Serijal 11: Da se ne zaboravi
GENOCID U VIŠEGRADU
Autor: Emir Ramić
Objavljeno: 25. Sep 2012. 15:09:34
ENGLESKI / ENGLISH
Ovaj serijal je zasnovan na naučno verifikovanim saznanjima i bitnim rezultatima naučnih istraživanja brojnih i eminentnih istraživača genocida i drugih oblika zločina protiv čovjećnosti i međunarodnog prava u Evropi i svijetu.
Grad Višegrad nalazi se gotovo na samoj istočnoj granici Bosne i Hercegovine sa Srbijom, na obalama rijeke Drine. Kao granični grad nalazio na udaru velikosrpskih formacija, te su u tom gradu vršeni brojni masovni zločini protiv čovječnosti i međunarodnog prava nad Bošnjacima, uključujući i genocid, kao najteži oblik zločina u međunarodnom pravu.
Prema Popisu stanovništva iz 1991. na prostoru općine Višegrad je živjelo 21.199 stanovnika, od čega 13.471 Muslimana (Bošnjaka) (63,55%); Srba 6.743 (31,80%); Hrvata 33 (0,15%); Jugoslovena 319 (1,50%) i Ostalih 635 (2,99%). U samom gradu je živjelo 7.413 Bošnjaka i 3.512 Srba.
Užički korpus JNA je sredinom aprila 1992. okupirao Višegrad i druga područja Općine, nakon čega su te i druge oružane snage Savezne Republike Jugoslavije (Srbije i Crne Gore) i druge srpske formacije iz Bosne i Hercegovine izvršile masovne pokolje, ubijanja i spaljivanja bošnjačkih civila. Tako je, pored ostalog, 14. juna 1992, specijalna formacija pod komandom Milana Lukića zarobila više od 60 lica, uglavnom žena i djece iz Višegrada i okolnih bošnjačkih sela (Koritnik i Sase), različite životne dobi, u kuću Avde Omeragića u Pionirskoj ulici u Višegradu, i žive ih spalila.
Dana 10. juna 1992. Milan Lukić je ušao u fabriku “Varda“ i izveo sedmoricu Bošnjaka s njihovih radnih mesta. Potom ih je odveo na obalu Drine ispred fabrike, gde ih je poredao. Milan Lukić je onda pucao u te muškarce, naočigled nekoliko osoba koje su to posmatrale, među kojima su bile i žena i kći Ibrišima Memiševića, jedne od žrtava. Sva sedmorica su pobijena.
Dana 27. juna 1992, svega trinaest dana poslije prvog masovnog spaljivanja bošnjačkih civila, u kući Mehe Alića, u Višegradskom mjestu zvanom Bikavac, spaljeno je 72 civila. Najmlađa žrtva bio je jednogodišnji sin (Ensar) i petogodišnja kćerka (Elma) Esada Tufekčića. Jedina preživjela je Zehra Turjačanin, koja je sa opekotinama po cijelom tijelu uspjela izaći iz zapaljene kuće. Spaljivanja bošnjačkih civila u Pionirskoj ulici i na Bikavcu, sudije ICTY-a okarakterizirale su kao najgore primjere nečovječnih postupaka jednog čovjeka prema drugome.
U junu mjesecu 1992. na mostovima na obali Drine ubijeno je na desetine i stotine Bošnjaka, muškaraca, žena i djece, a njihova tijela bačena u rijeku. Brojni Bošnjaci muškarci su zatočeni u kasarni JNA u Uzamnici i drugim mjestima, gdje su saslušavani, mučeni i prebijani.
Srpska vojska je dana 25. avgusta 1992. napala selo Velji Lug i u tom napadu ubili sedam bošnjačkih žena i jednog muškarca, a više desetina bošnjačkih žena, djece i staraca odveli u zatvorili u prostorije osnovne škole “Hasan Veletovac“ u Višegradu, koja je bila pretvorena u logor za Bošnjake. U tom logoru Srbi su stalno vršili premlaćivanja Bošnjak, od koje su neke i pobili.
U agustu mjesecu 1992. Srbi su napali selo Barimo, zapalivši cijelo selo i do temelja srušili džamiju. Ubijeno je 26 bošnjačkih civila. Najstarija žrtva, Hanka Halilović, imala je 92, a najmlađa (Emir Bajrić) 12 godina.
Pored navedenih i drugih masovnih i pojedinačnih zločina ubijanja, klanja i spaljivanja nedužnih Bošnjaka u Višegradu, čiji broj iznosi preko 3.000 (preko 50 Bošnjaka je ubijeno jula mjeseca 1995. u i oko sigurne zone UN-a Srebrenica), Srbi su vršili i masovne zločine silovanja Bošnjakinja (žena i djevojaka). Jedno od mjesta provođenja takvih masovnih zločina bio je i hotel “Vilina vlas“, koji je tokom agresije pretvoren u logor za bošnjačke žene i djevojke. Kroz taj zloglasni logor je prošlo preko 300 Bošnjakinja.
