Džerladina Dina DELIĆ: Sjećam se, bio je to jedan od prvih proljetnih dana. Na nebu su se smjenjivali putujući bijeli i sivi oblaci, čas otkrivajući, a čas skrivajući njegovo plavetnilo. Zemlja je mirisala raskvašena od otapajućeg snijega, a vlažna trava bujala nekako puna, zelena i teška. Po kaljavim sokacima bljeskale se barice koje je povremeno mreškao vjetar, a uz drvene tarabe, potamnjele od vremena, žutjele se prve jagorčevine.

Moj otac, kojem njegov otac, a moj djed, po rođenju dade ime Velibeg, o čemu svjedoči stari, požutjeli rodni list (kojeg su kasnije neki zvali Velija, a neki, opet, Velaga, već kako se kome sviđalo), doselio je, kako mi je mati pričala, davne, meni nepoznate godine, trbuhom za kruhom iz nekog sela kraj Cazina u srce Bosne. Tu je upoznao moju majku, zavolio je, oženio, a onda sam, pred sam kraj Drugog svjetskog rata, došla ja.

Imala sam četiri ili pet godina. Možda su mi se, i pored toga što sam bila mala, ali posebnim nitima vezana za oca, dešavanja u to vrijeme duboko urezala u sjećanje.

Otac je radio kao obućar u jednoj državnoj firmi koja u skladu s tim poslijeratnim vremenom dobi naziv Sloga. Sjećam se njegovog šefa kojeg su svi zvali Vojo, samo sam ga ja morala zvati čika Vojo. Taj čika Vojo je imao desnu nogu kraću pa mu je peta na toj cipeli bila deblja i nije se primjećivalo da mu noge nisu iste dužine. Činilo mi se baš lijepo imati cipele kakve niko nema i uporno sam dosađivala babi tražeći da mi napravi cipele k’o kod čika Voje. Pravila sam se da šepam, hodala nakrivljena na jednu stranu, namjerno padala, ali takve cipele nisam dobila.

Osim mene, prvog djeteta, otac i mati izrodiše još jedno dijete. Skupa s nenom Raifom, bilo nas je petero u kući. Vremena su bila teška. Babo jeste radio, ali ono što bi zaradio nije bilo dovoljno da bi se prehranili. Zbog toga je, s vremena na vrijeme, išao u Posavinu i od tamnošnjih seljaka kupovao žito. Nešto je ostavljao za kuću, a jedan dio prodavao komšijama. Da li zbog ljubomore ili nečega drugog, neko od tih komšija prijavi babu da “šverca” žitom pa nam na vrata jednoga dana zakuca milicija i odvede babu u zatvor.

Čula sam iz razgovora između nene i mame da će babo “ležat’” u zatvoru mjesec dana jer je nekom Džaferu “prod’o” žito, a ovaj ga prijavio.

Pitala sam nenu:
-Neno, a što babo mora ležat’ u zatvoru kad i u kući ima gdje da leži?
Nena je samo odmahnula rukom i zagledala se u kućna vrata, kao da nekoga pogleda.
-Neno, upitah ponovo, sad već plačno, ako ne može babo ležat’ ovd’e mogu l’ ja otić’ njemu pa ležat’ skupa s njim? Ja ne mogu zaspat’ bez babine pjesme.
Nena je samo šutjela i povremeno otpuhivala, k’o komšija Rifat dok cijepa drva, a ja, vidjevši da nema fajde, prestadoh zapitkivati i zatvorih se u svoje dječje misli.
To veče u krevet pored sebe da ne vidi mati stavih bakandže koje mi je napravio babo. Bile su oker boje, debelih đonova, s metalnim kopčama kroz koje su bile provučene smeđe šnjire. Držala sam ih u zagrljaju i mislila na to kako su ih babine ruke pravile baš za mene. Imale su nešto i od njegovog mirisa jer, grleći ga u trenucima kada se vraćao kući s posla, nos mi je golicao miris kože, ljepila i kreme za cipele.

Sutradan, mati me probudi ranije. Samo je pogledala u bakandže još uvijek čvrsto stisnute u mom zagrljaju, pomilovala me po kosi i rekla da ustanem jer trebamo ići. Oči su joj bile natečene i crvene kao da je danima plakala. Na moje pitanje, “kuda idemo ovako rano”, mati je odgovorila da idemo ocu.

Sjećam se da sam skočila, kao da me neka nevidljiva opruga izbacila iz kreveta, i objesivši se majci oko vrata ljubila je po licu. U drugim prilikama bi me otresla i rekla da ne budem dosadna, da ima posla, ali sada je ovila ruke oko mene držeći me toliko čvrsto da sam imala osjećaj da će mi slomiti moja mala, tanušna rebra.

U posjetu babi, obučene u ono najbolje što smo imale, krenule smo nena, majka i ja. Mama se mahsuz vratila da se nakarmini, jer babo joj nikada nije dao da izađe iz kuće dok “bakam” ne stavi na usne.
- Hoću, Džemila, da mi budeš lijepa, vazda je govorio.

