Avdo METJAHIĆ: Ljudi koji su branili svoj vatan i svoj narod od četnika, srpskih i crnogorskih bezumnika, morališu umrijeti. Ti ljudi koji nisu prošli granicu Sandžaka i kojima je jedini grijeh, što su ostali uz svoj narod. Dešavanja su nam poznata kako od balkanskih ratova pa do Drugog svjetskog rata, izrodila su u Sandžaku sinove koji su stali u odbrani svog naroda.

Posljednjih decenija naslušali smo se i vidjeli svega i svačega, a najviše iskrivljenih istina, ili bolje rečeno, laži. Od devedesetih pa na ovamo nitkovi, ubice, pljačkaši i silovatelji, preoblače se u ruhu nacionalnih heroja ili ih tako preoblače njihovi obožavatelji, oni koji nemaju stida, a još manje pameti. Ova današnja fukara od pravih heroja, humanista i velikih ljudi, bi da gradi nitkove, a od nitkova i zlikovaca heroje, što je ne moguće. Za veliku sreću postoje ljudi koji laž raskrinkavaju, ma koliko ona bila učvršćena kod podanika kojima je draža laž od istine.

Narodna poslovica kaže: ”U lažima su kratke noge”, što jeste istina. Lažovi, fabrikanti i razna druga ološ, misli da ono što je istina u jednom vremenu, da je u drugom zabluda, i da će svi ljudi podleći njihovim zabludama, odnosno lažima koje ova sorta želi plasirati.

Balkanom haveta već par stoljeća, veliki dio srpstva, vođeni ljudima koji tom narodu ne donose ništa dobro, sem nesreća, krvi, genocida…, za koje uvijek krive druge narode u susjedstvu. Jedan od vodećih bezumnika u ovom vremenu je i Matija Bećković, čak reče i ovo: “Meni ne zanima istina. “Ja znam ko je u pravu”. Dok drugi zlikovbac, poznatiji kao otac nacije, kolega ovom prvom, akademik Ćosić, napisa sljedeće: "Lažemo da bi smo obmanuli sebe, da utešimo drugog; lažemo iz samilosti, da nas nije strah, da ohrabrimo, da sakrijemo svoju i tuđu bedu, lažemo zbog poštenja. Lažemo zbog slobode. Laž je vid našeg patriotizma i potvrda naše urođene intelegencije, lažemo stvaralački, maštovito i inventivno”.

Ovo je nešto naiskrenije što smo čuli od oca nacije o narodu kojem pripada, što smo čuli od istog. Jest da se lažljivcu ne vjeruje, mada je Ćosić u ovih par rečenica po prvi put izrekao istinu na koju se treba pozvati, bar kada je riječ o nebeskom narodu.

Posljednjih nedjelja pripadnici zloglasnog Ravnogorskog četničkog pokreta, uz pomoć pravoslavne crkve, nađoše se u Novom Pazaru, da bi izazvali većinsko građanstvo, posebno Bošnjake, dokazujući svojim prisustvom, da je dželat za sobom ostavio potomstvo koje čuva kame i “zavjete predaka”, i da će ih upotrijebiti, čim im se za to ukaže prilika. Ova sorta sa postupcima koji ne pripadaju čovjeku, oslikava stanje društvene svijesti većine naroda kojem pripadaju. Ovakvi nasrtaji i životinski nagoni terorističkih grupa iz Srbije, obiluju stavovima koje ne poznaje današnje vrijeme, te stavovima koji su samo poznati kod onih koji i dalje slave izgubljene bitke.

Da bi obmanuli pošteni i svjestan dio naroda, te grupe prvo obmanu sebe lažima, pa kad laž postane za njih istina, onda idu u napad, ustvari provociranje naroda, koji im nije dužan takvo ponašanje. Naravno da takvi moraju imati učitelja, a taj učitelj je porodica u kojoj je izgajan, a čim se nađe na ulici, onda se pokaže slika Bećkovića i Ćosića.

U Novom Pazaru je bilo mirno i niko nije obraćao pažnju na provokacije, koje nisu urodile plodom da zaplaše narod, koji se nosi sa ovakvim postupcima, najmanje jedno stoljeće.

Sveštenici pravoslavne crkve, koji žive u tom gradu, u kojima su provrli povampireni duhovi, koji u ime Boga čine suprotno Božjim zapovjedima, stavljajući se u službi onih koji ne kane podsticati nerede, širenjem neistina u koje samo oni vjeruju.

Nije kriva ova posrnula i bezumna masa srpskih građana, već ona “ratoborna, obnevidjela i moralno posrnula velikosrpska politika” koja ovakve nastupe dozvoljava i podržava.

