Mr. Sadmir KAROVIĆ: ognjišta, silovanih žena i djevojčica, uništavanje kulturne i vjerske imovine i dobara.... Međunarodna kaznena politika mora prepoznati potrebu pružanja krivičnopravne zaštite ljudskim grupama na svim geografskim prostorima, te preduzeti sve moguće mjere i radnje na sprečavanju izvršenja najstravičnijeg zločina na planeti. Zanemarivanje naprijed navedenih činjenica i okolnosti prilikom krivičnopravnog tretiranja i kvalifikacije zločina u BiH je raskol između prava i pravde, što zapravo odašilje veoma negativne poruke za budući period. Činjenica je da je BiH mala, ekonomski ne razvijena, zemlja u tranziciji i kao takva sa veoma slabim ili skoro nikakvim uticajem u međunarodnim odnosima ali to ni u kom slučaju nije razlog da se baš u ovoj zemlji ne prepoznaju univerzalne ljudske vrijednosti te pruži sva neophodna zaštita svakoj osobi kao pojedincu i kao članu određenog kolektiviteta.

Međunarodno kazneno sudovanje i odbacivanje dijela optužnice protiv Radovana Karadžića za genocid u sedam bosanskohercegovačkih općina, izazvalo je brojne i različite reakcije kako u BiH tako i u svijetu. Svakako da genocid predstavlja „zločin nad zločinima“ za čije postojanje je nužan uslov postojanje genocidne namjere kod izvršioca kao specifičnog obilježja ovog zločina. Međutim, u praksi međunarodnog pravosuđa su postavljeni izuzetno visoki standardi dokazivanja koji moraju biti zadovoljeni da bi se zločin nazvao pravim imenom genocid. Kompleksnost utvrđivanja postojanja genocidne namjere kao izvršioca izražena je najčešće zbog nedostatka direktnih dokaza (naredbe, zapisnici, planovi aktivnosti, instrukcije, direktive i drugi pisani dokumenti). S druge strane, zaista nije realno očekivati da će izvršilac najstravičnijeg zločina protiv čovječnosti i vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom, prije nego što izvrši zločin, sačiniti neki dokument u pisanoj formi koji neposredno sadrži namjeru potpunog ili djelimičnog uništenja zaštićene grupe u skladu sa Konvencijom o genocidu. U slučaju i da postoji takav dokument koji sadrži posebnu namjeru izvršioca, realno je očekivati da će isti nakon izvršenja biti uništen. U nedostatku direktnih ili neposrednih dokaza postojanje genocidne namjere kod izvršioca je moguće utvrditi posrednim putem na osnovu posrednih ili indirektnih dokaza što je opet izuzetno kompleksno, sa obzirom da zaključak mora da bude „jedini razuman zaključak koji se može izvesti iz dokaza“.
Dakle, uslijed nedostatka direktnih dokaza veoma teško je utvrditi postojanje genocidne namjere kod izvršioca, što praktično znači da je moguće izvršiti zločin genocida u objektivnom smislu tj. preduzeti jednu ili više radnji izvršenja propisanih u članu II Konvencije o genocidu^[3]
usmjerene prema konvencijski zaštićenoj grupi a da se zbog nemogućnosti dokazivanja genocidne namjere zločin neće nazvati pravim imenom-genocid.
Očigledan primjer je BiH u kojoj su više nego evidentne radnje izvršenja zločina genocid (npr. ubijanje članova određene grupe, nanošenje teških tjelesnih povreda i dr.) a da ne postoje pisani dokumenti koji sadrže genocidnu namjeru. U gradovima u BiH pod vojnom kontrolom Vojske RS-a najčešće je bio jedinstven obrazac djelovanja:
-ubijanje članova zaštićene grupe ili preduzimanje neke druge radnje izvršenja zločina genocid;
-zatvaranje u logore preživjelih članova zaštićene grupe gdje su bili izloženi nehumanim uslovima i postupcima, od koji su neki smrtno stradali ili im je zdravstveno stanje u ozbiljnoj mjeri narušeno;
-odvajanje članova zaštićene grupe ženskog spola u posebne objekte gdje su iste preživjele masovna silovanja, razne oblike psiho-fizičkog maltretiranja, i izložene raznim oblicima nehumanog i ponižavajućeg postupanja^[2] ;
-uništavanje vjerskih objekata i vjerske imovine zaštićene ljudske grupe (uništene su najstarije džamije u Bosni i Hercegovini od izuzetne kulturno-historijske vrijednosti)^[3];
-uništavanje imovine i dobara članova zaštićene ljudske grupe (npr. kuće, stambeni prostori, pomoćni objekti i dr.);
-prisilno protjerivanje članova zaštićene ljudske grupe ili etničko čišćenje sa određenog teritorija;
-držanje pod opsadom gradova i naselja pod kontrolom Armije BiH, snajpersko djelovanje i granatiranje (glavni grad Sarajevo, zatim Goražde, Žepa, Bihać i dr.), bez elementarnih predpostavki za život (el.energije, vode, hrane, lijekova i sanitetske opreme i dr.), kojom prilikom su smrtno stradala čak i djeca.

