BAJRAMI: Odnos Bošnjaka Kosova sa državom Bosnom i Hercegovinom i institucijama Bošnjaka u Bosni i Hercegovini je, naročito posljednje tri-četiri godine, naša otvorena rana. O kakvom uopće odnosu možemo govoriti kada ja, kao zamjenik ministra ispred bošnjačke zajednice Kosova, u Vladi Republike Kosova, tražim vizu za ulazak u Bosnu i Hercegovinu evo duže od godinu i - odbijen sam. Zadnji put za nas je zatražio vizu Rijaset Islamske zajednice Bosne i Hercegovine, za našu posjetu njima, ali - opet bezuspješno. Sve se pravda nepriznavanje Republike Kosovo od strane države Bosne i Hercegovine, što je veliki problem odnosa Kosova i Bosne i Hercegovine sam po sebi, te odnosa Bošnjaka i Albanaca, te je time gotovo onemogućena institucionalna saradnja u bilo kojoj sferi. Zbog toga, najviše su pogođeni i trpe Bošnjaci na Kosovu!

Paradoks je da Kosovari odnedavno mogu ulaziti u Srbiju sa kosovskim osobnim kartama - uz jedan papirić, koji im se izdaje na granici - dok je za ulazak u Bosnu i Hercegovinu Kosovaru potrebno toliko peripetija oko vize - koja se navodno može dobiti u Skoplju ili Podogrici - da mu je lakše da dobije vizu za odlazak u Kanadu...

Prema Zakonu o praznicima na Kosovu, od prije pet godina, 28. septembar se obilježava kao Dan bošnjačke nacionalne zajednice na Kosovu. Bošnjaci Kosova odlučili su da 28. septembar bude zvanično dan njihove zajednice jer na taj dan 1993. godine u Sarajevu je održan Sabor Bošnjaka na kome je donijeta odluka o povratu imena Bošnjak dotadašnjim nacinalno izjašnjenim Muslimanima. I ove godine, prigodnim manifestacijama, u više mjesta na Kosovu Bošnjaci su obilježili ovaj dan, a najveći dio višednevnih sadržaja održan je u Prizrenu gdje je bila i Centralna Akademija. Akademiji su prisustvovali predstavnici bošnjačkih političkih partija sa Kosova, bošnjački poslanici u Skupštini Kosova, kulturni radnici, intelektualci, a gost je bio glavni muftija IZ u Srbiji Muamer ef. Zukorlić. O Bošnjacima na Kosovu, njihovom položaju, vezama sa BiH razgovarali smo sa Ćerimom Bajramijem, zamjenikom ministra za dijasporu u Vladi Republike Kosovo.

Gospodine Bajrami šta Bošnjacima Kosova znači 28. septembar?
Bajrami: Bošnjaci Kosova na određeni način su se identificirali sa ovim datumom kada su 1993. godine, nakon više decenija nametnutog nacinanog imena, konačno povratili svoje historijsko ime. Vlada Kosova je i ove godine izdvojila izvjesna sredstva za obilježavanje ovog Dana, tako da je održan niz kulturnih i zabavnih manifestacija, a Centralana Akademija bila je u Prizrenu, u gradu u kome živi 70 procenata od 27.500 Bošnjaka Kosova, kako kažu tek izašli rezultati popisa stanovništva obavljenog u aprilu prošle godine.

Da li je taj broj od 27.500 Bošnjaka realno stanje, odnosno, da li su odranije nacionalno deklarisani Muslimani prihvatili naziv Bošnjak i većinski se izjasnili tako, ili je ostalo onih koji se smatraju Muslimanima, Albancima, Turcima?
Bajrami: Bošnjaci na Kosovu prihvatili su svoje historijsko ime, pogotovo oni u Župi koja je u okolini Prizrena kao i u samom tom gradu, što je isto i kod onih u pećkoj regiji, što, samo po sebi, daje dodatnu vrijednost 28. septembru. Međutim, brojka od 27.500 Bošnjaka na Kosovu ipak nije realna jer najmanje još toliko Bošnjaka sa Kosova živi u dijaspori, ali prošlogodišnji popis nije obuhvatao dijasporu. Što se tiče izjašnjavanja jednog dijela Bošnjaka kao Albanci i Turci, to je prisutno u nekoliko prizrenskih sela u Župi i Podgori, te nešto malo u samom gradu Prizrenu. No, ta skupina se ni ranije nije izjašnjavala kao Muslimani več kao Albanci, i nema taj kontinuitet, te statistički nije umanjila prisutnost Bošnjaka, iako dijeljenjem jezika sa Bošnjacima potvrđuju pripadnost ovom narodu, što su potvrdilo i visokim procentom izjašnjavanja na popisu za bosanski maternji jezik.
S druge strane, nažalost, veliki dio populacije u Gori, koji su se na ranijim popisima izjašnjavali kao Muslimani, sada su pod raznim pritiscima izabrali da se izjasne kao Goranci.