Sve preživjele Bošnjake srpske snage su prisilno protjerale, a njihove stanove i kuće opljačkali i uništili. Sve džamije su sravnjene sa zemljom.
Za počinjene zločine u Višegradu, ICTY je prvu optužnicu podigao protiv Milana i Sredoje Lukića 1997. Zločinac Milan Lukić, vođa “Belih orlova“, koji je uhvaćen u Argentini 2005, osuđen je od strane ICTY-a na doživotni zatvor. Zločinac Sredoje Lukić, član “Belih orlova“ (prije agresije radio kao policajac u Višegradu), predao se vlastima Republike Srpske nakon više godina skrivanja u Rusiji. Njega je ICTY osudio na 30 godina zatvora. Zločinac Momir Savić, pripadnik neutvrđene paravojne formacije u vrijeme djelovanja Užičkog korpusa bivše JNA, a zatim komandir 3. čete Višegradske brigade Vojske Republike Srpske, prema prvostepenoj presudi Suda Bosne i Hercegovine, od 03. jula 2009, osuđen je na kaznu zatvora od 18 godina. Okrivljeni se nije pojavio na izricanju presude. Zločinac Boban Šimšić, prema presudi Suda Bosne i Hercegovine, osuđen je na 14 godina zatvora, Željko Lelek na 13 godina zatvora, Novo Rajak na 14 godina zatvora, Nenad Tanasković na 8 godina zatvora. Zločinca Mitra Vasiljevića je Haški tribunal osudio za krivično djelo zločina protiv čovječnosti na 15 godina zatvora. On je nakon 2/3 odslužene kazne pušten na slobodu.
U Tužilaštvu Bosne i Hercegovine je u toku suđenje Oliveru Krsmanoviću, optuženom za zločine počinjene u Višegradu. Tužilaštvo Bosne i Hercegovine tereti Krsmanovića da je zajedno s drugim pripadnicima Vojske Republike Srpske učestvovao u hapšenju osam muškaraca u naselju Dušće kraj Višegrada ...., i pomagao u ubistvima, silovanjima i prisilnim nestancima Bošnjaka.
Nažalost, mnogi počinitelji zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, uključujući i zločin genocida, na prostoru općine Višegrad, još uvijek nisu procesuirani.
Mr. Ermin Kuka, viši stručni saradnik
Genocid u Višegradu
Mr. Ermin Kuka, viši stručni saradnik, Institut za istraživanje zločina protiv , čovječnosti i međunarodnog prava, Univerziteta u Sarajevu
Grad Višegrad nalazi se gotovo na samoj istočnoj granici Bosne i Hercegovine sa Srbijom, na obalama rijeke Drine. Kao granični grad, još od Prvog svijetskog rata nalazio se na udaru velikosrpskih i četničkih vojnih i paravojnih formacija, te se u tom gradu vršeni brojni masovni zločini protiv čovječnosti i međunarodnog prava nad Bošnjacima, uključujući i genocid.
Tokom Drugog svjetskog rata četnici pod komandom Draže Mihailovića su u više navrata opsjedali Višegrad, vršeći masovna klanja i ubijanja bošnjačkih civila i silovanja žena i djevojaka na prostoru cijele teritorije grada. Samo u periodu od 5.-10. oktobra 1943. četnici su ubili više od 2.000 Bošnjaka. Višegradska ćuprija (most Mehmed paše Sokolovića) je bila mjesto masovnih klanja i ubijanja nedužnih Bošnjaka, a sve zbog toga što su bili muslimani. U periodu od 1941.-1945. četnici Draže Mihailovića su pobili preko 3.000 Bošnjaka, iskorijenivši preko 300 bošnjačkih porodica.
Nažalost, nakon nepunih pedeset godina, historija se ponovila. Agresija na Republiku Bosnu i Hercegovinu od strane Savezne Republike Jugoslavije (Srbije i Crne Gore), koja je počela 1991, imala je nesagledive posljedice, kako na području općine Višegrad, tako i na cijelom prostoru Bosne i Hercegovine. Čin agresije je ponovno na vidjelo iznio činjenicu da Srbi nisu nikada odustali od ideologije četništva koja je bila nadahnuta idejama Velike Srbije i stvaranja etnički čiste srpske države.
Ova ideja i projekat četništva u svom pravom svijetlu ogleda se kroz genocidne postupke i metode ubistava Bošnjaka, a što se u potpunosti dešavalo i u Višegradu u periodu od 1991.-1995. Genocid u Višegradu je provođen danima, ubistva su se dešavala pred očima stanovništva ......, na Drinskoj ćupriji....“.
