Prof. Edin TURKOVIĆ: A ima li mjesta štednji u najvažnijem sektoru jednog društva. Naše bolnice i onako ne mogu pružiti većinu zahtjevnijih medicinskih usluga, pa treba dokrajčiti i one sonovne. Samo par naših bolnica ima visokosofisticiranu dijagnostičku opremu poput CT aparata, mamografa i sl., a na ovakve nalaze se čeka i po nekoliko mjeseci. Pored toga osjetan je i nedostatak prostora, radi se u starim zgradama, operacione sale su zapuštene, a ponekad nedostaju i osnovni medicinski preparati. Naša porodilišta inkubatore nabavljaju kroz različite televizijske i humanitarne akcije. Građani su prisiljeni plaćati stotine hiljada maraka za liječenje u inostranstvu, pošto domaći političari nisu donijeli neophodne zakone koji bi omogućili izvođenje pojedinih operacija u našim bolnicama.

Dok hodam hodnicima kliničkog centra primjećujem velike posude ispunjene zemljom u kojima je zasađeno raznobojno cvijeće. Prije nešto manje od dvije decenije u ovim su se istim posudama prali krvavi zavoji jer novih nije bilo, a iz minute u minutu pristizali su ranjenici koje je trebalo zbrinuti. Bio je to period opsade grada, vrijeme kada se za ljekare i medicinske radnike govorilo "heroji u bijelom". Radili su danonoćno, bez ikakvih naknada, u haotičnim okolnostima, bez neophodnih pomagala i tako odgovarali najčasnijem pozivu spašavanja ljudskih života ostajući odani plemenitim ciljevima zakletve koju su položili. Od slavnog Ibn Sine, preko drevnih bosanskih hećima do savremenih ljekara njihova misija je ostala ista – pomagati bolesne i nemoćne. Nažalost, u našem zdravstvu danas ruže cvjetaju samo u vazama po bolničkim hodnicima i dvorištima, dok je zdravstveni sistem koji treba brinuti o zdravlju jednog cijelog naroda bačen na koljena, shrvan teškim bolestima, za koje se lijek ne krije u rukama ljekara nego u nadležnim ministarstvima zdravstva koja predlažu zakone u ovoj oblasti. Međutim, oni kao da ne primjećuju na kakve je niske grane palo naše zdravstvo, nego još gledaju kako da uštede na zdravlju svojih birača. Na čelne pozicije u bolnicama, kliničkim centrima, domovima zdravlja postavljaju političke poslušnike čija je jedina referenca odanost stranci, dok su stručnost i sposobnost u drugom i trećem planu. Ovakvim postupcima, kao i nepovoljnom zakonskom regulativom uništavaju zdravstveni sektor, a posljedice ovog destruktivnog djelovanja već se uveliko osjećaju.

Zdravstvo u raljama politike
Po procentu doktora medicine u politici vjerovatno smo prvi u svijetu, a po kvaliteti zdravstvenih usluga zasigurno među najgorima u Evropi. Izgleda da se doktori ne snalaze baš najbolje u političkoj baruštini pošto do danas nisu podigli svoj glas protiv katasrofalne politike u sektoru zdravstva. Zaboravili su u kakvim uslovima rade njihove kolege, kolike su im plate i kakvom su stresu izloženi na poslu. Zastupničke i ministraske plate čine čuda pa čovjek zaboravi i na svoje dojučerašnje glasače, a kamo li na stare radne kolege. Politika je otišla i korak dalje, pa je svoje pipke zavukla u svaku bolnicu, klinički centar, ordinaciju, operacionu salu. Tako u pojedinim zdravstvenim ustanovama stranačke linije možemo pratiti od portira pa do direktora. Stranke postavljaju upravne i nadzorne odbore, direktore, šefove klinika i odjeljenja. Obični ljekari, hirurzi i medicinsko osoblje nakon svakih izbora dobivaju novog šefa. To i ne bi bio neki problem, da svaki od njih ne donosi i nove ugovore, nova pravila, nova "zapošljavanja" podobnih, ali i otpuštanja i različite vrste revanšizama prema političkim neistomišljenicima. Mladi ljekari specijalisti su vezani ugovorom za medicinske ustanove koje su financijski pomogle njihovu specijalizaciju. Međutim, novi šefovi mlade ljekare pod prijetnjom otpuštanja prisiljavaju da potpišu nove, osmogodišnje ugovore, iako je prvobitnim ugovorom period "otplate" specijalizacije iznosio četiri godine. Ovom metodom ih "vladajuća stranka" drži pod stalnim pritiskom, a što se uveliko odražava i na kvalitet rada ljekara. Umjesto da budu skoncentrisani na svoju primarnu zadaću liječenja i pomaganja pacijenata, naši zdravstveni radnici moraju razmišljati da li će narednog mjeseca biti izbačeni sa posla ili će im se pak produžiti ugovor.

