Crnogorski bijes
POKOLJ U PEĆI I ĐAKOVICI
Objavljeno: 16. Nov 2012. 20:11:47
Pisao: Dimitrije TUCOVIĆ
*Izvor: „Radničke novine", br. 239, 9. novembar 1913.
Ni danas knjaz ne predusreće Crnogorca drugim pitanjem nego: „Jesi li se, sokole, nasjekao turskije i arnautskije glava?", niti Crnogorci pokazuju više srca prema tuđoj nejači. I kada je ova varvarska najezda osećala svoju nadmoćnost prema nemoćnom arbanaškom selu iz koga su ljudi izbegli, iz nje je provrela stara krv utoliko bešnje što ih ovde ne vezuju nikakvi obziri ni krvi, ni jezika, ni vere, ni istorije, ili bar što Crnogorci tih obzira nisu svesni
Peć i Đakovica su dva alem-kamena u ratnim tekovinama Crne Gore, ali su Peć i Đakovica u isto vreme dva probna kamena nedoraslosti cetinjske vlade da donese onom narodu ne samo više slobode već i više reda i snošljivosti u upravi. Ovde, u Peći i Đakovici, vidimo na delu režim, sposobnosti i navika koji su raselili Crnu Goru i koji, pošto su ostali kod svoje kuće bez hrane i doterali dotle da se među sobom žderu, sa povampirenom snagom besne u zauzetim oblastima.
Kao u kulturnom pogledu najzaostaliji deo srpskoga naroda, Crnogorci se i danas kreću u rat sa svima pogledima i navikama svih primitivnih plemena: da je onaj koji pobedi gospodar ne samo vlasti već i sve privatne svojine i života svih onih koje na zauzetoj teritoriji zateče. Oni se pet dana biju i pljačkaju, a deset dana upotrebe da plen odnesu do kuće i da se natrag vrate. Oni su se, iz onoga odreda koji je bio poslat u pomoć protiv Bugara, u masama vraćali natrag još prvih dana borbe, i kada su ih naši vojnici pitali: „Kuda ćete?" odgovarali su sasvim otvoreno: „Idemo kući da nam ne propadne ovo malo pljačke!"
Može se misliti kakvi su tek Crnogorci ovde, na domaku svojih krševa, u mestima koje drže u svojim rukama! O njihovim čudima i pokorima stanovnici ovih oblasti bi imali šta reći, kada bi imali kome. U Peći se javno proklinje đeneral Živković što i njih „ne slobodi"! Narod ovih krajeva smatra za veliki gubitak što je turska vlast zamenjena crnogorskom, jer je turska uprava, ma po kulturnosti ne odmicala crnogorskoj, ipak bila obraznija i snošljivija. Kao izgladneli vuci Crnogorci su jurišali na sve što se zgrabiti može: popljačkali su kuće, dućane, torove, ambarove, sve gde se god što imalo da zapljačka. A kada su svoje zemljište opustošili i jadne nove podanike knjaževe ostavili gole kao prst, počeli su prelaziti u pljačku u sela na našoj strani. Prema ovim našim novim susedima, za koje se beogradska buržoaska štampa zalaže da dobiju sve što traže, Srbiji je potrebno u interesu graničnog stanovništva da ima bar toliko isto neprelaznu granicu kao i prema Arbaniji!
Ali niko nije osetio bez ovoga „oslobodioca" kao Arbanasi. Šta je bes ovih primitivnih plemena, koji još uvek gledaju u odsecanju glave jedino pravo i čisto junaštvo, u stanju da počini, pokazuju popaljena sela i potamanjeno stanovništvo u celoj oblasti kojim su ona zavladala. U njima je provrela stara „junačka krv", koju je najbolje ocrtao jedan njihov zemljak, pok. Marko Miljanov.