Prema popisu stanovništva iz 1991. godine, na prostoru općine Višegrad je živjelo 21.199 stanovnika raspoređenih u osam mjesnih zajednica. Od tog broja, Bošnjaka je bilo 13.471 ili 63,55%, Srba 6.743 ili 31,80%, Hrvata 33 ili 0,15%, Jugoslovena 319 ili 1,50% i Ostalih 635 ili 2,99%. U samom gradu je živjelo 7.413 Bošnjaka i 3.512 Srba.
Prvi višestranački izbori održani 1991. utjecali su na podizanje tenzija u Višegradu i bile su podstrek lokalnim Srbima za razdvajanja po nacionalnoj osnovi u Višegradu. Srbi su smatrali da nisu bili dovoljno zastupljeni u općinskoj skupštini, te su se, koristeći se takvim i sličnim podvalama, postepeno počeli odvajati po nacionalnoj osnovi i organizirano naoružavati.
Nedugo nakon ovoga, tačnije 14. aprila 1992, Užički korpus JNA je okupirao Višegrad, a svoj dolazak su pravdali navodeći da im je zadatak smirivanje situacije oko hiroelektrane Višegrad, a koju su granatirali lokalni Srbi. Stvarne zadatke Užičkog korpusa u Višegradu je jasno opisao Miodrag Petrović, autor knjige “Susreti sa Dobricom Ćosićem-necenzurisani razgovori“, koji kaže sljedeće: “Interesujem se ko je porušio tolike kuće pored Rzava. Užički korpus. Objašnjavao sam Vensu – kazuje eks predsednik SR Jugoslavije – da su se tu muslimani uklinili, i da je to njihovo uklinjavanje nadomak granica Srbije bila njihova potajna i svesno vođena politika. (Setih se da jedna ulica u Višegradu, i to od važnijih, nosi ime Užičkog korpusa. Ja sam ga poslao na borbene zadatke – dodaje Dobrica Ćosić – a posle, kad su mi javljali o žrtvama, san me nikako nije hteo“. Na istom mjestu, između ostalog, Miodrag Petrović, u navedenoj knjizi kaže: “Tu je i onaj mladi predsednik opštine Višegrad. Interesujem se za broj stanovnika varoši na Drini. Veli, ima nas oko jedanaest hiljada. A muslimana, koliko je njih? E, muslimana nema. Nijednog“.
Zvanično povlačenje Užičkog kopusa JNA iz Višegrada se desilo 19. maja 1995. Iza sebe su ostavili vojne formacije zvane “Beli orlovi“, te četničke i Šešeljeve paravojne formacije, koje su cijeli grad držale pod svojom kontrolom.
Istog tog dana, zločinci Milan Lukić i Vidoje Andrić su ubili Behiju Zukić, a njenog muža Džemaila i sina Faruka odveli, dok su se kćerke uspjele spasiti. Posmrtni ostaci Džemaila i Faruka pronađeni su na lokalitetu Kurtalići i pokopani na višegradskom mezarju Stražište. Behija Zukić je bila prva žrtva monstruma Milana Lukića i prva je ukopana u mezarju Stražište.
Već tokom mjeseca maja 1992, četnici su počeli vršiti masovne pokolje i ubistva Bošnjaka u Višegradu. Izrazito nasilna srpska paravojna formacija koja je ulijevala najveći strah kod Bošnjaka u Višegradu bila je grupa koju je vodio Milan Lukić. U nekoliko sedmica, ta je grupa počinila veliki broj zločina u rasponu od pljačke do ubistava.
Dana 26. maja 1992. organizirani su autobusi kojima su trebali deportovati Bošnjake iz Višegrada. Četnici su taj autobus zaustavili u Bosanskoj Jagodini, istjerali 17 Bošnjaka, te ih ubili. Njhovi leševi su pronađeni u masovnoj grobnici.
U nizu masovnih zločina Milana Lukića i Mitra Vasiljevića su i oni od 7. juna 1992. kada su na obali rijeke Drine ubili pet Bošnjaka, te 10. juni 1992, ubistvo sedam Bošnjaka koje je prije toga zarobio Milan Lukić u fabrici namještaja “Varda“.
Mjesec juni 1992. je bio posebno obilježen masovnim pokoljima, ubijanjima i spaljivanjima Bošnjačkih civila u Višegradu od strane četnika. Tako je, dana 14. juna 1992, specijalna paravojna formacija pod komandom Milana Lukića zarobila više od 60 osoba, uglavnom žena i djece iz Višegrada i okolnih bošnjačkih sela (Koritnik i Sase), različite životne dobi, a koji su pokušali pobjeći ispred četničke zločinačke ruke. Zarobljene civile Milan Lukić je zatvorio u kuću Avde Omeragića u Pionirskoj ulici u Višegradu, gdje ih je žive spalio. U one koji su pokušali pobjeći kroz neki od prozora pucalo se, te su svi, osim šest osoba, živi izgorjeli.