Sve naprijed navedene radnje materijalne prirode koje ukazuju na organizovanost, sistematičnost, plansko djelovanje, masovnost u izvršenju, ipak, nisu dovoljno uvjerljive za Međunarodni krivični tribunal za bivšu Jugoslaviju da bi se ove radnje pravno okarakterisale odnosno kvalifikovale kao genocid. Svakako da je opravdan i svrsishodan oprez u smislu izbjegavanja olako podizanja optužnice za genocid, imajući u vidu da se zahtijeva zadovoljenje dva propisana kumulativna elementa zločina genocid. Međutim, ukoliko ne postoje direktni dokazi koji potvrđuju postojanje genocidne namjere, uvjeren sam da naprijed navedena djela nedvosmisleno ukazuju na postojanje specifične ili posebne namjere da se izvrši zločin genocid. Takođe, veoma važno je naglasiti da su navedene radnje usmjerene isključivo protiv pripadnika odnosno članova određene zaštićene ljudske grupe a cilj Konvencije o genocidu je upravo pružanje krivičnopravne zaštite određenim (nacionalnim, etničkim, vjerskim ili rasnim) ljudskim grupama kao takvim (pravo na opstanak, bivstvovanje, egzistenciju). Ukoliko se ovome dodaju izjave Radovana Karadžića u kojima iznosi svoje namjere prema Bošnjacima-Muslimanima onda zaista neznam šta bi to još bilo pravno potrebno da se dokaže genocid^[4]:
- „Naš prvi prioritet je da budemo deo Srbije, naš drugi prioritet je da budemo deo Jugoslavije, jedna federalna jedinica“.
-„Muslimanske enklave ne mogu da se održe i moraju nestati. Inače, mi ćemo ih ukloniti silom. (...) Muslimani i međunarodna zajednica moraju prihvatiti realnost da je ova zemlja totalno srpska.“
-„Ovo je put na koji vi hoćete da izvedete BiH – ista ona autostrada pakla i stradanja kojom su pošle Slovenija i Hrvatska. Nemojte da mislite da nećete odvesti BiH u pakao, a muslimanski narod možda u nestanak.......“

U navedenim izjavama datim pojedinim dnevnim novinama direktno se navodi konvencijski zaštićena grupa kao i eventualni nestanak iste, primjenom sile.

Ukoliko se uzmu u obzir nastale posljedice ovakog djelovanja koje su više nego evidentne na terenu, koje su već navedene i dobro poznate kako domaćoj, tako i svjetskoj javnosti koja je imala priliku da svakodnevno uživo putem tv prijemnika gleda i prati stravične scene stradanja Bošnjaka-Muslimana u srcu Evrope, onda imamo ispunjene odnosno zadovoljene uslove da se ovi zločini pravno formulišu kao genocid. Oklijevanje i neodlučnost međunarodne zajednice na planu preduzimanje energičnih mjera i aktivnosti na sprečavanju ili bar na zaustavljanju rata u BiH imalo je za posljedicu na hiljade ubijenih, protjeranih sa svojih ognjišta, silovanih žena i djevojčica, uništavanje kulturne i vjerske imovine i dobara.... Međunarodna kaznena politika mora prepoznati potrebu pružanja krivičnopravne zaštite ljudskim grupama na svim geografskim prostorima, te preduzeti sve moguće mjere i radnje na sprečavanju izvršenja najstravičnijeg zločina na planeti. Zanemarivanje naprijed navedenih činjenica i okolnosti prilikom krivičnopravnog tretiranja i kvalifikacije zločina u BiH je raskol između prava i pravde, što zapravo odašilje veoma negativne poruke za budući period. Činjenica je da je BiH mala, ekonomski ne razvijena, zemlja u tranziciji i kao takva sa veoma slabim ili skoro nikakvim uticajem u međunarodnim odnosima ali to ni u kom slučaju nije razlog da se baš u ovoj zemlji ne prepoznaju univerzalne ljudske vrijednosti te pruži sva neophodna zaštita svakoj osobi kao pojedincu i kao članu određenog kolektiviteta.

Fussnote:
^1] Član II Konvencije o genocidu definiše radnje izvršenja koje predstavljaju genocid: ubistvo članova grupe (naroda); uzrokovanje teških tjelesnih ili mentalnih povreda članovima grupe (pripadnika određenog naroda); namjerno podvrgavanje grupe takvim životnim uslovima koji dovode do njenog potpunog ili djelimičnog fizičkog uništenja; uspostavljajući mjere s namjerom sprečavanja rađanja u okviru grupe (naroda); prinudno premiještanje djece iz jedne grupe u drugu.
^2]Detaljnije pročitati Molila sam ih da me ubiju-zločin nad ženom Bosne i Hercegovine, Centar za istraživanje i dokumentaciju, Savez logoraša Bosne i Hercegovine, 1999.
^3]Uništena je najstarija džamija u Bosni i Hercegovini, Turhan Eminbegova džamija sagrađena 1448. godine u Ustikolini, zatim Aladža džamija u Foči, Ferhadija u Banja Luci i brojne druge džamije širom Bosne i Hercegovine čije su vrijednosti od posebnog značaja za Bošnjake-Muslimane.
^4]Pogledati detaljnije Optužnice protiv Radovana Karadžića i Ratka Mladića, Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, 2010., priredili S. Subašić, E. Omerović