Arsim Tarik SALIJI: U vezi sa ekonomskim i socijalnim mogućnostima, Zakon navodi da će se Vlada Kosova boriti protiv direktne i indirektne diskriminacije. Muškarci i žene će imati ravnopravne mogućnosti, a predstavnici zajednica biće ravnopravno zastupljeni u javnim preduzećima i institucijama. Ravnopravan pristup zdravstvenoj zaštiti je također garantovan Zakonom o zajednicama. Pored toga, informacije u vezi sa zdravstvenom zaštitom biće objavljene na jezicima svih zajednica, i posebne mjere bit će poduzete da bi se socijalno i ekonomski ugroženim zajednicama pružila zadovoljavajuća zdravstvena zaštita. Zakon o zajednicama garantuje efikasno učešće zajednica u političkom procesu odlučivanja i štiti prava pripadnika zajednica da formiraju političke partije i da se kandiduju za položaje na svim nivoima Vlade.

USTAV KOSOVA O NACIONALNIM MANJINAMA: Ustav Republike Kosovo promovira i štiti prava svih nacionalnih manjina. Termin koji se upotrebljava u političkom rječniku Kosova za nacionalne manjine se često koristi kao ‘Zajednice’. Dakle, “Zajednice” su Ustavom definisane kao manjinske grupe stanovnika koje pripadaju istoj nacionalnoj ili etničkoj, jezičkoj ili vjerskoj grupi, tradicionalno prisutni na teritoriji Kosova”.^[1] Ove grupe čine zajednice Srba, Bošnjaka, Turaka, Goranaca, Roma, Aškalija, Egipćana, i drugih.
Prvo poglavlje Ustava navodi osnovne odredbe kosovske države. Nekoliko tih odredaba je značajno za zajednice. Na primjer, Ustav navodi da je Kosovo multietnička i sekularna država, da su albanski i srpski jezik zvanični jezici na Kosovu, dok su bosanski, romski i turski jezici zvanični jezici na općinskom nivou.
Ustav Kosova također sadrži zasebno poglavlje o pravima zajednica i njihovih pripadnika (Poglavlje 3). Poglavlje 3 navodi odgovornosti zajednica i njihovih pripadnika i odgovornost Države da zaštiti i unaprijedi ta prava. Ono također predviđa formiranje Savjetodavnog vijeća za zajednice kroz koje može postojati redovna razmjena između pripadnika zajednica i Vlade. Na kraju, Poglavlje 3 garantuje zajednicama ravnopravnu zastupljenost u javnim institucijama i određuje posebne odredbe namijenjene općinama u kojima zajednice čine najmanje 10% populacije. U ovim općinama zajednice će biti predstavljene ‘Potpredsjednikom Skupštine Općine’, koji će biti zadužen za ispunjavanje interesa i rješavanje problema manjinskih zajednica.
Ustavom su također određene specijalne odredbe kojima se osigurava zastupljenost zajednica u javnim institucijama. Za neke institucije, kao što su javna služba i sigurnost, potrebno je da bude istaknuta multietnička priroda kosovske države. Za mnoge druge institucije, minimalne potrebe za zastupljenost zajednica su navedene. Kad su u pitanju najvažnije javne institucije, Ustav garantuje učešće zajednica.

Tabela 1. prikazuje minimalnu zastupljenost manjinskih zajednica koja su zagarantovana u javnim institucijama.

Institucija	Zajednice Srba	Zajednice ostalih*	Ukupna zastupljenost
Parlament (Skupština Vlade)	10 predstavnika	10 predstavnika: 3 Bošnjaka; 1 Goranac; 2 Turčina; 1 Rom; 1 Aškalija; 1 Egipćanin; 1 pripadnik zajednice RAE kao grupe	120 predstavnika
Zamjenik predsjednika	1 predstavnik	1 predstavnik	5 predstavnika
Ministri u Vladi	najmanje 1 predstavnik	najmanje 1 predstavnik
Zamjenici ministara	najmanje 2 predstavnika	2 predstavnika
Centralna izborna komisija	1 predstavnik	3 predstavnika	11 predstavnika
Pravosudno vijeće Kosova	2 predstavnika	2 predstavnika	13 predstavnika
Odbor za prava i interese zajednica (OPIZ)	1/3 od ukupnog broja	1/3 od ukupnog broja
Vrhovni sud	Više od 15%, ali ne manje od 3 predstavnika
Sud sa apelacionom nadležnošću	Više od 15%, ali ne manje od 2 predstavnika
Ustavni sud	2 predstavnika		9 predstavnika

*Manjinske zajednice ostalih, uključuje: Bošnjake, Gorance, Turke, Rome, Aškalije, Egipćane (RAE).

