Avdo METJAHIĆ: Teško je dočarat sve nesreće koje su donijeli novi okupatori našem narodu. Ispričat ću još jedan događaj koji je ostao u sjećanju našeg narodu do današnjih dana. Ne dugo poslije okupacije naše ljuge posjete Plav dvojica crnogorskih vojvoda, Ilija Plamenac i Janko Vukotić, koji su bili jedni od planera genocida nad našim narodom. Prolazeći čaršijm, ovaj dvojac sretne starog Mehmed-bega, koji je imao skoro sto godina, i bio poznat ne samo kod nas, nego u Crnoj Gori, i u mnoge nahije okolo. Zaustave se pred njega, te jedan od dvojice vojvoda, koji ga je poznavao od ranije, upita ga: - Koliko ti je godina, Mehmed-beže? - na šta će mu on odgovoriti: - Trista, vojvodo! - Kako to trista? - upita ga vojvoda. - Ete tako, vojvodo, meni je skoro stota, a za ovo vakta kako vi uljegoste u našu ljugu i okupiraste naš kraj, još dvesta mi natovariste, - odgovori mudro Mehmed-beg.

Akšam-hajrula i mir mrama,
Mi Plavljani i Gusinjani da imamo patriotskog naboja u sebi kao što su ga naši stari imali za ovu komemoraciju žrtavama genocida 1912. i 1913., bi nam trebao Madison Square Garden, ili bar neka od većih sala ovog velegrada, ali se vidi da mnogi žive zarobljeni u okovima straha pa iako žive u ovoj demokratskoj zemlji.
Dragi moji, ne želim da vas dijelim na Bošnjake i Albance, nego vam se obraćam kao nedjeljivoj skupini i potomcima onih koji su bili nedjeljivi stoljećima. Njihovim jedinstvom, koje nikad nije izostajalo, bili su poštovani od svih nahija u okruženju pa i dalje, zato su ih iz poštovanja nazivali “plavsko-gusinski memljećet”. Veliko je to, kao da je naš kraj, naša nahija, bila neka država. Kroz slogu naših starih koju su posjedovali kroz prošlost, može se tako i tretirati. Jest, bila je carevina u carevini za 33 godine, od slavnog Boja na Nokšiću, do kobnog ulaska u naš kraj, okupacione vojske Crne Gore pod direktnom komandom kralja Nikole.

Svake godine u ovom mjesecu sjetimo se, kad je naša ‘ljuga’ okupirana od Karadaka, zar ne?
Ovaj mjesec oktobar kroz generacije nas je podsjećao decenijama, i evo već je puno stoljeće, na onu kobnu 1912-13.godinu. Ove godine nas podsjećaju na genocid koji je počinila zvanična crnogorska vojska pod dirigentskom palicom kralja Nikole i njegovih vojvoda, koji su sve to isplanirali i svoj zločinački plan skoro sproveli.

Masakrirano je par hiljada naših predaka, koji nisu htjeli prihvatiti pravoslavlje, pokršteno je preko dvanaest hiljada muslimana. Također odselilo je za Albaniju i Tursku više nego hiljadu familija Bošnjaka i Albanaca.

Jedna mala nahija, koja je brojala nešto preko 26000 stanovnika 1905.godine, desetkovana je sa planom da se uništi i posljednji autohtoni stanovnik našeg kraja.

Prvim popisom kraljevine SHS, u plavsko-gusinjskoj nahiji, poslije krvavih balkanskih ratova, i Prvog svjetskog rata, preživjelo je ukupno 6700 stanovnika. Tu su ubrojeni i pravoslavci koji su preoteli zemlje onih familija, koje su nestale u vrtlogu geniocidnih radnji Crne Gore.
U jenom dokumentu, ministar inostranih poslova kralja Nikole, vojvoda Gavro Vuković, kaže sljedeće:
“Gospodaru je dolazila crnogorska sirotinja, i molila da ga, da im dodijeli parče zemlje u okupiranim mjestima jer će inače skapati od gladi. Kralj ih je molio da se strpe, dok ne osvoje i okupiraju plavsko - gusinjsku doljinu, te da će bit ljeba za sviju”.