Kada su početkom druge polovine prošloga veka Kuči odbili da plaćaju danak knjazu Danilu, on pošlje pod bratom Mirkom vojsku koja će ih na to prisiliti i prisajediniti Crnoj Gori i Brdima. Na lažna obećanja Kuči se prevare te pušte knjaževu vojsku u Medun. “Kuči”, veli Miljanov, “koji prvi sretoše braću Kuče (izaslanike) i vojvodu Mirka sa vojskom, biše svi ubijeni i posječeni, a zatim po sela sve puška pobi i nož posiječe. Ne biše pošteđena ni đeca u kolijevkama, bez razlike je li muško ili žensko, jer je svaki ita da mu ga drugi ne ugrabi i za to medalju ili krst dobije, a njega bez poštenja ostavi. Tako i starci i bolesiici, pa da se nijesu mogli dić' od starosti ali bolesti, biše posječeni i glave im poneše na mjesto, đe treba da se broj ne zaboravi. Jednom riječi: ali je bilo 'roma, ili slijepa, ili kljasta, gluva, nijema, odvojenika koji se ne miješaju s čeljadma, no se zovu gubavci, i od tije je neka sablja i nož posjekla toga puta... Tako pop Mijailo Vojvodić iz Crmnice zakla je troje đece: dvoje Ivana Radojeva (starije od dvije i po godine, mlađe od tri mjeseca), a treće Nikole Markova, obojica s Ubala, Koruna Radonjina s Kosora nosila dijete u kolijevku, a Crnogorac, trčeći za njom, reče joj: ,Stan', ženo! Što ti je to na pleći te nosiš?' Koruna reče: Dijete, i to nekršteno; evo ga tebe na Boga i sv. Jovana, ti da ga krstiš.' On joj reče: ,Krstit' ću ga, no čeka!' Koruna pričeka. Crnogorac, kad dođe, zakla joj dijete i ponese glavu gore na Medun i reče vojvodi Mirku: ,Evo sam posjeka' glavu.”
Tako je bilo posječeno 243 glave; svega 17 od vojnika, sposobnih za pušku, a ostalo „od staraca i đece, od kojije mnogi nijesu imali kose: djetinje nijesu još počele kosmatit', a staračke se ogulile, i zubi od starosti pali, da i' je tužno bilo i žive gledat, a ne sad u gomili glava posječenije bogalja, i ako nikad ne bjeu mrski drugima kako Turcima.”
Ovaj pokolj, koji je Marko Miljanov preneo sa čestitom otvorenošću, izvršen je po knjaževom naređenju prema plemenu koje je bilo tesno vezano za Crnu Goru i krvi, i jezikom, i verom, i istorijom. Ni danas, posle 50-60 godina, niti su drukčija naređenja niti su drukčiji ovi koji ih izvršuju. Ni danas knjaz ne predusreće Crnogorca drugim pitanjem nego: „Jesi li se, sokole, nasjekao turskije i arnautskije glava?", niti Crnogorci pokazuju više srca prema tuđoj nejači. I kada je ova varvarska najezda osećala svoju nadmoćnost prema nemoćnom arbanaškom selu iz koga su ljudi izbegli, iz nje je provrela stara krv utoliko bešnje što ih ovde ne vezuju nikakvi obziri ni krvi, ni jezika, ni vere, ni istorije, ili bar što Crnogorci tih obzira nisu svesni. Tako je sada sravnjeno sa zemljom i potamanjeno celo pleme Krasnića, koje je spadalo u oblast operacija crnogorske vojske. Crnogorska varvarstva u Krasnićima mogu dostojno stati pored varvarstva srpske vojske u Ljumi: isti metodi, ista bezobzirnost, ista krvožednost.
Ako spomenete nekome Arnautinu reč „Karadag", on se strese od bola, prstom pokazuje da je Crnogorac go i gladan, a dlanom da seče sve, ne štedeći ni decu. I kao što je ranije pokolj Kuča učinio „da Srbi od Srba bježe i u Turaka utok traže“ kao što tvrdi Miljanov, tako sada arnautska plemena crnogorskoj vlasti pretpostavljaju vlast crnoga Ciganina. Ovi varvarski podvizi nekulturnih crnogorskih plemena i besne srpske soldateske izvršili su za godinu dana veću propagandu za Austriju nego njeni konzuli i frateri za čitav vek.