Još stravičniji genocidni akt (masovniji i veći po broju žrtava), uz korištenje potpuno istih zločinačkih i genocidnih metoda i tehnika kao u predhodnom slučaju, desio se dana 27. juna 1992, svega trinaest dana poslije prvog masovnog spaljivanja bošnjačkih civila. Tog dana je u kući Mehe Alića, u Višegradskom mjestu zvanom Bikavac, spaljeno 72 civila. Za ovaj stravičan zločin odgovorni su Milan Lukić, Sredoje Lukić i Mitar Vasiljević. Većina spaljenih je bila iz višegradske Župe.
Najmlađa žrtva ovog drugog genocidnog zločina bio je jednogodišnji sin (Ensar) i petogodišnja kćerka (Elma) Esada Tufekčića. Jedina preživjela je Zehra Turjačanin, koja je sa opekotinama po cijelom tijelu uspjela izaći iz zapaljene kuće.
Spaljivanja bošnjačkih civila u Pionirskoj ulici i na Bikavcu, sudije ICTY-a su okarakterizirale kao najgore primjere nečovječnih postupaka jednog čovjeka prema drugome.
Pored ovih masovnih i pojedinačnih zločina ubijanja, klanja i spaljivanja nedužnih Bošnjaka u Višegradu, četnici su vršili i masovne zločine silovanja Bošnjakinja (žena i djevojaka). Jedno od mjesta takvih zločina bio je i hotel “Vilina vlas“, koji je tokom agresije pretvoren u logor za bošnjačke žene i djevojke. Kroz taj zloglasni logor je prošlo na desetine i stotine bošnjakinja, a mnoge od njih nisu uspjele preživjeti.
Četnici Milan Lukić, Sredoje Lukić, Mitar Vasiljević, Boban Šimšić, Oliver Krsmanović i mnogi drugi nisu birali sredstva i metode ubijanja Bošnjaka u Višegradu. Vrhunac njihovih zločinačkih djela je bio u mjesecu junu i julu 1992. Tako je 62% od ukupnog broja nestalih u općini Višegrad 1992. nestalo tokom ta dva mjeseca. Većina, ako ne i svi, bili su civili.
Prema presudi Mitru Vasiljeviću, na sela i grad Višegrad je izvršen napad od strane naoružanih vojnih formacija i policije, koji je bio sistematičan i raspostranjen, tj. zločini su vršeni kontinuirano, masovno i na organiziran način.
Za počinjene zločine u Višegradu, Haški tribunal je prvu optužnicu podigao protiv Milana i Sredoje Lukića 1997.
Zločinac Milan Lukić, vođa “Belih orlova“, koji je uhvaćen u Argentini 2005, osuđen je od strane Haškog tribunala na doživotni zatvor.
Zločinac Sredoje Lukić, član “Belih orlova“ (prije agresije radio kao policajac u Višegradu), predao se vlastima Republike Srpske nakon više godina skrivanja u Rusiji. Njega je Haški tribunal osudio na 30 godina zatvora.
Zločinac Momir Savić, pripadnik neutvrđene paravojne formacije u vrijeme djelovanja Užičkog korpusa bivše JNA, a zatim komandir 3. čete Višegradske brigade Vojske Republike Srpske, prema prvostepenoj presudi Suda Bosne i Hercegovine, od 03. jula 2009, osuđen je na kaznu zatvora od 18 godina. Okrivljeni se nije pojavio na izricanju presude.
Zločinac Boban Šimšić, prema presudi Suda Bosne i Hercegovine, osuđen je na 14 godina zatvora, Željko Lelek na 13 godina zatvora, Novo Rajan na 14 godina zatvora, Nenad Tanasković na 8 godina zatvora.
Zločinca Mitra Vasiljevića je Haški tribunal osudio za krivično djelo zločina protiv čovječnosti na 15 godina zatvora. On je nakon 2/3 odslužene kazne pušten na slobodu. On je po povratku iz pritvora u Višegradu dočekan kao heroj, uz pripremljen i organiziran doček.
U Tužilaštvu Bosne i Hercegovine je u toku suđenje Oliveru Krsmanoviću, optuženom za zločine počinjene u Višegradu. Tužilaštvo Bosne i Hercegovine tereti Krsmanovića da je zajedno s drugim pripadnicima Vojske Republike Srpske učestvovao u hapšenju osam muškaraca u naselju Dušće kraj Višegrada ...., i pomagao u ubistvima, silovanjima i prisilnim nestancima Bošnjaka.
Nažalost, mnogi počinitelji zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, uključujući i zločin genocida, na prostoru općine Višegrad, još nisu pronađeni i procesuirani. Za veliki broj njih još uvijek nije podignuta optužnica, kako od Haškog tribunala, tako niti od domaćih sudova. Za nadati se da će se takva situacija što prije promijeniti, te da će svi oni odgovarati za sva nečovječna djela koja su počinili u Višegradu tokom agresije.
