Bosnjaci.Net

Zemlja drhti, Alibeg se kune,
ključa voda, a krši se brune,
od jakoće gusinjskoga vura,
Alibega, silnog bastadura.
Na izvore hladne osamnuo,
zadnju dovu đedu doždenuo.
Tespih suče, a ćordu privuče,
daje besu za pas samokresu,
silom zora, a jakotom zbora:
Beg sam rođen, beg ću poginuti,
Plav Gusinje nikom halaliti

Sa čardaka na izvore
dočekuje sabah zore
i u njima nijet ovječio.
Preko čela brazde zaorao,
guje ljute zlo mu slute.
Fes vjeđama nakvečio,
među njima vuk se ukopao.
Po nebu se orlovima,
pogled tvrđi od kremena,
užario vatan u zovima
vrh grebena,
iskrom oka ognjenoga
Alibega gusinjskoga.

Vije vila vrh Gusinja,
pobratima traži svoga,
Alibega gusinjskoga.
Čula vila, da je sila
Alibega zamašila.

Među zube ćudom oštri,
mudrost zoblje,
okom motri
dvije mrke, britke sablje
do ramena, ka bedema,
ljuti vuci - ljudski brci,
runo tkano od kamena.
Desnica mu zbori samokresom,
fes naoči nakvečio bijesom,
ognjom duje, u vatan ga kuje.

Saber kršlo, meterizu, vuru,
bur planino, ljudski bastaduru.
Alibeže, silo od insana,
depeša ti stigla od sultana.
Hoće tvoju sa ramena glavu
rad' kismeta Gusinju i Plavu.

Čulji vilo, posestrimo sinja,
u krv kljetvu Plava i Gusinja:
..više voljim svojega vatana
nego tebe brata, ka' hajvana.

Javaš vilo, bog te neubio,
ka’ no bješe na mome ramenu,
ket smo vilo krvno vojevali,
ovi vagan u ovom kazanu
glavama smo, vilo sačuvalji,
u nad Boga i pravoga dina,
reči sestro, Boža je istina.

Jeste beže, ljucka dihanio,
beg otišo, paša se vratio.
Sestra ti je vazda uz ramena,
nema sestra srce od kamena.

Ne bojim se ćorde u sultana,
nit' svileni gajten oko vrata,
moja glava do suđena dana,
bez osvete nit' sina, ni brata.
Beg sam bio, beg ću poginuti,
gusinjane neću ostaviti.
Ljuta rana Gusinja i Plava
nije iljač samo moja glava.
Vaktovi će svjedočiti vilo,
što se bilo,
a šta kabuljilo.

I kidisa,
bijesom risa
sam da uoči, krvav u oči,
i Stambolu na Bosforu,
i sultanu na megdanu,
kob dermanu, voljom Boga
Alibega gusinjskoga.

I silom kriv, i silom živ
osta, i paša posta,
i zlatni kolan oko struka,
i sablja carska,
na njoj Gusinjskog Paše ruka
drska,
da uvede reda
zemljom krvi i meda.

Carski dekret,
a ode raspet
pun begove brige i tuge,
gusinjske slobode, duge
i ode u druge
kršle studene i magle vunjene,
taze mazere na čivit pendžere,
u zor bese, tuđe samokrese
puni vesvese...

Dok mu ne puče u srce
rugovsko kameno sunce.

U vječnost odlaze silni
od boja i soja
i ćorda gorda,
u tišini.
I
živ
traja,
dok
reče:
zna će se što je i koje,
ako preteče.

Kršla - Gusinje