*Izvor: „Radničke novine", br. 239, 9. novembar 1913.
e-novine.com
*Izvor: „Radničke novine", br. 239, 9. novembar 1913.
Ni danas knjaz ne predusreće Crnogorca drugim pitanjem nego: „Jesi li se, sokole, nasjekao turskije i arnautskije glava?", niti Crnogorci pokazuju više srca prema tuđoj nejači. I kada je ova varvarska najezda osećala svoju nadmoćnost prema nemoćnom arbanaškom selu iz koga su ljudi izbegli, iz nje je provrela stara krv utoliko bešnje što ih ovde ne vezuju nikakvi obziri ni krvi, ni jezika, ni vere, ni istorije, ili bar što Crnogorci tih obzira nisu svesni
Peć i Đakovica su dva alem-kamena u ratnim tekovinama Crne Gore, ali su Peć i Đakovica u isto vreme dva probna kamena nedoraslosti cetinjske vlade da donese onom narodu ne samo više slobode već i više reda i snošljivosti u upravi. Ovde, u Peći i Đakovici, vidimo na delu režim, sposobnosti i navika koji su raselili Crnu Goru i koji, pošto su ostali kod svoje kuće bez hrane i doterali dotle da se među sobom žderu, sa povampirenom snagom besne u zauzetim oblastima.
Kao u kulturnom pogledu najzaostaliji deo srpskoga naroda, Crnogorci se i danas kreću u rat sa svima pogledima i navikama svih primitivnih plemena: da je onaj koji pobedi gospodar ne samo vlasti već i sve privatne svojine i života svih onih koje na zauzetoj teritoriji zateče. Oni se pet dana biju i pljačkaju, a deset dana upotrebe da plen odnesu do kuće i da se natrag vrate. Oni su se, iz onoga odreda koji je bio poslat u pomoć protiv Bugara, u masama vraćali natrag još prvih dana borbe, i kada su ih naši vojnici pitali: „Kuda ćete?" odgovarali su sasvim otvoreno: „Idemo kući da nam ne propadne ovo malo pljačke!"
 |
Može se misliti kakvi su tek Crnogorci ovde, na domaku svojih krševa, u mestima koje drže u svojim rukama! O njihovim čudima i pokorima stanovnici ovih oblasti bi imali šta reći, kada bi imali kome. U Peći se javno proklinje đeneral Živković što i njih „ne slobodi"! Narod ovih krajeva smatra za veliki gubitak što je turska vlast zamenjena crnogorskom, jer je turska uprava, ma po kulturnosti ne odmicala crnogorskoj, ipak bila obraznija i snošljivija. Kao izgladneli vuci Crnogorci su jurišali na sve što se zgrabiti može: popljačkali su kuće, dućane, torove, ambarove, sve gde se god što imalo da zapljačka. A kada su svoje zemljište opustošili i jadne nove podanike knjaževe ostavili gole kao prst, počeli su prelaziti u pljačku u sela na našoj strani. Prema ovim našim novim susedima, za koje se beogradska buržoaska štampa zalaže da dobiju sve što traže, Srbiji je potrebno u interesu graničnog stanovništva da ima bar toliko isto neprelaznu granicu kao i prema Arbaniji!
Ali niko nije osetio bez ovoga „oslobodioca" kao Arbanasi. Šta je bes ovih primitivnih plemena, koji još uvek gledaju u odsecanju glave jedino pravo i čisto junaštvo, u stanju da počini, pokazuju popaljena sela i potamanjeno stanovništvo u celoj oblasti kojim su ona zavladala. U njima je provrela stara „junačka krv", koju je najbolje ocrtao jedan njihov zemljak, pok. Marko Miljanov.