Pritisci sa raznih strana
Od kuda dolaze pritisci na taj dio, kako Vi tvrdite bošnjačke populacije koja živi na Gori?
Bajrami: Dolaze sa više strana. Aspiracije prema ovom dijelu bošnjačke populacije ima Srbija, Makedonija, pa čak i Bugarska. Sistematska nastojanja Srbije da bošnjačku populaciju u Gori izdvoji iz kontinuiteta bošnjačkog nacionalnog deklarisanja traju više od dvije decenije i podržana su programom SANU – ''Gora, Opolje, Sredska''. Srbija finasira paralelne srpske strukture na Kosovu, a to isto čini i u nekim selima u Gori. Tamošnjem nastavnom osoblju u nastavi na srpskom jeziku daju skoro duple plate u odnosu na nastavno osoblje u Srbiji, a uslov je da se nastava i dalje održava na srpskom i po srbijanskom školskom planu i programu. Nažalost, mnogi nastavnici i direktori škola u Gori zbog novca prihvataju ponudu iz Srbije i na taj način se srpski jezik, srpska historija, kultura... nameće Bošnjacima u Gori, a oni se otuđuju od svog bošnjačkog bića.
Kao da ove manipulacije nisu dovoljne, pa se normalan čovjek dovodi u dilemu da li da se čudi ili smije, kada čuje da Makedonci prisvajaju Bošnjake u Gori i proglašavaju ih Makedoncima. A još je nevjerovatnije kada to rade i Bugari. Bez ikakvih argumenata, šarlatanski i na granici ludila je pokušaj nekih državnih krugova iz Bugarske da ljude u Gori i Župi proglase Bugarima. Ali, čak je i ministrica vanjskih poslova Bugarske prije nekoliko godina izjavila jednu takvu nebulozu. Ovim se zapravo pokušava destabilizirati mlada kosovska država, sa jedne strane, te stvoriti prostor da se aplicira fondovima EU za podršku navodno svojim (bugarskim i makedonskim) manjinama na Kosovu, s krajnjim ciljem da se oslabi bošnjačka zajednica. Čak se iz Makedonije i Bugarske usuđuju optužiti Bosnu i Hercegovinu da pokušava nametnuti bošnjaštvo stanovnicima Gore, iako se nikada na ranijim popisima niko u Gori nije izjasnio kao Bugarin ili Makedonac.

Interesira me kakav odnos većinska albanska vlast na Kosovu ima prema Bošnjacima i drugim manjinskim zajednicama? Da li zakone koji se odnose na prava manjina prati praksa?
Bajrami: Prava Bošnjaka na Kosovu, po ustavu i zakonima, recimo po Zakonu o zaštiti i promociji prava manjinskih zajednica i njihovih pripadnika, u načelu su izjednačena sa pravima recimo srpske zajednice na Kosovu, koja je također nevećinska. Međutim, ta jednakost se zapravo odnosi samo na načela i prisutna je u nekim segmentima predstavničkog sistema, dok je, na primjer, u ključnom segmentru po kojem se najviše i cijene prava nacionalnih zajednica – u pravu na upotrebu jezika – srpski jezik izdvojen, i on je oficijelno, po Ustavu Republike Kosovo, drugi zvanični jezik na Kosovu, dok su bosanski, turski i romski, iako spomenuti u istom članu Ustava - ''jezici u upotrebi''. To praktično znači da se mogu korisiti u zvaničnoj i predstavničkoj komunikaciji, u obrazovanju, infromiranju..., te da budu zvanični - po statutima - u onim općinama gdje manjinska popilacija ovih nacionalnih zajednica čini najmanje pet procenata stanovništva, po jednoj od njih.
Naravno, ima tu niz pratećih problema u implementaciji i ovako zacrtanih prava, jer se ona u paksi nerijetko krše, a opravdanje se nalazi u procesima izgradnje demokratije i pravne države na Kosovu koji su - i istina je - još u toku. Sve u svemu, u odnosu na poslijeratno vrijeme na Kosovu, Bošnjaci imaju solidnu poziciju i u Ustavu i u zakonima, kao i u aktuelnoj predstavničkoj vlasti na centralnom i ponegdje na lokalnim nivoima.