Meni je obukla smeđi kaputić s kopčanjem u dva reda, zlatnim dugmadima i okruglom kragnom iz koje je virila moja kuštrava glava. Kosa mi je bila prirodno kovrdžava i neukrotiva. Izgledala sam uvijek raščupano, ali babo je volio moju kosu, baš takvu kakva jeste. Mati je htjela da zbog blata obujem crne gumene čizme, ali ja sam stiskala one bakandže. Željela sam da babo vidi kako mi stoje. Na kraju je popustila. Nije imala ni vremena ni snage da se nateže sa mnom.

Krenule smo tako, nas tri, dotjerane, gurajući plava, drvena, dječja kolica, u kojima sam do jučer sjedila ja, a sada je mati u njih stavila pakete sa hranom i čistom odjećom za oca.

Sjećam se, bio je to jedan od prvih proljetnih dana. Na nebu su se smjenjivali putujući bijeli i sivi oblaci, čas otkrivajući, a čas skrivajući njegovo plavetnilo. Zemlja je mirisala raskvašena od otapajućeg snijega, a vlažna trava bujala nekako puna, zelena i teška. Po kaljavim sokacima bljeskale se barice koje je povremeno mreškao vjetar, a uz drvene tarabe, potamnjele od vremena, žutjele se prve jagorčevine. Nena i majka koračale su u tišini, zabavljene svojim mislima i brigama, a moje dječje srce skakutalo je od veselja i činilo mi se kao da mi rastu krila i da bih mogla baš ovoga časa poletjeti i vinuti se visoko gore, put oblaka. Pjevušila sam sebi u bradu pjesmicu koju mi je babo često pjevao, s tugom izbjegavala barice koje su me mamile da ih zatalasam, ne želeći da isprljam bakandže, i letjela u mislima.

Nisam ni primijetila kada smo došli pred zatvor, tu veliku sivu zgradu sa nizom malih, rešetkama zaštićenih prozora. Okolo je bila visoka željezna ograda. Majka priđe kapiji na kojoj je stajao čovjek obučen u uniformu kakvu su nosili vojnici. Nešto mu je govorila. Zatim se vrati, preuze kolica od nene i opet ode do njega. Otvorio je svaki paket, dugo preturao po njemu i nakon toga jedan po jedan unio u kućicu pored kapije. Pitala sam nenu ko živi u toj kućici. Reče mi da je to stražarska kuća, a taj čovjek je stražar. Vidjela sam, “tog stražara”, kako ga je nena zvala, kako držeći prislonjen na uho neki crni predmet iz kojeg je virila žica priča, nešto objašnjava, klima glavom i stalno maše jednom rukom. Povremeno je tom rukom pokazivao na nas kao da je sa njim još neko u toj kući, i kao da mu priča baš o nama. A bio je sam s tim nečim, meni nepoznatim, u ruci. Nisam znala šta je to, a i nena mi nije znala objasniti. Iskreno, meni se činilo da s tim stražarom nešto nije uredu kad tako mlatara rukama i priča sam sa sobom, ali svi odrasli su pomalo čudni. Znam da i nena počesto priča sama sa sobom, a nekad kaže i neke riječi koje su nama djeci strogo zabranjene. Zbog toga, odlučih da šutim i pravim se da mi je sve jasno.

Čekale smo, sada svaka sa svojim mislima, svojim otkucajima srca, svojim strepnjama i nadama. A onda se pojavio babo. Koračao je uskom stazom, svojim poznatim, žustrim korakom. Bio je obučen u isto ono odijelo od smeđeg tvida, u kojem je bio prije tri dana kada ga je milicija odvela od kuće. Na glavi je imao svoj stari, pohabani fes, sa kojeg je već odavno otpala kičanka. Potrčala sam prema onoj kapiji želeći da mu se bacim u zagrljaj, da ga pomirišem, osjetim njegov ogrubjeli obraz, ali mati me uhvati za ruku, privuče sebi i povede prema ogradi na koju su već bile prislonjene ruke moga oca.

Stajali smo tako. On, sam, sa jedne strane, nas tri sa druge strane i držali se za tu ogradu kao da bez nje ne možemo stajati uspravno. Ruke su nam bile isprepletene. Moje sićušne i njihove puno veće, ali mehke, drage i poznate.

Ne znam kako je proteklo to vrijeme. Znam samo da ništa više nisam primjećivala. Ni tihi žubor glasova njih troje, odraslih, ni cvrkut ptica, ni one borbene oblake na nebu… ama baš ništa. Osjećala sam samo dodir babine ruke na mojoj kosi i kamen, koji se, ne znam kako, našao na mojim grudima. Ne znam čak ni kada je babo otišao natrag u onu veliku sivu zgradu, niti kada smo nas tri, gurajući prazna kolica, krenule put kuće.