Kada su početkom druge polovine prošloga veka Kuči odbili da plaćaju danak knjazu Danilu, on pošlje pod bratom Mirkom vojsku koja će ih na to prisiliti i prisajediniti Crnoj Gori i Brdima. Na lažna obećanja Kuči se prevare te pušte knjaževu vojsku u Medun. “Kuči”, veli Miljanov, “koji prvi sretoše braću Kuče (izaslanike) i vojvodu Mirka sa vojskom, biše svi ubijeni i posječeni, a zatim po sela sve puška pobi i nož posiječe. Ne biše pošteđena ni đeca u kolijevkama, bez razlike je li muško ili žensko, jer je svaki ita da mu ga drugi ne ugrabi i za to medalju ili krst dobije, a njega bez poštenja ostavi. Tako i starci i bolesiici, pa da se nijesu mogli dić' od starosti ali bolesti, biše posječeni i glave im poneše na mjesto, đe treba da se broj ne zaboravi. Jednom riječi: ali je bilo 'roma, ili slijepa, ili kljasta, gluva, nijema, odvojenika koji se ne miješaju s čeljadma, no se zovu gubavci, i od tije je neka sablja i nož posjekla toga puta... Tako pop Mijailo Vojvodić iz Crmnice zakla je troje đece: dvoje Ivana Radojeva (starije od dvije i po godine, mlađe od tri mjeseca), a treće Nikole Markova, obojica s Ubala, Koruna Radonjina s Kosora nosila dijete u kolijevku, a Crnogorac, trčeći za njom, reče joj: ,Stan', ženo! Što ti je to na pleći te nosiš?' Koruna reče: Dijete, i to nekršteno; evo ga tebe na Boga i sv. Jovana, ti da ga krstiš.' On joj reče: ,Krstit' ću ga, no čeka!' Koruna pričeka. Crnogorac, kad dođe, zakla joj dijete i ponese glavu gore na Medun i reče vojvodi Mirku: ,Evo sam posjeka' glavu.”
Tako je bilo posječeno 243 glave; svega 17 od vojnika, sposobnih za pušku, a ostalo „od staraca i đece, od kojije mnogi nijesu imali kose: djetinje nijesu još počele kosmatit', a staračke se ogulile, i zubi od starosti pali, da i' je tužno bilo i žive gledat, a ne sad u gomili glava posječenije bogalja, i ako nikad ne bjeu mrski drugima kako Turcima.”
 |
Ovaj pokolj, koji je Marko Miljanov preneo sa čestitom otvorenošću, izvršen je po knjaževom naređenju prema plemenu koje je bilo tesno vezano za Crnu Goru i krvi, i jezikom, i verom, i istorijom. Ni danas, posle 50-60 godina, niti su drukčija naređenja niti su drukčiji ovi koji ih izvršuju. Ni danas knjaz ne predusreće Crnogorca drugim pitanjem nego: „Jesi li se, sokole, nasjekao turskije i arnautskije glava?", niti Crnogorci pokazuju više srca prema tuđoj nejači. I kada je ova varvarska najezda osećala svoju nadmoćnost prema nemoćnom arbanaškom selu iz koga su ljudi izbegli, iz nje je provrela stara krv utoliko bešnje što ih ovde ne vezuju nikakvi obziri ni krvi, ni jezika, ni vere, ni istorije, ili bar što Crnogorci tih obzira nisu svesni. Tako je sada sravnjeno sa zemljom i potamanjeno celo pleme Krasnića, koje je spadalo u oblast operacija crnogorske vojske. Crnogorska varvarstva u Krasnićima mogu dostojno stati pored varvarstva srpske vojske u Ljumi: isti metodi, ista bezobzirnost, ista krvožednost.
Ako spomenete nekome Arnautinu reč „Karadag", on se strese od bola, prstom pokazuje da je Crnogorac go i gladan, a dlanom da seče sve, ne štedeći ni decu. I kao što je ranije pokolj Kuča učinio „da Srbi od Srba bježe i u Turaka utok traže“ kao što tvrdi Miljanov, tako sada arnautska plemena crnogorskoj vlasti pretpostavljaju vlast crnoga Ciganina. Ovi varvarski podvizi nekulturnih crnogorskih plemena i besne srpske soldateske izvršili su za godinu dana veću propagandu za Austriju nego njeni konzuli i frateri za čitav vek.
*Izvor: „Radničke novine", br. 239, 9. novembar 1913.
e-novine.com