Normalno bi bilo da oni koji se brinu o zdravlju i životima drugih imaju najveće plate i uživaju najveći ugled u društvu. Međutim, ovdje veće plate imaju inženjeri pojedinih tehničkih nauka, koji brinu za rad različitih mašina i kompjuterskih programa, nego li ljekari koji se brinu o zdravlju bolesnih i nemoćnih ljudi. Zapitajmo se kuda je krenulo ovo društvo u kome je sistem vrijednosti postavljen tako da se više cijene aparati od ljudskog života i dostojanstva. Priča o platama ovdje se ne završava jer i u zdravstvenom sektoru radnici su za isti rad i kvalifikacije različito plaćeni od kantona do kantona. Tako u većini slučajeva radno vrijeme zavisi od šefova, dežure se negdje plaćaju, a negdje ne plaćaju, dok same medicinske ustanove u siromašnijim kantonima izgledaju kao muzeji zastarjele medicinske opreme.

Da je ovo kraj problema u zdravstvu ostala bi nada da se dosta toga može promijeniti i sanirati. Ali izgleda da su nove vlasti zdravstvenom sistemu namijenile potpunu propast. Nakon što su zavladali kliničkim centrima, bolnicama, domovima zdravlja i drugim zdravstvenim ustanovama trenutni vlastodršci su odlučili smanjiti nabavku medicinskih pomagala i sredstava. Na ovaj način žele provesti mjere štednje u zdravstvu, ali tako što će štedjeti na zdravlju krajnjih korisnika zdravstvenih usluga, a to su obični građani. Rečeno političkim rječnikom: štede na zdravlju birača.

Dijagnoza "od oka"
Svi su se čudom začudili kada je nadležno ministarstvo zdravstva odlučilo uvesti novu metodu u dijagnostici bolesti, do sada nepoznatu i nigdje u svijetu primjenjivanu, a ona se zove: dijagnoza od oka. Naime, po ovoj metodi primarni zadatak ljekara je da, bez bilo kakvih analiza tjelesnih tečnosti, bez bilo kakvih snimaka ultrazvukom, CT aparatom i sl., "od oka" utvrđuje od čega boluje nesretni pacijent. Cilj ove metode nije poboljšanje zdravlja pacijenata, niti olakšavanje rada ljekarima, nego pak što veća financijska ušteda. Različitim revizijama je utvrđeno da se naši građani previše "analiziraju", odnosno da ljekari prevelik broj pacijenata šalju na pretrage pri uspostavi konačne dijagnoze, a to je luksuz na današnjem vremenu. Nema ministarstvo toliko novca da bi se svaki pacijent detaljno pregledao pa su osmislili dijagnozu od oka, koja će i same ljekare prisiliti da malo razmisle, a ne samo da tumače preskupe nalaze. Svakom ljekaru koji ne bude pogađao "od oka" o kojem se oboljenju radi i koji bude nepotrebno slao pacijente na analize i pretrage, bit će odbijen određeni iznos od naredne plate.

Za koji mjesec, kada našim ljekarima srežu i onako mizerne plate, ova metoda će toliko zaživjeti da ćemo moći zatvoriti sve bolničke laboratorije i radiološke centre, jer će svi, od medicinskog tehničara do stručnog ljekarskog konzilija, davati dijagnoze "od oka". Hirurzi će po potrebi otvarati dio tijela u kojem osjećate bolove i na licu mjesta utvrđivati o kojem se oboljenju radi i koji organ treba odstraniti. Naravno, desit će se i slučajevi u kojima jedan rez neće polučiti željene rezultate, pa će ljekari biti prisiljeni da otvaraju nove dijelove tijela u potrazi za zaraženim organima...Sve ovo izgleda kao parodija, ali bi uskoro mogla biti naša stvarnost ukoliko se počnu primjenjivati mjere štednje u zdravstvu.