Zaštita zajednica u zakonodavnom procesu: Pored zagarantovane zastupljenosti zajednica u javnim institucijama, Ustav takođe štiti manjinska prava u zakonodavnom procesu. Određene oblasti zakonodavstva, kao što je Zakon o upotrebi jezika i Zakon o lokalnim izborima, smatraju se zakonodavstvom od vitalnog interesa. Ustav također predviđa stvaranje parlamentarnog 'Odbora za prava i interese zajednica' (OPIZ), koji djeluje kao zaštitnik interesa zajednica u zakonodavnom procesu.

Zaštita zajednica na lokalnom nivou: Još jedan vid kroz koji Ustav štiti prava i interese zajednica je kroz sistem decentralizacije, kroz koji je zajednicama garantovana široka autonomija na lokalnom nivou, pogotovo u oblastima gdje zajednice čine većinsku populaciju.
Zakon o upotrebi jezika: Dok je Ustavom određeno da albanski i srpski jezik budu zvanični jezici na Kosovu, Zakon o upotrebi jezika ima za cilj da zaštiti ravnopravan status tih jezika. Ustav također navodi da, kada zajednica, čiji maternji jezik nije zvaničan jezik, čini više od pet procenata populacije određene općine, maternji jezik te zajednice steći će status zvaničnog jezika u toj općini. Izuzetak je turski jezik u općini Prizren koji je, bez obzira na gore navedene odredbe, zvanični jezik u općini Prizren.
Zakon o upotrebi jezika pojašnjava prava zajednica u vezi sa njihovim jezikom. On osigurava da građani Kosova imaju pravo da komuniciraju i dobijaju dokumente od centralnih institucija, javnih preduzeća i pravosudnih organa na bilo kom zvaničnom jeziku. Također, ljudi imaju pravo da registruju svoja imena i koriste svoje ime na zvaničnim dokumentima na njihovom jeziku. Svaka osoba ima pravo da komunicira sa općinskim institucijama na zvaničnim jezicima u toj općini.
Kada su u pitanju mediji, Zakon osigurava da svaka zajednica ima pravo da dobije vrijeme emitovanja na javnom servisu na njihovom jeziku. Pored toga, svaka osoba može uspostaviti bilo kakav oblik medija na jeziku koji odabere.
U obrazovnom sektoru, sve osobe imaju pravo da izaberu zvanični jezik na kojim žele da njihova djeca budu obrazovana. Također, svaka osoba ima pravo da formira privatne obrazovne institucije da bi osigurala učenje na jeziku po njihovom izboru. U privatnoj sferi, ljudi imaju slobodu da koriste bilo koji jezik po njihovom izboru. Zakon također navodi stvaranje jezičke komisije koja će nadgledati sprovođenje Zakona o upotrebi jezika.

