cjelinu krase, a i sebe njome ukrašavaju.
Za koje Bošnjake priča gospojin da su kanonizirali i artikulirali neki dogovor sa nekima a da dvije trećine bošnjačkog naroda to ne zna, a većini u Bosni ne vjerujem da je jasno o čemu on priča. Kada ne bi bilo Bosne ne bih zamjerio nikakvom prof. dr., ili bilo kome da priča sve što želi i u ime Bosne i u ime Bošnjaka i u ime teritorije i u ime naroda, samo pod uvjetom da Bosne nema. Ali, kad smo već pred svršenim činom da Bosna postoji, vrlo mi je teško da takve ljude nazivam Bošnjacima, a baš u tom smjeru tražio bih pomoć od filologa da pronađu neku drugu riječ koja odgovara njihovom pristupu Bosni. Za takve Bošnjake (eto opet sam ih tako nazvao) možda priča gospojin da su napravili neki haotičan sporazum koji je i politički i nacionalni i državotvorni.
Pojavu Kongresa gospojin prof. dr. je okarakterizirao „radikalnom“ i da tako nešto nije dobro za Bosnu i Bošnjake. Ovo zvuči dobro, ali samo za uši tih Bošnjaka za koje treba naći neki novi naziv, koji su dogovarali i potpisivali za Bosnu ono što je za nju i Bošnjake teško održivo.
Svaki pojedinac i svaka zajednica mora radikalno da zaokruži kartu vlastitih znanja i vjerovanja, kao i odgovarajuće vektore interesa što proističu iz tog znanja i vjerovanja da se iz takvog položaja zna dobro „šta jeste“ i „ko jeste“, te samo kao definirani na ovaj način mogu sjesti da bi postigli dogovor sa drugačijim pojedincima i zajednicama. Bez „našeg ja“ nije moguć ni dogovor, ni predstavljanje ni primjena. Bez tako radikalno postavljenih granica znanja i vjerovanja i bez aktivnih vektora interesa sa namjerom širenja odnosa, ne može se ni postići niti artikulirati bilo koji dogovor. Kratkoročnost dogovora je neminovna, pošto ni jedan pojedinac bio on i prof. i dr., pa ni jedna zajednica nije u stanju predvidjeti buduću generaciju, buduće znanje i vjerovanje i budući vektor interesa.
E, moj gospojine dr. pr., nije ti dosta ni teritorija Bosne, ni država, ni domovina, a htio bi da izbaciš i ljiljane. Ako ništa drugo, to je ekološki nezdravo. Ljiljan je cvijeće koje je Stvoritelj stvorio da bi svijet bio ljepši i mirisniji, a Bogme i mi našu zastavu ukrasili njime. Nije do sada potvrđeno zašto kukavice kukaju kada su već obavile svoje. Ne zna se tačno da li kukaju zbog tuđeg jajeta što ga su izbacili iz tuđeg gnijezda i time uradili hrđavo djelo te ubacili svoje jaje mjesto njega, ili možda kukaju zbog toga jer neće nikada imati svoje ognjište niti ga osjetiti, ili možda kukaju zbog toga jer neće nikada biti u prilici da osjete roditeljsku ljubav i pažnju prema svojim pokoljenjima. To što se ne slažeš sa bošnjačkom zastavom tebi niko ne može ni pomoći niti te oprati, a ne bi ti ni bilo koji jaki parfem mogao pomoći da te ljudi dožive onakvim kakav nisi.
Možda bi čovječuljak htio onu „Yeni Bosnu“ koju sam spomenuo na početku teksta i u kojoj nisam mogao naći Bošnjake, ni čuti bosanskog jezika, niti osjetiti miris Bosne. Možda bi mu takva Bosna najviše odgovarala, ali šta ćemo. Mi smo tu baš zato da mu otpomognemo da ostvari svoje ciljeve, a Bogme i da pomognemo Bosni i Bošnjacima da ostvarimo naše ciljeve. Znači i Bošnjake, i Bosnu, i narod i državu, i domovinu, i što je najvažnije da vratimo dostojanstvo izgubljeno tokom dvjesta proteklih godina.

Napomena: Autor je tekst poslao “Dnevnom avazu” kao reakciju na intervju sa Filandrom, ali nije objavljen. Isti tekst je objavljen i u mjesečniku "PanBošnjak".