Znači da je genocid planiran mnogo ranije, izveden je, ali nedovršen.
Sinovi našeg kraja, obavijestili su maćehu Evropu, koja je opomenula kralja Nikolu, ali nažalost sa zakašnjenjem, tako da se onaj dio našeg “memljećeta” koji je izbjegao ili preživio genocid, vratio na svoja ognjišta, i svojoj vjeri.

Evo nas danas, potomci onih koji su preživjeli genocd, činimo pomen, onima koje pobiše, od Vrmoše do Previje, i to daleko od našeg vatana, čak na sjevernoameričkom kontinentu.
Probat ću u kratkim crtama, da navedem par groznih slučajeva, što je počinila okupaciona vojska kralja Nikole.

Da bi se sve potanko opisalo, treba napisat desetine tomova knjiga i prikupit hiljade dokumenata, na čemu sigurno rade potomci, ubijenih i protjeranih sa svojih topraka.
Jedan gnusan događaj koji se je desio u Plavu odmah poslije okupacije, govori sve, a takvih je bilo na svakom koraku u našem kraju.

Hadži Adem Mekulović bio je toliko star, da ga nisu mogli ukućani ubijedit da će crnogorska vojska okrenut pušku, ili pak pružit ruku na njega. Pošto je bio strastveni pušač izađe u čaršiju, da kupi duhana. Čim se nađe na sokaku, crnogrska vojska ga zaustavi i počne maltretirati. Vukli su ga za bradu, obarali ga na zemlju, mrcvarili, i kad im je bilo dosta, izbodu ga noževima i ubiju.
Nedaleko od mjesta gdje je ležao mrtav starina hadži Adem, bila je ubijena mlada, koju su Crnogorci prvi dan oteli od svatova, čitavu noć silovali i izjutra ubili i izbacili na sokaku. Skinuli su odjeću sa starog hadži Adema i mlade, te su ga izmasakriranog stave na nju, kojoj je mogao biti čukundjed. Dva dana niko ih nije smio pomjerit, jer su se nad njima iživljavali crnogorski vojnici.
Mojeg djeda rahmetli, zatvorio je i vezao kapetan Dragović, popularno zvan “kapetan Đuro”, u hizbi jedne kuće u selu Višnjevu, sa namjerom, čim prikupe još muslimana, da ih vode na strijeljenje.
Nekim slučajem naišao je pravoslavac iz Vojnog sela, kojeg je moj djed pomagao ranijih godina. Valjda je tražio nešto po pustom selu, i kad naiđe na mog djeda, vezanog za direk od ćuprije, na molbu mog djeda, razveza ga i pusti.

Potomci žrtava genocida na komemoraciji u New Yorku su glasno rekli da će svim demokratskim sredstvima tražiti istinu i pravdu za svoje predke koji su ubijani bez ikakvog razloga

Djed se izvukao neprimjećeno iz Višnjeva, te šumom preko laza Hukovih stigao pod Meminu planinu, gdje ga je čekala porodica i mnogi koji su se sklonili od crnogorske vojske i crnogorskih pljačkaša, koji su harali po napuštenim i pustim selima.

Par dana kasnije ponestalo im je hrane, pa se je djed namjeravao vratit i ući u svoju kuću, donijeti brašna, i ako šta drugo nađe, poslije pljačke crnogorskih lešinara.
Njegova stara majka nije mu dozvolila, jer je moj djed bio jedinac, pa je krenula da ona siđe do sela i donese što im je hvalilo. Njena snaha, moja nana, nije ju htjela pustiti samu, pa je i ona pošla sa njom. Kad su došli pred kućom nisu primjetile da ima ikog, te su obje ušle u kuću, prišle su brašnjenuku i počele punit brašna u jednoj torbu. Odjednom je ušao čovjek i počeo da viče na njih, kao da je to bila njegova kuća. Stara je podivknula na njega, da je to njena kuća i njeno brašno, a ko je on da je to pita i da ulazi u njenu kuću nepozvan. Udario ju je tako da je pala i povrijedila se. Par minuta kasnije, naredio je povrijeđenoj starici i njenoj snahi da mu pomognu natovarit konja sa njihovim malom, ćilimima, ponjavama i sedžadama; drugog konja sa žitom.
Moja nana je odvela povrijeđenu svekrvu pod Meminu planinu, na konju kojeg su sakrile u šumi iznad sela. Par nedjelja kasnije moja pra nana je preminila, od povreda koje joj je zadao crnogorski pljačkaš.