Zakon o unapređenju i zaštiti prava zajednica i njihovih pripadnika na Kosovu: Zajedno sa Zakonom o upotrebi jezika ovo je najvažniji zakon u vezi sa pravima zajednica. On ima odredbe o: identitetu; jeziku; kulturi; medijima; religiji; obrazovanju; ekonomskim i socijalnim mogućnostima; zdravstvu; političkom učešću; i savjetodavnom vijeću za zajednice. Zakon štiti prava zajednica i njihovih pripadnika da slobodno izraze, održe i razviju svoju kulturu, vjerske baštine i identitet. On također garantuje ravnopravnost zajednica i štiti ih od diskriminacije.
Član 6. Zakona o zajednicama bavi se pitanjima medija. Njime je uspostavljeno pravo zajednica da formiraju sopstvene medije i da imaju programe na svojim jezicima u javnim medijima. Član 7. Zakona o zajednicama navodi da na Kosovu ne postoji zvanična vjera i da svaka osoba ima pravo na slobodu vjeroispovjesti i religije.
Kada je u pitanju obrazovanje, svi pripadnici zajednica imaju pravo da dobiju javno obrazovanje na sopstvenom jeziku na predškolskom, osnovnom i srednjoškolskom nivou, iako jedan od zvaničnih jezika na Kosovu mora biti predmet koji se uči u školama.
U vezi sa ekonomskim i socijalnim mogućnostima, Zakon navodi da će se Vlada Kosova boriti protiv direktne i indirektne diskriminacije. Muškarci i žene će imati ravnopravne mogućnosti, a predstavnici zajednica biće ravnopravno zastupljeni u javnim preduzećima i institucijama.
Ravnopravan pristup zdravstvenoj zaštiti je također garantovan Zakonom o zajednicama. Pored toga, informacije u vezi sa zdravstvenom zaštitom biće objavljene na jezicima svih zajednica, i posebne mjere bit će poduzete da bi se socijalno i ekonomski ugroženim zajednicama pružila zadovoljavajuća zdravstvena zaštita.
Zakon o zajednicama garantuje efikasno učešće zajednica u političkom procesu odlučivanja i štiti prava pripadnika zajednica da formiraju političke partije i da se kandiduju za položaje na svim nivoima Vlade.

ZASTUPLJENOST BOŠNJAKA KOSOVA U POLITICI : Zajednica kosovskih Bošnjaka prilično je dobro zastupljena u javnom životu u poređenju sa drugim nealbanskim zajednicama. Na centralnom nivou, zajednica je nakon izbora 2010. godine osigurala četiri mjesta u Skupštini (Parlamentu) Kosova i četiri mjesta zamjenika ministara i to: u ministarstvu obrazovanja, ministarstvu za zajednice i povratak, ministarstvu dijaspore i ministarstvu za evropske integracije. Kosovski Goranci na centralnom nivou imaju samo jednog predstavnika u skupštini. ^[2]
Uprkos lobiranju lidera zajednice, nije došlo do uspostavljanja općina sa bošnjačkom većinom u i oko sela Rečane (općina Prizren) i Vitomirica (općina Peć).^[3] Međutim, to nije negativno uticalo na učešće zajednice u javnom životu na lokalnom nivou, što je inače slučaj u svim općinama u kojima ova zajednica živi. Kosovske Bošnjakinje relativno su dobro zastupljene i imaju 50% mjesta (dva od ukupno četiri mjesta koja pripadaju kosovskim Bošnjacima) u Skupštini Kosova,^[4] preko 40% u općinskim odborima za zajednice, ali samo 22% mjesta u skupštinama općina pripada ovoj zajednici. Kosovski Bošnjaci imaju istaknute funkcije u zakonodavnim i izvršnim organima i skupštini, u općinama gušće naseljenim kosovskim Bošnjacima u Prizrenu, Peći i Dragašu.^[5]
Zajednicu kosovskih Bošnjaka zastupa koalicija VAKAT, Bošnjačka stranka demokratske akcije Kosova (BSDAK) i Nova demokratska stranka (NDS), koja podržava potpunu integraciju zajednice u kosovske javne institucije zajedno sa promoviranjem bošnjačkog identiteta, i obrazovanje na bosanskom jeziku po kosovskom nastavnom planu i programu. Međutim, nedostatak saradnje između stranaka zajednice kosovskih Bošnjaka i goranske stranke. Građanska inicijativa Gore (GIG), učinio je težim imenovanja predstavnika nevećinske zajednice, negativno utičući na učešće obje zajednice. Goranska stranka u većoj mjeri podržava općinska tijela koja finansira Srbija, i zalaže se za pohađanje škola koje finansira Srbija po nastavnom planu koji se predaje na srpskom jeziku.^[6]
Kosovski Bošnjaci su jako dobro zastupljeni u nižim nivoima i strukturama u općinama Prizren, Dragaš i Peć. Nivo zastupljenosti u ostalim općinama je veoma mali obzirom da su zajednice kosovskih Bošnjaka malobrojne, te je i nivo zastupljenosti i učešća srazmjeran sa veličinom zajednice.