-------------------------------------------
Izvori naučnih saznanja:
1. Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu
2. Institut za istraživanje genocida, Kanada
3. Međunarodni krivični tribunal za područije bivše Jugoslavije
4. Međunarodni sud pravde
Ovaj serijal je zasnovan na naučno verifikovanim saznanjima i bitnim rezultatima naučnih istraživanja brojnih i eminentnih istraživača genocida i drugih oblika zločina protiv čovjećnosti i međunarodnog prava u Evropi i svijetu.
 Emir RAMIĆ: Nažalost, nakon nepunih pedeset godina, historija se ponovila. Agresija na Republiku Bosnu i Hercegovinu od strane Savezne Republike Jugoslavije (Srbije i Crne Gore), koja je počela 1991, imala je nesagledive posljedice, kako na području općine Višegrad, tako i na cijelom prostoru Bosne i Hercegovine. Čin agresije je ponovno na vidjelo iznio činjenicu da Srbi nisu nikada odustali od ideologije četništva koja je bila nadahnuta idejama Velike Srbije i stvaranja etnički čiste srpske države. |
Prema Popisu stanovništva iz 1991. na prostoru općine Višegrad je živjelo 21.199 stanovnika, od čega 13.471 Muslimana (Bošnjaka) (63,55%); Srba 6.743 (31,80%); Hrvata 33 (0,15%); Jugoslovena 319 (1,50%) i Ostalih 635 (2,99%). U samom gradu je živjelo 7.413 Bošnjaka i 3.512 Srba.
Užički korpus JNA je sredinom aprila 1992. okupirao Višegrad i druga područja Općine, nakon čega su te i druge oružane snage Savezne Republike Jugoslavije (Srbije i Crne Gore) i druge srpske formacije iz Bosne i Hercegovine izvršile masovne pokolje, ubijanja i spaljivanja bošnjačkih civila. Tako je, pored ostalog, 14. juna 1992, specijalna formacija pod komandom Milana Lukića zarobila više od 60 lica, uglavnom žena i djece iz Višegrada i okolnih bošnjačkih sela (Koritnik i Sase), različite životne dobi, u kuću Avde Omeragića u Pionirskoj ulici u Višegradu, i žive ih spalila.
Dana 10. juna 1992. Milan Lukić je ušao u fabriku “Varda“ i izveo sedmoricu Bošnjaka s njihovih radnih mesta. Potom ih je odveo na obalu Drine ispred fabrike, gde ih je poredao. Milan Lukić je onda pucao u te muškarce, naočigled nekoliko osoba koje su to posmatrale, među kojima su bile i žena i kći Ibrišima Memiševića, jedne od žrtava. Sva sedmorica su pobijena.
Dana 27. juna 1992, svega trinaest dana poslije prvog masovnog spaljivanja bošnjačkih civila, u kući Mehe Alića, u Višegradskom mjestu zvanom Bikavac, spaljeno je 72 civila. Najmlađa žrtva bio je jednogodišnji sin (Ensar) i petogodišnja kćerka (Elma) Esada Tufekčića. Jedina preživjela je Zehra Turjačanin, koja je sa opekotinama po cijelom tijelu uspjela izaći iz zapaljene kuće. Spaljivanja bošnjačkih civila u Pionirskoj ulici i na Bikavcu, sudije ICTY-a okarakterizirale su kao najgore primjere nečovječnih postupaka jednog čovjeka prema drugome.
U junu mjesecu 1992. na mostovima na obali Drine ubijeno je na desetine i stotine Bošnjaka, muškaraca, žena i djece, a njihova tijela bačena u rijeku. Brojni Bošnjaci muškarci su zatočeni u kasarni JNA u Uzamnici i drugim mjestima, gdje su saslušavani, mučeni i prebijani.
Srpska vojska je dana 25. avgusta 1992. napala selo Velji Lug i u tom napadu ubili sedam bošnjačkih žena i jednog muškarca, a više desetina bošnjačkih žena, djece i staraca odveli u zatvorili u prostorije osnovne škole “Hasan Veletovac“ u Višegradu, koja je bila pretvorena u logor za Bošnjake. U tom logoru Srbi su stalno vršili premlaćivanja Bošnjak, od koje su neke i pobili.
U agustu mjesecu 1992. Srbi su napali selo Barimo, zapalivši cijelo selo i do temelja srušili džamiju. Ubijeno je 26 bošnjačkih civila. Najstarija žrtva, Hanka Halilović, imala je 92, a najmlađa (Emir Bajrić) 12 godina.