Nezaposlenost - ogroman problem Bošnjaka Kosova
Zamjenik ste ministra za dijasporu Vlade Kosova. U ranijem odgovoru ste procijenili da je u dijaspori polovica Bošnjaka sa Kosova, poznato je da je velika i albanska dijaspora. Bio sam uvjerenja da se nakon proglašenja nezavisnosti Kosova broj Kosovara u dijaspori smanjio?
Bajrami: Veliki problem cijelog Kosova jeste visok procenat nezaposlenosti, i slabog ekonomskog razvoja, koji onda najviše pogađaju pripadnike nevećinskih zajednica. Ovo je zadnjih godina jedini razlog neprekidnog iseljavanja svih s Kosova, a među njima i velikog broja (za naše prilike velikog) pripadnika bošnjačkog naroda. Stanovništvo odlazi ''trbuhom za kruhom'' na razne načine i na razne destinacije, uglavnom u zemlje EU. To je ogroman problem Bošnjaka Kosova, kao što je i problem kosovskog društva u cjelini, ali, kao što sam rekao, nas najviše pogađa jer ostajemo bukvano bez mladih naraštaja i bez učenika u školama u nastavi na bosanaskom jeziku na Kosovu.
Iako sam zamjenik ministra u Ministarstvu dijaspore, najsretniji bih bio kada bi prestalo iseljavanje i započeo dobrovoljni povratak iseljenih, te da samim tim ne postoji potreba za ovim Ministarstvom. Međutim, jasno je da nije tako, i da je zapravo sada ovo Ministarstvo jedno od najvažnijih i sa ponajviše izazova i posla, jer se bukvalno bavi pitanjima oko 600 do 700 hiljada kosovskih državljana koji su van zemlje, među njima je najmanje 30 hiljada Bošnjaka i na desetine hiljada pripadnka ostalih nevećinskih zajednica. Dakle, govorimo o najmanje četvrtini ukupne populacije Kosova, a kada su u pitanju Bošnjaci o polovini bošnjačke populacije. Sreća je da je većinski dio naše dijaspore dobrog ekonomskog stanja i da se ona dobro integrirala u državama prijema, što se odnosi na cjelokupnu kosovsku dijasporu, a ne samo na bošnjačku.

Kojim se poslovima bavi Vaše ministarstvo, koji je njegov cilj, te koliko imate mogućnosti kao zamjenik ministra da pomognete pripadnicima manjinskih zajednica u dijaspori?
Bajrami: Primarni cilj našeg Ministarstva jeste očuvanje identiteta naših građana u emigraciji i dijaspori. Prevashodno mislim na nacionalni identitet. Naš zadatak je i pomoć našim ljudima iz dijaspore tokom njihovog boravka na Kosovu, ali i institucionalna podrška i pomoć u njihovoj integraciji tamo gdje žive i rade. Mi smo u stalnom kontaktu sa dijasporom, održavamo redovne kulturne manifestacije kako na Kosovu, poput ''Dana dijaspore'', tako i u zemljama gdje oni žive i rade.
Jedan od glavnih prioriteta Ministarstva za dijasporu je dopunska nastava na maternjim jezicima za djecu naših građana u dijaspori. U ovom pravcu, Ministarstvo obrazovanja, nauke i tehnologije Republike Kosovo ima izrađen Plan i program dopunske nastave na albanskom jeziku. Ostaje nam da intenziviramo napore da se nešto slično uradi i za dopunsku nastavu na bosanskom i ostalim jezicima na kojima se, inače, izvodi nastava na Kosovu. U međuvremenu smo u Ministarstvu dijaspore poduzeli i neke sistematske korake koji se tiču nevećinskih zajednica. U Zakonu o dijaspori, tokom njegove izmjene i dopune, zadržane su odredbe koji se dotiču i pripadnika nevećinskih zajednica u emigraciji, a urađena je i strategija razvoja Ministarstva gdje su neke zasebne stavke posvećene pravima ovih zajednica.