EKONOMSKA SITUACIJA KOSOVSKIH BOŠNJAKA: Ekonomska situacija zajednice kosovskih Bošnjaka je teška, sa izazovima u pristupu zapošljavanju. U nekim oblastima situacija je relativno bolja nego kod drugih nevećinskih zajednica. Razlog tome je uglavnom njena integracija u kosovsko društvo i sve veća dvojezičnost. Postoje, međutim, razlike u društveno-ekonomskoj situaciji zajednice u zavisnosti od regiona na Kosovu. Zapravo, u regionu Gnjilana kosovski Bošnjaci vode privatne firme. Slabo su zastupljeni u javnom sektoru, sa samo četiri zaposlena Bošnjaka. U regionu Mitrovice, Bošnjaci su, kao i druge zajednice, pogođeni zatvaranjem rudarskih kompleksa kao što je „Trepča “, koja je predstavljala glavni izvor prihoda za sve zajednice u regionu. Nedostatak investicija i nezaposlenost definišu društveno-ekonomsku situaciju u ovom regionu. Na sjeveru je zaposleno više Bošnjaka nego na jugu, što doprinosi tendenciji da zajednica ostane sjeverno od Ibra. U Leposaviću su skoro svi industrijski objekti zatvoreni ili rade sa smanjenim kapacitetom, čime se povećava stopa nezaposlenosti. Političke tenzije u regionu i dalje predstavljaju prepreku za potencijalne ekonomske investicije i razvoj, što na isti način pogađa i Bošnjake i druge zajednice.^[7]
Među Bošnjacima u regionu Peći ima kvalifikovanih ljekara, inženjera, nastavnika, medicinskih sestara i državnih službenika, ali nezaposlenost i dalje pogađa ovu zajednicu. U nekim regionima Bošnjaci vode svoje privatne firme i imaju relativno stabilnu društveno-ekonomsku situaciju, dok se u drugim regionima oslanjaju na socijalnu pomoć kao i druge zajednice.
Bošnjakinje su i dalje u posebno nepovoljnom položaju, pošto zajednica još uvijek u velikoj mjeri smatra da je njihova uloga ograničena na brigu o kući i porodici.
Mnogi Bošnjaci se oslanjaju na socijalnu pomoć, finansijsku podršku iz dijaspore, poljoprivredne aktivnosti i sezonski fizički rad ili prodaju svojih proizvoda tokom pijačnih dana.
Što se tiče općine Prizren i općine Dragaš, iako se ova zajednica i dalje suočava sa određenim izazovima, situacija po pitanju zaposlenosti relativno je dobra. Bošnjaci rade u općinskoj upravi, privatnom sektoru, poljoprivrednom, bave se stočarstvom ili građevinskim i sezonskim poslovima u Crnoj Gori i Albaniji. Bošnjaci koji žive u dolini Župe, općina Prizren su nadaleko poznati kao dobri zidari. Mada još uvijek mnogi primaju pomoć od rođaka koji žive u zemljama zapadne Evrope.
Zavod za zapošljavanje nudi, uglavnom mladima, stručnu obuku u trajanju od tri do šest mjeseci, za poslovnu administraciju, informacije i tehnologiju, turizam i obuku za automehaničare, konobare, osoblje bara i šefa kuhinje. Postoji i stalni regionalni centar za stručno usavršavanje koji se nalazi u Prizrenu i mobilni centri u Dragašu. Po završetku kursa i dobijanja diplome, regionalni zavod za zapošljavanje olakšava mogućnost zapošljavanja. U saradnji sa različitim međunarodnim organizacijama, kao što je UNDP, regionalni zavod za zapošljavanje omogućava stažiranje za osobe sa visokim obrazovanjem koji traže posao, a prioritet se daje nevećinskim zajednicama i ženama. Svi Bošnjaci stariji od 65 godina primaju „penzije” odnosno, socijalnu pomoć od kosovskih institucija, a najveća penzija se kreće do 80 eura mjesečno. Neki primaju penzije i od institucija na Kosovu koje finansira Srbija.^[8]