Pored navedenih i drugih masovnih i pojedinačnih zločina ubijanja, klanja i spaljivanja nedužnih Bošnjaka u Višegradu, čiji broj iznosi preko 3.000 (preko 50 Bošnjaka je ubijeno jula mjeseca 1995. u i oko sigurne zone UN-a Srebrenica), Srbi su vršili i masovne zločine silovanja Bošnjakinja (žena i djevojaka). Jedno od mjesta provođenja takvih masovnih zločina bio je i hotel “Vilina vlas“, koji je tokom agresije pretvoren u logor za bošnjačke žene i djevojke. Kroz taj zloglasni logor je prošlo preko 300 Bošnjakinja.
    |
Za počinjene zločine u Višegradu, ICTY je prvu optužnicu podigao protiv Milana i Sredoje Lukića 1997. Zločinac Milan Lukić, vođa “Belih orlova“, koji je uhvaćen u Argentini 2005, osuđen je od strane ICTY-a na doživotni zatvor. Zločinac Sredoje Lukić, član “Belih orlova“ (prije agresije radio kao policajac u Višegradu), predao se vlastima Republike Srpske nakon više godina skrivanja u Rusiji. Njega je ICTY osudio na 30 godina zatvora. Zločinac Momir Savić, pripadnik neutvrđene paravojne formacije u vrijeme djelovanja Užičkog korpusa bivše JNA, a zatim komandir 3. čete Višegradske brigade Vojske Republike Srpske, prema prvostepenoj presudi Suda Bosne i Hercegovine, od 03. jula 2009, osuđen je na kaznu zatvora od 18 godina. Okrivljeni se nije pojavio na izricanju presude. Zločinac Boban Šimšić, prema presudi Suda Bosne i Hercegovine, osuđen je na 14 godina zatvora, Željko Lelek na 13 godina zatvora, Novo Rajak na 14 godina zatvora, Nenad Tanasković na 8 godina zatvora. Zločinca Mitra Vasiljevića je Haški tribunal osudio za krivično djelo zločina protiv čovječnosti na 15 godina zatvora. On je nakon 2/3 odslužene kazne pušten na slobodu.
U Tužilaštvu Bosne i Hercegovine je u toku suđenje Oliveru Krsmanoviću, optuženom za zločine počinjene u Višegradu. Tužilaštvo Bosne i Hercegovine tereti Krsmanovića da je zajedno s drugim pripadnicima Vojske Republike Srpske učestvovao u hapšenju osam muškaraca u naselju Dušće kraj Višegrada ...., i pomagao u ubistvima, silovanjima i prisilnim nestancima Bošnjaka.
Nažalost, mnogi počinitelji zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, uključujući i zločin genocida, na prostoru općine Višegrad, još uvijek nisu procesuirani.
Mr. Ermin Kuka, viši stručni saradnik
Mr. Ermin Kuka, viši stručni saradnik, Institut za istraživanje zločina protiv , čovječnosti i međunarodnog prava, Univerziteta u Sarajevu
Grad Višegrad nalazi se gotovo na samoj istočnoj granici Bosne i Hercegovine sa Srbijom, na obalama rijeke Drine. Kao granični grad, još od Prvog svijetskog rata nalazio se na udaru velikosrpskih i četničkih vojnih i paravojnih formacija, te se u tom gradu vršeni brojni masovni zločini protiv čovječnosti i međunarodnog prava nad Bošnjacima, uključujući i genocid.
Tokom Drugog svjetskog rata četnici pod komandom Draže Mihailovića su u više navrata opsjedali Višegrad, vršeći masovna klanja i ubijanja bošnjačkih civila i silovanja žena i djevojaka na prostoru cijele teritorije grada. Samo u periodu od 5.-10. oktobra 1943. četnici su ubili više od 2.000 Bošnjaka. Višegradska ćuprija (most Mehmed paše Sokolovića) je bila mjesto masovnih klanja i ubijanja nedužnih Bošnjaka, a sve zbog toga što su bili muslimani. U periodu od 1941.-1945. četnici Draže Mihailovića su pobili preko 3.000 Bošnjaka, iskorijenivši preko 300 bošnjačkih porodica.
Nažalost, nakon nepunih pedeset godina, historija se ponovila. Agresija na Republiku Bosnu i Hercegovinu od strane Savezne Republike Jugoslavije (Srbije i Crne Gore), koja je počela 1991, imala je nesagledive posljedice, kako na području općine Višegrad, tako i na cijelom prostoru Bosne i Hercegovine. Čin agresije je ponovno na vidjelo iznio činjenicu da Srbi nisu nikada odustali od ideologije četništva koja je bila nadahnuta idejama Velike Srbije i stvaranja etnički čiste srpske države.
Ova ideja i projekat četništva u svom pravom svijetlu ogleda se kroz genocidne postupke i metode ubistava Bošnjaka, a što se u potpunosti dešavalo i u Višegradu u periodu od 1991.-1995. Genocid u Višegradu je provođen danima, ubistva su se dešavala pred očima stanovništva ......, na Drinskoj ćupriji....“.
Prema popisu stanovništva iz 1991. godine, na prostoru općine Višegrad je živjelo 21.199 stanovnika raspoređenih u osam mjesnih zajednica. Od tog broja, Bošnjaka je bilo 13.471 ili 63,55%, Srba 6.743 ili 31,80%, Hrvata 33 ili 0,15%, Jugoslovena 319 ili 1,50% i Ostalih 635 ili 2,99%. U samom gradu je živjelo 7.413 Bošnjaka i 3.512 Srba.