Išle smo nijeme, nas tri skupa, ali opet, svaka za sebe. Svaka sama. Osjećala sam kako mi one bakandže bivaju nekako teške, i kako s mukom podižem noge, i koračam nespretno, kao da su mi to prvi ili prije će biti posljednji koraci. I osjećam kao da nisam više djevojčica. Osjećam se staro. Čak starije i od svoje nene.

Kada pođoh posrtati, mati me nježno podiže i spusti u kolica. Njihovo truckanje po neravnom, raskaljanom putu uljulja me u neki čudan polusan u kojem se ispred mene pojavljivala visoka žica i babine ruke na toj žici. Vikala sam babu, zvala ga da dođe da se sastavi s tim svojim rukama, ali nigdje ga nije bilo. Samo žica i njegove ruke.

Nakon posjete ocu, razboljeh se i padoh u postelju. Nena i mati rastrčaše se oko mene. Nena je kuhala moja najdraža jela, a mati se mahsuz spremila i otišla kupiti lutku koju sam danima gledala u izlogu jedne prodavnice, a za koju nismo imali para. Ni dan-danas ne znam odakle joj pare za lutku koju nisam ni pogledala.

Nena je jedno jutro, dok sam buljila u nevidljivu tačku na plafonu, pa i u toj tački vidjela onu žicu i babine ruke, skuhala kahfu pa i mene ponudila:
-Deder sinko da nas dvije dok nikoga nema srknemo po jedan fildžan. Biće slađe i neni kad ima društvo. Hajde nenino, hajde.

Poslaše i po staru Hanifu, koja je živjela na drugom kraju grada u Srpskoj mahali da mi salije stravu. Ali, ništa nije pomagalo. Bolovala sam za svojim babom, pitajući se u sebi hoću li ga ikada više vidjeti, a ako ga i vidim, hoće li uz njega biti njegove ruke ili će one ostati na onoj žici.
U tom bolovanju prošlo je petnaestak dana. I svaki je bio isti. Nena i mati su oblijetale oko mene, dolazila je familija da me obiđe donoseći sitnice koje volim. Svaki čas bi neka od komšinica odškrinula vrata pružajući tanjir pokriven bijelom salvetom govoreći:
-De Raifa, za malu. Odvojila sam najljepši komad ne bi l’ joj se prišmagalo.
Žene iz komšiluka su se okupljale u našoj kući, ispijale kahfe, pričale smiješne dogodovštine iz svog života i života drugih, a ja… ni mukajet.
Sve do jednoga dana.

Sabrale se tako žene, kao i obično, posjedale po sobi, gdje je kojoj bilo zgodno, nena skuhala ibrik pun kahve, mati iznijela pekmezli gurabije pa razvezle priču. Malo se šale na svoj, malo na tuđi račun, malo ogovaraju. Svako malo pogledaju u mom pravcu, pa nešto očima išarete, a nena i mati samo tegobno sliježu ramenima. Poneka, vrhovima prstiju zahvati u neninu kutiju s duhanom, smota cigaru i zafurlja ko željzarin dimnjak. Kikoću se, šapuću po potrebi ako je kakva tajna neprikladna za dječje uši. Ležim bezvoljno u svom ćošku.

Odjednom lupnuše teška drvena kućna vrata i ču se prodoran glas komšinice Sadbere, po kojem je bila poznata u mahali:
-Raifaaa, meni muštuluk! Eto Velageee iz zatvoraaaa! Muštuluuuuuuuuuuk, Raifaaaaa! Muštuluuuuuuuuuuuuuuk!
Žene poskakaše, a u meni se nešto pokrenu i nestade ona samo meni vidljiva tačka, ona žica i babine ruke stopljene u jedno, i kamen što mi pritišće grudi. Kao da dobih krila, pa poletjeh preko sobe rušeći ibrik iz kojeg se po mojim bosim nogama razli vrela kahva. Ne osjetih kako me peče i boli. Osjećala sam samo približavanje mog babe. U svoj toj buci radosti i zaprepaštenja uspijevala sam razaznati poznate korake i vidjeti svog oca skupa sa onim njegovim rukama, koje na moju radost i olakšanje nisu ostale tamo, na onoj žici, nego su došle s njim, spremne da me prime u zagrljaj i prislone na grudi ispod kojih je kucalo drago srce. Privijala sam se i udisala poznati miris, ljubila bockavi obraz i plakala.

Znam da sam u tom času plakala od sreće, ali i zbog nekog čudnog, meni do tada nepoznatog osjećanja, kojem nisam znala ime, ali koje me činilo drukčijom. Imala sam nepunih pet godina i bila tek nevino dijete, ali osjećala sam se nekako odraslijom, starijom i manje bezbrižnom. Moj babo i svi moji bili su tu, oko mene, ali sam u dubini duše slutila da će dolaziti trenuci u kojima ću gubiti ljude koje volim…