JEZIK BOŠNJAKA NA KOSOVU: Bošnjaci šarplaninske regije (općine Prizren i općine Dragaš) privatno govore jednim specifičnim govorom za koji stanovnici ove regije kažu da je to „našinski“ jezik. U srpskoj nauci o jeziku, ovaj jezik je tretiran kao jedan od srpskih dijalekata ili kao najstariji srpski jezik.^[9] Dok je u makedonskoj nauci ova govorna oblast tretirana kao zapadni makedonski govor (dijalekt, pod-dijalekt). Međutim, u najnovijim dijalektološkim istraživanjima stoji da su govori ovog stanovništva tzv. granični govor. Tako da je porijeklo ovog jezika slavensko, ali ima snažnog uticaja srpskog, makedonskog, albanskog, staroturskog i arapskog jezika.^[10]
U jezičkoj komunikaciji Bošnjaka iz šarplaninske regije, važno mjesto zauzima tajni jezik tzv. 'Boškački', sa značenjem 'majstorski', jer je to, pretežno jezik zidara i tesara. Majstori i radnici ovih krajeva, bilo da su radili ili tražili posao služili su se ovim jezikom jer je to bila neshvatljiva i nerazumljiva govorna komunikacija za sve koji su se nalazili u njihovoj blizini. Čine ga riječi izmijenjenog oblika i prenesenog smisla, a modifikovane prema narodnoj etimologiji.^[11] Pisanih podataka o ovom govoru nema, mada je Miftar Adžemi napisao zbirku narodnog blaga na lokalnom govoru tj. na našinskom jeziku. Uporedo sa ovom knjigom Miftar Adžemi je radio i na pisanju rječnika na našinskom jeziku, a također je i tvorac tzv. našince, pisma koje ima 35 glasova, kojih, kako autor tvrdi, toliko ima u našinskom jeziku.^[12]
U regionu Peći, Istoku, Mitrovici, Prištini i Uroševcu zajednica Bošnjaka koristi bosanski jezik u privatnom govoru, a 'našinski' dijalekt se u ovim regionima ne koristi. Pored bosanskog jezika, većina mladih Bošnjaka u ovom regionu dobro vladaju albanskim jezikom.
Poslije rata na Kosovu 1999. godine, u svim školama bošnjačke nacionalnosti (izuzev nekih sela u Gori, općina Dragaš) uvodi se nastava na bosanskom jeziku, a bosanski jezik kao maternji. Pored toga donesena je i deklaracija o bosanskom jeziku Bošnjaka Kosova gdje stoji: ...'da je bosanski jezik u ravnopravnoj upotrebi sa ostalim jezicima u funkciji usmene komunikacije, obrazovanja, kulture, pravne prakse i svih vidova društvenog javnog života i izgradnje savremenih odnosa u kosovskoj zajednici naroda i na najvišem evropskom nivou...'^[13]
U sadašnjoj kosovskoj javnosti bosanski jezik je priznat kao jezik u službenoj upotrebi u općinama Peć, Prizren, Istok i Dragaš. Zakon o upotrebi jezika utvrđuje jezička prava manjinskih zajednica i konkretne obaveze općina. To obuhvata obavezu osiguranja usmenog i pismenog prevoda, općinskih usluga i dokumenata na bosanskom jeziku po potrebi.
Većina Bošnjaka ne govori albanski jezik i stoga postoji osjećaj izolovanosti i ograničenih mogućnosti u kosovskom društvu.