Prvi višestranački izbori održani 1991. utjecali su na podizanje tenzija u Višegradu i bile su podstrek lokalnim Srbima za razdvajanja po nacionalnoj osnovi u Višegradu. Srbi su smatrali da nisu bili dovoljno zastupljeni u općinskoj skupštini, te su se, koristeći se takvim i sličnim podvalama, postepeno počeli odvajati po nacionalnoj osnovi i organizirano naoružavati.
Nedugo nakon ovoga, tačnije 14. aprila 1992, Užički korpus JNA je okupirao Višegrad, a svoj dolazak su pravdali navodeći da im je zadatak smirivanje situacije oko hiroelektrane Višegrad, a koju su granatirali lokalni Srbi. Stvarne zadatke Užičkog korpusa u Višegradu je jasno opisao Miodrag Petrović, autor knjige “Susreti sa Dobricom Ćosićem-necenzurisani razgovori“, koji kaže sljedeće: “Interesujem se ko je porušio tolike kuće pored Rzava. Užički korpus. Objašnjavao sam Vensu – kazuje eks predsednik SR Jugoslavije – da su se tu muslimani uklinili, i da je to njihovo uklinjavanje nadomak granica Srbije bila njihova potajna i svesno vođena politika. (Setih se da jedna ulica u Višegradu, i to od važnijih, nosi ime Užičkog korpusa. Ja sam ga poslao na borbene zadatke – dodaje Dobrica Ćosić – a posle, kad su mi javljali o žrtvama, san me nikako nije hteo“. Na istom mjestu, između ostalog, Miodrag Petrović, u navedenoj knjizi kaže: “Tu je i onaj mladi predsednik opštine Višegrad. Interesujem se za broj stanovnika varoši na Drini. Veli, ima nas oko jedanaest hiljada. A muslimana, koliko je njih? E, muslimana nema. Nijednog“.
Zvanično povlačenje Užičkog kopusa JNA iz Višegrada se desilo 19. maja 1995. Iza sebe su ostavili vojne formacije zvane “Beli orlovi“, te četničke i Šešeljeve paravojne formacije, koje su cijeli grad držale pod svojom kontrolom.
Istog tog dana, zločinci Milan Lukić i Vidoje Andrić su ubili Behiju Zukić, a njenog muža Džemaila i sina Faruka odveli, dok su se kćerke uspjele spasiti. Posmrtni ostaci Džemaila i Faruka pronađeni su na lokalitetu Kurtalići i pokopani na višegradskom mezarju Stražište. Behija Zukić je bila prva žrtva monstruma Milana Lukića i prva je ukopana u mezarju Stražište.
Već tokom mjeseca maja 1992, četnici su počeli vršiti masovne pokolje i ubistva Bošnjaka u Višegradu. Izrazito nasilna srpska paravojna formacija koja je ulijevala najveći strah kod Bošnjaka u Višegradu bila je grupa koju je vodio Milan Lukić. U nekoliko sedmica, ta je grupa počinila veliki broj zločina u rasponu od pljačke do ubistava.
Dana 26. maja 1992. organizirani su autobusi kojima su trebali deportovati Bošnjake iz Višegrada. Četnici su taj autobus zaustavili u Bosanskoj Jagodini, istjerali 17 Bošnjaka, te ih ubili. Njhovi leševi su pronađeni u masovnoj grobnici.
U nizu masovnih zločina Milana Lukića i Mitra Vasiljevića su i oni od 7. juna 1992. kada su na obali rijeke Drine ubili pet Bošnjaka, te 10. juni 1992, ubistvo sedam Bošnjaka koje je prije toga zarobio Milan Lukić u fabrici namještaja “Varda“.
Mjesec juni 1992. je bio posebno obilježen masovnim pokoljima, ubijanjima i spaljivanjima Bošnjačkih civila u Višegradu od strane četnika. Tako je, dana 14. juna 1992, specijalna paravojna formacija pod komandom Milana Lukića zarobila više od 60 osoba, uglavnom žena i djece iz Višegrada i okolnih bošnjačkih sela (Koritnik i Sase), različite životne dobi, a koji su pokušali pobjeći ispred četničke zločinačke ruke. Zarobljene civile Milan Lukić je zatvorio u kuću Avde Omeragića u Pionirskoj ulici u Višegradu, gdje ih je žive spalio. U one koji su pokušali pobjeći kroz neki od prozora pucalo se, te su svi, osim šest osoba, živi izgorjeli.
