Haris SEJDIĆ: Dakle, ideologija Velike Srbije je napokon doživjela svoj vrhunac kroz ideju jugoslovenstva, a ta ideja je smatrala da su Slovenci, Hrvati, Srbi, pa i Bugari, te Makedonci i Bošnjaci, samo dijelovi jednog, «jugoslavenskoga» naroda, a ne posebne nacije. Stvaranje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (1918.), nakon 1. svjetskoga rata, nekoliko desetljeća državnim vrhom je dominirala ideja "Jugoslavena" kao jedne nacije sastavljene od tri "plemena" - Slovenaca, Hrvata i Srba.

Premijer Republike Srbije i ministar unutrašnjih poslova Ivica Dačić izjavio je u intervjuu za televiziju Al Jazeera Balkan da Srbija s Hrvatskom mora sarađivati, najavljujući susret s hrvatskim premijerom Zoranom Milanovićem, te se zauzeo za osnivanje Balkanskog vijeća koje bi osnažilo međusobnu suradnju u zemljama regije odbijajući prigovore da se radi o oživljavanju Jugoslavije.

"Balkansko vijeće bi trebalo imati ulogu da zajedno budemo jači. Nije to nova Jugoslavija, nego da zajedno budemo jači", rekao je Ivica Dačić u intervjuu koji je u 09.01.2013. navečer emitirala Al Jazeera Balkan.
Dodao je da su Srbiji puno bliže Hrvatska i BiH nego neka druga zemlja navodeći primjer Litve.

"Sigurno da nam je BiH bliža nego Litva. A kada netko dođe iz Litve ima veća prava u Srbiji nego netko iz Hrvatske. A to nije pravedno", rekao je Dačić.
Zauzeo se i za to da prve korake u oživljavanju suradnje Hrvatske i Srbije učine dvojica premijera i vlade.

Po riječima premijera za Srbiju ne postoji bolje rješenje od članstva u Europskoj uniji.
"Dajte da mi uđemo u Europsku uniju, pa ako ne valja onda ćemo izaći", istaknuo je Dačić.
Jako primamljivo zvuči ova ideja, ovaj prijedlog premijera Dačića, ali vratimo se malo unazad.
Latini bi rekli: Gratissima sunt poma cum fugiunt – Jabuke su najslađe kada nestanu.
I još uz to: Historia est testis temporum, lux veritatis, vita memoriae, magistra vitae, nuntia vetustatis – Istorija je svjedok vremena, svjetlost istine, život uspomene, učiteljica života, vjesnik davnine.

Prvi svjetski rat je završen potpisivanjem nekoliko mirovnih sporazuma, od kojih je najvažniji Versajski ugovor 28. juna 1919. godine, mada su sile Antante potpisale primirje sa Njemačkom još 11. 11. 1918. godine.

Posljedica rata bila je i nova teritorijalna podjela i razgraničenje u Europi. Sve članice Središnjih sila izgubile su teritorije, i stvorene su nove države. Njemačko Carstvo izgubilo je svoje kolonije, proglašeno je odgovornim za rat i prinuđeno da plaća veliku odštetu. Za "naše" balkanske prilike značajno je i to da su dva velika carstva prestala da postoje, Austro-Ugarsko i Osmansko Carstvo bili su naprosto ukinuti. Od teritorija koje je zauzimalo Austro-Ugarsko carstvo stvorene su Austrija, Mađarska, Čehoslovačka i Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca (SHS).

Osmansko Carstvo je takođe ukinuto: teritoriji carstva izvan Anadolije bili su dodijeljeni silama Antante kao protektorati, a jezgra Osmanskoga Carstva reorganizirana je u Republiku Tursku. Rusko Carstvo, koje je izašlo iz rata nakon oktobarske revolucije, izgubilo je veliki dio svoje zapadne granice, a na tim teritorijima stvorene su nove države:Finska, Estonija, Latvija, Litva i Poljska. Nakon rata osnovana je Liga naroda, međunarodna organizacija posvećena izbjegavanju budućih ratova i rješavanju sporova između država diplomatskim putem.