OBRAZOVANJE: Tokom ljeta 1999. u Prizrenu na skupovima bošnjačkog stanovništva iz grada i okoline inicira se ideja o nastavi na bosanskom jeziku za onu djecu koja su do prije rata išla u škole na srpskom jeziku. Pripremljene su “Izjave roditelja” učenika koje će biti potpisane gotovo od svih roditelja bošnjačkih učenika u općinama Prizren, Peć i Istok, dok u području Gore, općina Dragaš, osim djelimično u najvećem selu u Restelici, jezik u školama će ostati nepromijenjen. Godine 1999. privremena Vlada Kosova će i u načelu i rješenjem, prihvatiti ovaj zahtjev, dok će predstavnici UNMIK-a za obrazovanje prihvatiti nastavu na bosanskom jeziku, ali u početku odbija dopremanje udžbenika iz BiH za te namjene.^[14]
Međutim, otvoriće se mnoga pitanja vezana za udžbenike, počev od traženja da se prilagode jednom od postojećih planova i programa - albanskom ili srpskom^[15] , pa sve do izrade adekvatnog elaborata oko prilagođavanja, za koji je zvanično formirana trojna komisija UNMIK-bošnjački-albanski prosvjetni radnici. Krajem decembra 1999. godine, odobren je uvoz udžbenika iz BiH za svu bošnjačku djecu^[16].
Ono što je sigurno najbitnije u procesu nacionalnog preporoda Bošnjaka jeste uvođenje nastave na bosanskom jeziku, od 1999. godine, uz uvoz udžbenika iste godine iz BiH, za te namjene. Treba zasebno istaći uvoz udžbenika iz BiH, jer su oni narednih nekoliko godina spasili nastavu na bosanskom jeziku, a bili su i glavni faktor očuvanja bošnjačke nacionalne samosvijesti i političke samobitnosti. Bošnjačka djeca u osnovnim školama na Kosovu su početkom aprila 2000. godine dobila knjige iz kojih su po prvi put mogla da uče o sebi i svojoj kulturi na dostojanstven način, bez sadržaja koji vrijeđaju druge narode. Tada je i bošnjačkoj zajednici dat glavni motiv za opstanak.^[17]

Iako je obrazovanje na bosanskom jeziku uglavnom dostupno i pripremljen je nastavni plan za nastavu na bosanskom jeziku, povremeni nedostatak knjiga na bosanskom jeziku otežava ovoj zajednici uživanje prava na obrazovanje.
Od 2002. godine i kasnije izrađuje se plan i program osnovnog obrazovanja (od 1.-5. razreda) i niže srednje škole (od 6.-9. razreda) po modelu države Kanade. U izradi plana i programa učestvuju i bošnjački prosvjetni radnici koji se bave nastavom iz nacionalnih grupa predmeta; bosanski jezik, historija, likovno i muzičko. Dakle, autori knjiga iz nacionalne grupe predmeta su Bošnjaci, dok se ostale knjige prevode sa albanskog jezika prema planu kosovske vlade i Ministarstva za obrazovanje. Oko 80% udžbenika za osnovnu i nižu srednju školu su sada dostupni bez prateće literature i bez lektira. Za lektire i dodatni obrazovni sadržaj škole se same snalaze. Vlada Kosova je odobrila da Bošnjaci mogu uvesti knjige one koje nedostaju iz Bosne i Hercegovine.
Za višu srednju školu, od 10.-13. razreda, ne postoji nijedan takav udžbenik. Učenici i škole se same snalaze uvozeći knjige iz Bosne i Hercegovine i na druge načine.
Visoko obrazovanje za Bošnjake odvija se preko dva fakulteta na kojima se izvodi nastava na bosanskom jeziku. To su Edukativni fakultet u Prizrenu sa smjerovima bosanski jezik i književnost, matematika i informatika i Fakultet menadžmenta u Peći. Na Prištinskom univerzitetu Bošnjacima je data mogućnost da slušaju predavanja na albanskom jeziku, a ispite polažu na bosanskom jeziku. Upisi su također omogućeni u zemljama u okruženju, ali su uslovi upisa otežani (naročito školarina). Republika Srbija čak i ne želi priznati diplome svršenih srednjoškolaca sa kosovskim pečatom.
Usprkos rezervisanim mjestima na Univerzitetu u Prištini i dostupnosti studija na bosanskom jeziku na fakultetima u Peći i Prizrenu, pristup i uživanje datih mogućnosti i dalje je otežano zbog slabog poznavanja albanskog jezika učenika iz zajednice kosovskih Bošnjaka. Mnogi se opredjeljuju za upis na Univerzitet u Mitrovici ili druge javne univerzitete u regionu. Ova druga opcija ostaje problematična zbog nepriznavanja kosovskih obrazovnih diploma u drugim zemljama.
U ruralnim oblastima djevojčice iz zajednica Bošnjaka često napuštaju školu poslije završene osnovne škole. Zbog tradicije i društveno-ekonomskih ograničenja, mnoge djevojčice se udaju po završetku obaveznog osnovnog obrazovanja.
Jedan dio manjinske zajednice koja živi u općini Dragaš, a koji se izjašnjavaju kao Goranci, pohađaju obrazovni sistem na srpskom jeziku koji finansira Republika Srbija. Dio zajednice općine Dragaš koji se izjašnjavaju kao kosovski Bošnjaci, školuju se u skladu sa kosovskim sistemom obrazovanja na bosanskom jeziku. Većina Goranaca u općini Dragaš radije upisuje djecu u škole kojima upravlja Srbija i u kojima se nastava odvija na srpskom jeziku, jer im se tako pružaju veće mogućnosti za upis na srpske univerzitete. U zadnje vrijeme goranska djeca sve više postaju predmet borbe za vlast između dva školska sistema na Kosovu, a posebno pritisaka kosovskih institucija da integrišu goranske učenike i nastavno osoblje u kosovski sistem obrazovanja. Goranci srednjoškolci i neki učenici osnovnih škola koriste usluge prijevoza koje pruža općina Gora, kojom upravlja Republika Srbija i vlada Srbije. Učenici Goranci koji odluče da nastave visoko obrazovanje, čine to na Univerzitetu u sjevernoj Mitrovici, Srbiji ili regionu.