Odnos Bošnjaka Kosova sa državom Bosnom i Hercegovinom je naša otvorena rana
Koliko Vam u uspostavi dopunske nastave na bosanskom jeziku za bošnjačku dijasporu sa Kosova može pomoći Bosna i Hercegovina? Kakav je generalno odnos BiH, ili da kažemo Bošnjaka iz Bosne i Hercegovine, prema Bošnjacima Kosova? Da li ovaj odnos ispunjava Vaša očekivanja?
Bajrami: Odnos Bošnjaka Kosova sa državom Bosnom i Hercegovinom i institucijama Bošnjaka u Bosni i Hercegovini je, naročito posljednje tri-četiri godine, naša otvorena rana. O kakvom uopće odnosu možemo govoriti kada ja, kao zamjenik ministra ispred bošnjačke zajednice Kosova, u Vladi Republike Kosova, tražim vizu za ulazak u Bosnu i Hercegovinu evo duže od godinu i - odbijen sam. Zadnji put za nas je zatražio vizu Rijaset Islamske zajednice Bosne i Hercegovine, za našu posjetu njima, ali - opet bezuspješno.
Sve se pravda nepriznavanje Republike Kosovo od strane države Bosne i Hercegovine, što je veliki problem odnosa Kosova i Bosne i Hercegovine sam po sebi, te odnosa Bošnjaka i Albanaca, te je time gotovo onemogućena institucionalna saradnja u bilo kojoj sferi. Zbog toga, najviše su pogođeni i trpe Bošnjaci na Kosovu! Najbolnije je u sferi obrazovanja na bosanskom jeziku, jer mi ovdje realno imamo najviše potreba za uspostavljanjem te redovne saradnje. Naime, nama nedostaju udžbenici i nastavna sredstva na bosanskom jeziku, i mi, po odluci institucija sa Kosova, a na naše traženje, imamo pravo - isto pravo imaju i kosovski Turci - da uvozimo iz matičnih država onaj manjak udžbenika koji se evidentira kao takav na svim nivoima obrazovanja.
Također, realna je potreba za posjetom porodica čiji dijelovi žive na Kosovu, a dijelovi u Bosni i Hercegovini, a što je sada nemoguće. Zamislite situaciju da ljudi s Kosova ne mogu svojim najmilijim ići ni na dženazu u Sarajevo ili druge bh. gradove. Ili da ne govorimo kako djeca ili udovice boraca koji su poginuli u Bosni i Hercegovini danas zbog nepriznavanja kosovskih osobnih dokumenata ne mogu ostvariti svoja prava u Bosni i Hercegovini? Isti se problem odnosi za regulisanje svih ostalih socijalnih ili nasljednih pitanja.

Da, ali u Bosni i Hercegovini su nesređeni odnosi i ne može se priznati Kosovo bez saglasnosti svih naroda?
Bajrami: Tako odgovaraju i bošnjački dužnosnici u Bosni i Hercegovini. Kažu sve bi se to sredilo, ali ne da srpska strana, to jest njeni politički dužnosnici!? Moram da kažem da meni osobno, a izgleda da nisam uopšte jedini na Kosovu, i to ne samo među Bošnjacima, ovo stalno ponavljanje istog ''opravdanja'', više liči na nezainteresiranost da se iznađu praktična rješenja u korist građana. Također je ovakav ''stav'' i odnos bh. dužnosnika prema nama Bošnjacima, dodatni pokazatelj svim svjesnim Bošnjacima u kolikoj su dubinskoj krizi međubošnjački odnosi, odnosno briga Bošnjaka jednih za druge. Uzmimo samo jedan primjer, kako to rade drugi koji misle na svoj narod: hrvatski dužnosnici iz Hrvatske već desetak godina redovno govore o stotinama stipendija koje ta država odobrava svake godine za Hrvate u Vojvodini, kojih, uzgred, ima u manjem broju od Bošnjaka na Kosovu! Možda će nekom djelovati smiješno, ali treba spomenuti baš zbog toga, neki aktuelni dužnosnici u Bosni i Hercegovini, sudeći po njihovoj nit jednoj izjavi o nama, zapravo i ne znaju da postoje Bošnjaci na Kosovu, pa nije ni čudno što nisu zainteresirani za njihove potrebe, koje bi realno - u datim okolnostima - mogle da se riješe jer nisu prezahtjevne.
Paradoks je također da Kosovari odnedavno mogu ulaziti u Srbiju sa kosovskim osobnim kartama - uz jedan papirić, koji im se izdaje na granici - dok je za ulazak u Bosnu i Hercegovinu Kosovaru potrebno toliko peripetija oko vize - koja se navodno može dobiti u Skoplju ili Podogrici - da mu je lakše da dobije vizu za odlazak u Kanadu, recimo. Naravno, postoji mogućnost za svakog Kosovara da, po ne baš lahkim procedurama, dobije srpsku osobnu kartu u Kruševcu ili u nekom drugom gradu, i da tako serbez uđe u Bosnu i Hercegovinu. Takve prijedloge sam dobijao i ja od nekih bošnjačkih aktivista, ali, tražiti od jednog dužnosnika Vlade Kosova da takvo što uradi je jako ponižavajuće i na granici bezobrazlika, jer se time ponižava jedna institucija, a ne ja osobno, usprkos mojoj velikoj i neupitnoj ljubavi prema Bosni i Hercegovini, kao našoj nespornoj matičnoj zemlji u duhovnom, kulturnom i obrazovnom smislu, te jedinoj državi u kojoj su Bošnjaci državotvorni narod. Nadajmo se da ćemo stalnim zalaganjem, saradnjom i s ljudima na pozicijama koji će misliti na sve Bošnjake i sve druge građane koji misle dobro i sebi i drugima, ići brže naprijed, jer nam nazad nema kud. (Preporod, 15. oktobar 2012. godine)