Za Hrvatsku su imali posebno značenje mirovni ugovori s Austrijom i Mađarskom, koje su morale priznati nacionalne države stvorene na području bivše Austro-Ugarske. Mađarska je znatno smanjena, jer je morala priznati pripadnost velikih djelova nekadašnje Ugarske Kraljevini SHS, zatim, Čehoslovačkoj, Austriji i Rumuniji.

Posebnom odlukom utemeljena je na Mirovnoj konferenciji 1919. godine Liga (Društvo) naroda. Njezino osnivanje bila je ideja američkog predsjednika Woodrowa Wilsona. Glavni zadatak lige naroda bio je očuvanje mira u svijetu sistemom kolektivne sigurnosti. Države članice su se obvezale da će svoje probleme rješavati dogovorima. Ako ipak do rata dođe države članice će zaraćene strane kazniti najprije ekonomskim, a po potrebi i vojnim sankcijama.

Liga naroda je doživjela svoju definitivnu propast kada nije uspjela da spriječi 2. svjetski rat.
Pred 2. svjetski rat, Njemačka, Japan i Italija napuštaju Ligu naroda, a 1940. godine SSSR je isključen iz članstva zbog rata sa Finskom. Uticaj Lige naroda sve više opada i Liga nespremno dočekuje 2. svjetski rat ne preduzimajući ništa poslije njegovog izbijanja. Prestala je da funkcioniše 1940. godine, a formalno je raspuštena 18. aprila 1946. na 21. zasijedanju u Ženevi. Njegove funkcije i cjelokupna imovina prenijete su na UN.

Tokom 1. svjetskog rata mnogo je građana Bosne i Hercegovine, svih konfesija bilo regrutovano u carsku austrougarsku vojsku i odmah upućeno prema Srbiji i Crnoj Gori. U početku, Srbija je imala ratne uspjehe, njena vojska je čak u jednom trenutku prešla Drinu i ušla u istočne dijelove Bosne. Tada je austrougarska vojska pod vodstvom dvojice generala Sarkotića i Šnjarića, potukla srpsku vojsku i izbacila ih preko Drine. Od 1914. do 1915. Srbija je, uz velike gubitke, izdržala i odbila ofanzive austrijske vojske pod zapovjedništvom generala Potioreka na području preko Drine.

U kasno ljeto srpska je vojska poražena od ujedinjenih austro-ugarskih i njemačkih armija, te se povukla preko planina na sjeveru Albanije do savezničkih vojnih snaga u Grčkoj. Njihovi državni teritoriji okupirani, a glavnina vojske se preko Albanije i Grčke dokopala solunskog bojišta gdje se uz zapadne saveznike, Francuze i Englezi, uspjela 1918. godine s juga vratiti u Srbiju i otud bez otpora ući u Bosnu, Hercegovinu, Hrvatsku, dio južne Ugarske: Bačka, Banat, Baranja i napokon i u Sloveniju.

Srbija je tada, kao jedna od pobjednica u 1. svjetskom ratu, iako je doživjela velike poraze i gubitke u ovom ratu, nastojala sve te zemlje priključiti Kraljevini Srbiji i tako ostvariti stoljetnu ideju o Velikoj Srbiji i njenom izlazu na Jadransko more. U tim planovima, Bosna i Hercegovina je imala centralno, glavno mjesto.

Nakon balkanskih ratova i 1. svjetskog rata og rata, ona se je proširila i uspjela da okupi sve zemlje na koje je pokazivala od ranije aspiracije (vidjeti NAČERTANIJE).
Prepreke u vidu Osmanskog i Austrougarskog carstva zauvijek su uklonjene. Formirana je Kraljevina SHS, a onda i Kraljevina Jugoslavija.