Fussnote:
^1] Ustav Republike Kosovo, (poglavlje 3, član 57.1).
^2] Sanela Bilalović, ,,Novi bošnjački zastupnici u parlamentu Kosova“, Alem, br. 183. 2011, str. 4.
^3]Proglas Vladi Kosova i javnosti, 16. avgust 2011., http://www.info-ks.net/2011081610724/iz-bosnjacih-sredina/proglas.html, (pristupljeno 20. 02. 2012.)
^4]Bilalović, ,,Novi bošnjački zastupnici u parlamentu Kosova“, str. 4.
^5]Sanela Bilalović, „Pouke i propusti“, (Prvi lokalni izbori u Republici Kosovo), Alem , br. 176. 2011, str. 12-14.
^6]”Partijska podjeljenost i lični interesi odgađaju rješavanje nacionalnih pitanja”, Alem, br. 182. 2011, str. 24-26.
^7]Prema emailu Hilmijete Apuk predsjednice NVO Little People of Kosovo, oktobar 2011.
^8] Razgovor sa Nadirom Avdić-Vllasi, urednicom na bosanskom jeziku Radio Televizija Kosovo (RTK), maj 2011.
^9]Vojislav Tanasković, Sredačka Župa, Priština: Jedinstvo, 1992, str. 33.
^10]Džogović, ,,Kratak pregled dijalekata bosanskog jezika na Kosovu“, str. 32.
^11]Alija Džogović, ,,Ko smo, u stvari, mi“, Selam, br. 7. 1996, str. 24.
^12]Miftar Adžemi, Zbirka narodnog blaga (kazuene), Prizren: GIK OKO, 2003, str. 14.
^13]Forum Bošnjaka Kosova, ,,Deklaracija o bosanskom jeziku Bošnjaka Kosova“, mart 2006.
^14]Na sreću, Bernard Kušner, tadašnji administrator UNMIK-a, će kazati načelno “Yes” knjigama iz BiH.
^15]Bošnjaci su se opredijelili da gravitiraju albanskom programu.
^16]UNMIK je preuzeo svu obavezu oko prevoza i plaćanja udžbenika iz Sarajeva. Dio troškova štamparijama je pokrilo Ministarstvo obrazovanja Vlade Federacije BiH.
^17] Ćerim Bajrami, „Kosovska zbilja“, 30. januar 2006., www.bosnjastvo.com/subdirectory/forum/viewtopic.php?f=35&t=783, (pristupljeno 20. 07. 2011.)