A ima li mjesta štednji u najvažnijem sektoru jednog društva. Naše bolnice i onako ne mogu pružiti većinu zahtjevnijih medicinskih usluga, pa treba dokrajčiti i one sonovne. Samo par naših bolnica ima visokosofisticiranu dijagnostičku opremu poput CT aparata, mamografa i sl., a na ovakve nalaze se čeka i po nekoliko mjeseci. Pored toga osjetan je i nedostatak prostora, radi se u starim zgradama, operacione sale su zapuštene, a ponekad nedostaju i osnovni medicinski preparati. Naša porodilišta inkubatore nabavljaju kroz različite televizijske i humanitarne akcije. Građani su prisiljeni plaćati stotine hiljada maraka za liječenje u inostranstvu, pošto domaći političari nisu donijeli neophodne zakone koji bi omogućili izvođenje pojedinih operacija u našim bolnicama. Premda su naši doktori medicine radili od Libije preko zapadne Evrope do SAD-a, i svugdje se pokazali kao vrhunski stručnjaci, u domovini oni nemaju uslove da pomognu svojim sugrađanima. I u cijelom ovom haosu, Ministarstvo bi da uštedi koji milion na građanima i da ga utroši na plate u administraciji. Dodamo li ovome da će se sa esencijalnih lista brisati polovina lijekova, što je već i urađeno u Tuzlanskom kantonu, onda građanima ostaje samo da se strpe kad ih nešto zaboli ili pak da se obrate "alternativnoj medicini", koja je zahvaljujući mjerama štednje u punom zamahu.

Svaki građanin NEMA pravo na zdravstvenu zaštitu
Obični smrtnici, koji su osuđeni na korištenje javnog zdravstva ostaju zbunjeni pred količinom administrativnih prepreka pri liječenju u drugom kantonu. Procedure se nekada znaju odužiti i po nekoliko sedmica, osim u hitnim slučajevima. Ovo naravno ne važi za političare i njihove porodice, jer su za one koji imaju novac otvorene savremene privatne klinike sa najmodernijom opremom, nasjstručnijim kadrom. Većinom ih osnivaju oni ljekari koji su u politici i koji i nemaju interesa da se javni sektor zdravstva oporavi, budući da će to loše utjecati na njihov privatni biznis. Jasno je da u ovom društvu svi njegovi članovi nemaju pravo na kvalitetnu zdravstvenu zaštitu i da ona postaje privilegija bogatih.

Građani se mogu obratiti svojim ljekarima opće prakse, onima sa minimalnom plaćom, nerješenim stambenim pitanjem, koji su pod stalnim pritiskom od gubitka posla, a od nedavno ne smiju ni slati pacijente na pretrage pa u cijelom ovom haosu moraju pribjeći dijagnozi od oka. Niko se za eventualne propuste u liječenju neće žaliti ministru, nego će pak tužiti tog istog ljekara koji je i sam prisiljen na rad u nemogućim uslovima. A nerjetko se, pogotovo u službama hitne pomoći, dešavaju različiti nasrtaji alkoholičara i narkomana na medicinsko osoblje koje im je dužno pružiti osnovnu medicinsku zaštitu. Na ovaj su način, pored svih problema, medicinari životno ugroženi te često onemogućeni u normalnom obavljanju svog posla.

I dok je zdravstvo na umoru, novac poreskih obveznika se troši na kojekakve predizborne pseudokulturne manifestacije. Dok nam se bolnice raspadaju otvaraju se nova šetališa, fontane, mostovi. Dok nam se djeca rađaju u neuslovnim porodilištima obnavljaju se vozni parkovi naših ministarstava. Valjda će u ovom predizbornom šarenilu ljudi nakratko zaboraviti da su bolesni, a poslije izbora i onako nisu važni.