Još stravičniji genocidni akt (masovniji i veći po broju žrtava), uz korištenje potpuno istih zločinačkih i genocidnih metoda i tehnika kao u predhodnom slučaju, desio se dana 27. juna 1992, svega trinaest dana poslije prvog masovnog spaljivanja bošnjačkih civila. Tog dana je u kući Mehe Alića, u Višegradskom mjestu zvanom Bikavac, spaljeno 72 civila. Za ovaj stravičan zločin odgovorni su Milan Lukić, Sredoje Lukić i Mitar Vasiljević. Većina spaljenih je bila iz višegradske Župe.
Najmlađa žrtva ovog drugog genocidnog zločina bio je jednogodišnji sin (Ensar) i petogodišnja kćerka (Elma) Esada Tufekčića. Jedina preživjela je Zehra Turjačanin, koja je sa opekotinama po cijelom tijelu uspjela izaći iz zapaljene kuće.
Spaljivanja bošnjačkih civila u Pionirskoj ulici i na Bikavcu, sudije ICTY-a su okarakterizirale kao najgore primjere nečovječnih postupaka jednog čovjeka prema drugome.
Pored ovih masovnih i pojedinačnih zločina ubijanja, klanja i spaljivanja nedužnih Bošnjaka u Višegradu, četnici su vršili i masovne zločine silovanja Bošnjakinja (žena i djevojaka). Jedno od mjesta takvih zločina bio je i hotel “Vilina vlas“, koji je tokom agresije pretvoren u logor za bošnjačke žene i djevojke. Kroz taj zloglasni logor je prošlo na desetine i stotine bošnjakinja, a mnoge od njih nisu uspjele preživjeti.
Četnici Milan Lukić, Sredoje Lukić, Mitar Vasiljević, Boban Šimšić, Oliver Krsmanović i mnogi drugi nisu birali sredstva i metode ubijanja Bošnjaka u Višegradu. Vrhunac njihovih zločinačkih djela je bio u mjesecu junu i julu 1992. Tako je 62% od ukupnog broja nestalih u općini Višegrad 1992. nestalo tokom ta dva mjeseca. Većina, ako ne i svi, bili su civili.
Prema presudi Mitru Vasiljeviću, na sela i grad Višegrad je izvršen napad od strane naoružanih vojnih formacija i policije, koji je bio sistematičan i raspostranjen, tj. zločini su vršeni kontinuirano, masovno i na organiziran način.
Za počinjene zločine u Višegradu, Haški tribunal je prvu optužnicu podigao protiv Milana i Sredoje Lukića 1997.
Zločinac Milan Lukić, vođa “Belih orlova“, koji je uhvaćen u Argentini 2005, osuđen je od strane Haškog tribunala na doživotni zatvor.
Zločinac Sredoje Lukić, član “Belih orlova“ (prije agresije radio kao policajac u Višegradu), predao se vlastima Republike Srpske nakon više godina skrivanja u Rusiji. Njega je Haški tribunal osudio na 30 godina zatvora.
Zločinac Momir Savić, pripadnik neutvrđene paravojne formacije u vrijeme djelovanja Užičkog korpusa bivše JNA, a zatim komandir 3. čete Višegradske brigade Vojske Republike Srpske, prema prvostepenoj presudi Suda Bosne i Hercegovine, od 03. jula 2009, osuđen je na kaznu zatvora od 18 godina. Okrivljeni se nije pojavio na izricanju presude.
Zločinac Boban Šimšić, prema presudi Suda Bosne i Hercegovine, osuđen je na 14 godina zatvora, Željko Lelek na 13 godina zatvora, Novo Rajan na 14 godina zatvora, Nenad Tanasković na 8 godina zatvora.
Zločinca Mitra Vasiljevića je Haški tribunal osudio za krivično djelo zločina protiv čovječnosti na 15 godina zatvora. On je nakon 2/3 odslužene kazne pušten na slobodu. On je po povratku iz pritvora u Višegradu dočekan kao heroj, uz pripremljen i organiziran doček.
U Tužilaštvu Bosne i Hercegovine je u toku suđenje Oliveru Krsmanoviću, optuženom za zločine počinjene u Višegradu. Tužilaštvo Bosne i Hercegovine tereti Krsmanovića da je zajedno s drugim pripadnicima Vojske Republike Srpske učestvovao u hapšenju osam muškaraca u naselju Dušće kraj Višegrada ...., i pomagao u ubistvima, silovanjima i prisilnim nestancima Bošnjaka.
Nažalost, mnogi počinitelji zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, uključujući i zločin genocida, na prostoru općine Višegrad, još nisu pronađeni i procesuirani. Za veliki broj njih još uvijek nije podignuta optužnica, kako od Haškog tribunala, tako niti od domaćih sudova. Za nadati se da će se takva situacija što prije promijeniti, te da će svi oni odgovarati za sva nečovječna djela koja su počinili u Višegradu tokom agresije.
-------------------------------------------
Izvori naučnih saznanja:
1. Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu
2. Institut za istraživanje genocida, Kanada
3. Međunarodni krivični tribunal za područije bivše Jugoslavije
4. Međunarodni sud pravde