Dakle, ideologija Velike Srbije je napokon doživjela svoj vrhunac kroz ideju jugoslovenstva, a ta ideja je smatrala da su Slovenci, Hrvati, Srbi, pa i Bugari, te Makedonci i Bošnjaci, samo dijelovi jednog, «jugoslavenskoga» naroda, a ne posebne nacije. Stvaranje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (1918.), nakon 1. svjetskoga rata, nekoliko desetljeća državnim vrhom je dominirala ideja "Jugoslavena" kao jedne nacije sastavljene od tri "plemena" - Slovenaca, Hrvata i Srba.

Možemo možda razlikovati ocjenu jugoslavenstva, u Kraljevini SHS/Jugoslaviji (1918.-1941.), u odnosu na SFR Jugoslaviju (1945.-1991.). Imamo mišljenje da je jugoslavenska ideologija je bila "tvrđa", za vrijeme 1918-1941, a "mekša" u doba Tita.

Raspadom SFRJ i ratovima tokom devedestih godina, kao i nastajanjem 6+1 države na tlu bivše Jugoslavije (Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Srbije, Crne Gore, Makedonije+ Kosova), za koji je najviše odgovorna Srbija, dolazi do TOTALNOG KRAHA, odnosno propasti ideje jugoslovenstva.

UN nije uspio spriječiti rat i genocid na prostoru bivšem Jugoslavije, baš kao i Liga naroda kada nije uspjela spriječiti 2. svjetski rat.

Početkom sukoba i opsadom Sarajeva BH vlasti su zahtijevale vojnu intervenciju od međunarodne zajednice. Odgovor na ove zahtjeve bio je UNPROFOR, kao neutralna vojna jedinica UN-a čiji mandat nije bio sasvim jasan, osim u tome da UNPROFOR nije smio se miješati u ratne operacije bilo koje strane niti koristiti silu. Kasnije se praktičkno vidjelo da nakon što je brojno UNPROFOR-ovo osoblje bilo držano kao taoci od strane srpske vojske da je njihova uloga u ratu u BiH vjerovatno još više komplikovala situaciju u BiH, naročito na vojno-političkom planu.

Desilo se i da je Srbija, koja je bila okosnica i SHS i Kraljevine Jugoslavije i bivše SFR Jugoslavije, i koja je neosporno uživala naklonost svjetskih sila, naročito Francuske i V. Britanije, izgubila tu naklonost devedesetih godina prošlog vijeka. Izgubila jer je prepoznata kao jedina i stvarno odgovorna za rat na ovim prostorima.

Nakon 22 godine od početka raspada i rata na prostorima Jugoslavije i 21 godine od priznanja Hrvatske i Slovenije (15.01.1992. EZ je priznala ove dvije republike kao nezavisne države), ponovo jedan zvaničnik najavljuje, oživljava kroz Balkansko vijeće ideju jugoslovenstva. Paradoksalno zvuči, ali upravo zvaničnik zemlje koja je izazvala raspad ideje jugoslovenstva, propagira "umotanu u celofan" ideju o jugoslovenstvu.

Kao što je rekao genocidni pjesnik Njegoš u Gorskom vijencu "neka bude što biti ne može" ili zločinac se vraća na mjesto zločina, nasljednik Miloševića, predsjednika svih Srba i srpskih zemalja, one Srbije koja je najodgovornija za raspad SFR Jugoslavije i ratove na ovim prostorima, Ivica Dačić (koji je i predsjednik SPS-a odnosno nasljednik Miloševića) najavljuje novu "Jugoslaviju".

Kako reče Vuk Drašković: "Opasnija je pametna budala od obične budale", aludirajući na devedesete i politiku SPS-a i njenog predsjednika Miloševića.
Kao što vidimo u slučaju Dačića: Dies stultis quoque mederi solet – Vrijeme obično i budale liječi.