Haris SEJDIĆ: Kada posmatramo Oružane snage BiH, njihov zadatak je prije svega zaštita suvereniteta države BiH. Ali,u današnjim okolnostima ovaj zadatak nije uopšte u prvom planu. Jer, vojska odavno ne služi samo za rat, nego za brojne druge funkcije, i djeluje kao nadogradnja drugim službama države, civilnoj zaštiti, vatrogascima, služba gorskog spašavanje. medicinske ekipe. i dr. U prvom planu su intervencije u slučaju prirodnih katastofa i elementarnih nepogoda (poplave, zemljotresi, požari, veliki snijeg, odroni i sl.).

Gledajući iz današnje perspektive, a posmatrajući vojske u susjednim državama, prije svega u Srbiji i Hrvatskoj, pa onda i Crnoj Gori, nameće se pitanje trebaju li Bosni i Hercegovini zaista Oružane snage?

Jer, danas je vojska susjedne Hrvatske samo blijeda "imitacije" vojske koja je bila u ljeto 1995. godine, a slično je i sa vojskom Srbije. I naš treći komšija/susjed, Crna Gora nema ukupno više od 2500 vojnika.

I onda, onako na prvu, vidimo da stoji Dodikov argument o ne postojanju vojnih prijetnji od susjednih država. A taj argument je otprilike ovakav " vidite da nas nema ko napasti, ukinut ćemo vojsku i taj novac preusmjeriti u ekonomiju". Većina bošnjačkih političara naravno automatski reaguje po principu, ako je nešto Dodik predložio, to sigurno je protivno državi BiH, i to je možda i dobro, ali ipak, radi sebe mi trebamo i moramo sagledati više okolnosti. Kada se sagledaju okolnosti početka rata 1991/1992.godine, kada je postojala "snažna" Jugoslovenska narodna armija (JNA), pa onda Hrvatska vojska (HV) sa preko 250.000 hiljada dobro opremljenih i obučenih vojnika, sa 7 profesionalnih gardijskih brigada. Postojala je i isto tako i jaka i respektabilna vojska tzv. Savezne republike Jugoslavije, današnje okolnosti su potpuno promijenjene. Podsjetimo se samo da je Armija BiH iz rata izašla sa oko 300.000 boraca, koji su na kraju rata bili i po opremi i po snazi na svom vrhuncu. Danas imamo jednu promijenju sliku, imamo vojske u susjedstvu sa malim,neznatnim brojem

Smije li država BiH ostati bez Oružana snaga?

ljudi, sa priličmo zastarjelom tehnikom. Pravo pitanje je mogu li te vojske štititi suverenitet država (Srbije, Hrvatske, Crne Gore) ukoliko dođe do bilo kakvog napada neke strane sile, a kamoli da sa malobrojnom vojskom i starom tehnikom i naoružanjem mogu da bilo koga napadnu.

Kada posmatramo Oružane snage BiH, njihov zadatak je prije svega zaštita suvereniteta države BiH. Ali, u današnjim okolnostima ovaj zadatak nije uopšte u prvom planu. Jer, vojska odavno ne služi samo za rat, nego za brojne druge funkcije, i djeluje kao nadogradnja drugim službama države, civilnoj zaštiti, vatrogascima, služba gorskog spašavanje. medicinske ekipe. i dr. U prvom planu su intervencije u slučaju prirodnih katastofa i elementarnih nepogoda (poplave, zemljotresi, požari, veliki snijeg, odroni i sl.). Vidjeli smo zimus šta znači imati vojsku, i šta bi bilo tek da je nema. Ipak, naše oružane snage imaju za ovakve situacije i sasvim dobro obučene ljude i dovoljno opreme.

Dalje, tu su za našu zemlje izuzetno važne mirovne međunarodne misije i ono najvažnije pitanje ulaska naše zemlje u NATO. Ovo je pitanje je za jednu malu državu kakva je Bosna i Hercegovina, pitanje ne samo bolje zaštite od bilo kakvih ponavljanja devedestih,nego i pitanje od ekonomskog značaja. A upravo je ekonomija polje gdje smo "najtanji".

Analizirajući to šta učestvovanje u programu "Partnerstvo za mir" i ambicija ulaska u NATO donosi ekonomiji BiH, da se zaključiti da su prisutni direktni ekonomski troškovi i direktna dobit, ali i politička korist pripadanja jednoj široj zajednici država. Ne treba zaboraviti da su članovi ove "porodice" i Albanija i Hrvatska i Slovenija i Mađarska, i kojim putem idu Makedonija i Crna Gora, pa i Kosovo. I ne treba zaboraviti da kao članica NATO Pakta BiH ulazi u sistem tzv. kolektivne odbrane koja je zagarantovana članom 5. Vašingtonskog sporazuma, a to je ono što nama, prije svega Bošnjacima, pa onda i drugim narodima u BiH, daje svakako jednu dozu sigurnosti u mirniju budućnost.