Ovaj crnogrski lešinar koji je opljačkao našu kuću, agrarnom reformom dobio je imanje u komšiluku dvadesetih godina prošlog vijeka.
Moja nana je često govorila da je taj “vlah” ubio njenu svekrvu i opljačkao našu kuću.
Oni Crnogoci koji su nosili pišku, ubijali su nedužan i miran narod, a poslije njih sve kuće su pročešljali lešinari i pljačkaške horde, i odnosili sve što su naši stari stvarali za život kroz vrijeme.

Za one dvanaestoricu koje mušketaše na Racini, da bi obezglavili naš narod, rečeno i pisano dovoljno toga i govorit će se i pisat, a siguran sam da nikad neće izblijedit iz sjećanja našeg naroda.
Iz Gusinja je krenula povorka, od približno osam stotina najboljih sinova Gusinja i okolnih sela, vezani u konopcima, jer nisu htjeli prihvatiti pravoslavnu vjeru. Nisu htjeli zamijenit svoju bijelu kapu “ćulah” za nikakav šišak. Radije su ovi gorštaci išli pred streljački stroj nego kleknut pred vjekovnog dušmana.

Teško je dočarat sve nesreće koje su donijeli novi okupatori našem narodu. Ispričat ću još jedan događaj koji je ostao u sjećanju našeg narodu do današnjih dana.
Ne dugo poslije okupacije naše ljuge posjete Plav dvojica crnogorskih vojvoda, Ilija Plamenac i Janko Vukotić, koji su bili jedni od planera genocida nad našim narodom.
Prolazeći čaršijm, ovaj dvojac sretne starog Mehmed-bega, koji je imao skoro sto godina, i bio poznat ne samo kod nas, nego u Crnoj Gori, i u mnoge nahije okolo. Zaustave se pred njega, te jedan od dvojice vojvoda, koji ga je poznavao od ranije, upita ga:
- Koliko ti je godina, Mehmed-beže? - na šta će mu on odgovoriti:
- Trista, vojvodo!
- Kako to trista? - upita ga vojvoda.
- Ete tako, vojvodo, meni je skoro stota, a za ovo vakta kako vi uljegoste u našu ljugu i okupiraste naš kraj, još dvesta mi natovariste, - odgovori mudro Mehmed-beg.

Danas potomci masakriranih, nasilno kršćenih i dosta silovanih nana, daleko od svog zavičaja bez i trunke savjesti i stida, bi da nas utjeraju u nekakvu crnogorsku kuću, i to baš ovdje u Njujorku. Sramno, zar ne!

Ali takvi ne znaju za sramotu. Ti isti su onda, kad je bošnjački i albanski narod krvario na Kosovu i u Bosni, organizovali “Maticu crnogorsku”, ali zaslugom pravih sinova Plava i Gusinja, rasturili su ih. Evo poslije dvadeset godina, opet isti ili slični pojedinci po narudžbi vrše razdor među naš narod, samo da bi se ostvarili pogane planove njihovih šefova, da sagrade sramnu crnogorsku kuću, a uz nju sigurno i “Maticu crnogorsku”.

Poštovani moji, nemoj da se podvajamo i nemoj da se ogledamo na one koji su uvijek rušili naše jedinstvo, nego stanimo tijesno i jednom stroju. Ako Bog da, sljedećeg marta mjeseca 2013.godine, naučnim skupom ostvarimo naš san te i tada obilježimo stoljeće od genocida, sedmog po redu nad našim narodom.

Ja vas moja braćo selamim, srcem velikim, kao naš memljećet i vrelim kao suza muhadžerska.

Živjeli!!!

(Skraćena verzija obraćanja Avde Metjahića na Komemoraciji u povodu stogodišnjice od crnogorskog genocida nad Bošnjacima i Albancima u Plavu i Gusinju, održana u New Yorku, 13. oktobra 2012.)