Valjda je ovo bio odgovor Bošnjacima koji su Novom Pazaru vratili rahmetli Aćifa ef. Hadžiahmetovića, odnosno dodijelili mu mjesto koje mu pripada. Jer je Aćif ef. je za vrijeme Drugog svjetskog rata sa svojim Sandžaklijama sačuvao Novi Pazar, da od četnika i fašista, da ne bude uništen i njegovo stanovništvo poubijano.

Partizani, da bi opravdali svoje zločinačke nakane, optužili su ga da je navodno sarađivao sa njemačkim okupatorom, i tako komunističkim zlikovcima koji su imali vlast dali podstrek da strijeljaju ovog gaziju zajedno sa oko dvije hiljade branilaca sandžačkih čaršija i časti bošnjačke.

Ljudi koji su branili svoj vatan i svoj narod od četnika, srpskih i crnogorskih bezumnika, morali su umrijeti. Ti ljudi koji nisu prošli granicu Sandžaka i kojima je jedini grijeh, što su ostali uz svoj narod. Dešavanja su nam poznata kako od balkanskih ratova pa do Drugog svjetskog rata, izrodila su u Sandžaku sinove koji su stali u odbrani svog naroda. Zar je to grijeh?!

Pokrštvanja, protjerivanja, ubistva, otimačina imovine, pa i nešto najnemoralnije što čovjek može uradit, silovanja, koja su su se dešavala tokom spomenutih ratova, natjerale su Bošnjake, muslimane da se organizuju i pruže otpor. Narod je prepoznao prave vođe u Aćifu ef., Sulejmanu Pačarizu, Huseinu Rovčaninu, Hasan-agi Zvizdiću, Džemailu Koničaninu i druge, koji su stali uz svoj narod u tim teškim vremenima da se nebi ponovile nesreće koje su bile u friškom pamćenju, ne samo onda nego i dandanas kod našeg naroda. Ove nesreće nisu samo došle okupacijum Njemačke i Italije, nego fašistički nastrojenim grupama i pomagačima okupatora, na svim nivoima, a to su četnici Drže Mihalovića. Draža i četnički pokret sarađivali su sa svim okupatoprima, Italijanima i Njemcima, i bili incijatori i učesnici u skoro svim ofanzivama koje su vođene protivu partizana. Četnici su bili prisutni skoro na čitavom teritoriju okupirane Jugoslavije, podržani okupatorom, ubijajući i pljačjajući pred sobom, na što su god naišli. Danas u Srbiji ovaj pokret podržava ogromanprocenat, što znači da Srbija ne uči iz grešaka.

U tradiciji je srpskih vlastodržaca, akademaca i samozvanih vojvoda i narodnih vođa, da primjenjuju genocidne mjere u cilju stvaranja čistih (č)etničkih teritorija.

Da prenesemo par riječi iz depeša štaba Draže Mihajlovića koje oslikavaju vrijeme dok je rahmetli Aćif ef. branio Sandžak, Novi Pazar i Bošnjake u njima. Pa evo šta kaže jedna takva depeša: ”Pitanje muslimana moramo rešavati na razne načine u raznim krajevima. Sandžaklije se moraju klati, jer ako mi nećemo njih, on će nas, Zato požurite. Čika Branko.

- Čika Branko je četnički vojvoda Zaharije Ostojić.
Zar objavnjeno pismo Nikole Stefanovića u beogradskoj Politici ne govori dovoljno o stanju u toj državi, u kojem kaže: “Glavni motiv moje želje da napustim Srbiju je potreba da napustim nezdravo okruženje”.
Istina stanuje u događajima, a nikad u mišljenjima pojedinaca o tim događajima, zar ne?

Posljednji genocid nad Bošnjacima koji je počinjen od Srebrenice do Prijedora, što je najzad potvrdio Međunarodni sud pravde u Hagu, jasno je da su Srbija i Crna Gora bili inicijatori svih nesreća na Balkanu, te više nije važno šta oni prihvataju ili ne, jer bar ovog puta veliki dio svijeta nije pao na lažima Beograda i Podgorice, koje su plasirali posljednjih dva stoljeća iz svojih kuhinja.

Apsolutno nas ne čude četnički nasrtaji na sandžačkog gaziju Aćifa efendiju, kao što nas ne čude podaničke izjave Rasima Ljajića. On, jadnik nebi, ali mora. I ustoličenje u Beogradu ima svoju cijenu! Nego kako god hoće četnadija i njihov Rasim, Aćif ef. ostaje onima kojima i pripada - Novom Pazaru, Sandžaku i Bošnjacima!