NI JA NISAM KANDIDAT ZA REISU-L-ULEMU!
Autor: Muhamed Velić
Objavljeno: 18. Jul 2012. 18:07:23
Muhamed VELIĆ: U najmanjem, nakon ramazana, očekivao sam jednu fer i zanimljivu „utrku“ za reisu-l-ulemu, između naših najboljih kandidata, između akademika, doktora, muftija, htio sam vidjeti i čuti pametne i korisne polemike, a ne ovako da stičemo dojam da se ljudi distanciraju od svoje/naše zajednice i svega onoga što ona kao takva implicira. A to upravo znači u izvjesnom smislu – zahlađenje i distanciranje. Zašto pobogu odustajanje? To nije dobro, to nije pametno, jer projiciraju se loše poruke. Nažalost.
Zahvaljujem se svim svojim prijateljima, svojim saradnicima, radnicima, uposlenicima i članovima Islamske zajednice koji bi me za sedam, eventualno četrnaest godina kandidirali za reisu-l-ulemu; ovim putem ih sve lijepo obavještavam da nisam kandidat za reisu-l-ulemu 2019., odnosno, 2026. godine.

Ovo bi, dakle, bio taj aktualni način, zar ne?! I ovako bi, dakako, u jednom ironičnom kontekstu zvučao moj odgovor, kao radnika i člana Islamske zajednice, kao imama, hatiba i muallima, kao studenta i magistranta, kao pomalo razočaranog i rezigniranog čovjeka, nakon čitanja saopćenja za javnost i „definitivnih odluka“ da se ne kandidiraju za reisu-l-ulemu, prije svih, uvaženog akademika prof.dr. Enesa Karića i cijenjenog ljubljanskog muftije doc. dr. Nedžada Grabusa.

„Šta je ovo? Padaju nam kandidati kao zrele kruške?“, neko već u čaršiji reče, dakle, ne u čaršiji kao čaršiji, već u čaršiji kao „bazičnom džematu“.

Ali, sve ironije i cinizmi na stranu, doista, ostaju gorka pitanja, koja trebaju odgovore; jerbo, ovo nikako nije dobro, gledano s pozicije interesa Islamske zajednice, ili, pak, da upotrijebim i onaj dobro poznati oksimoron, dakle, s pozicije šire društvene zajednice. Jer, ako uvaženi i dokazani radnici IZ-e, muderrisi, intelektualci i alimi odustaju i prije samo „utrke“ za najvažnije i najznačajnije mjesto u Islamskoj zajednici, a u ovom povijesnom trenutku može se sasvim slobodno kazati – i za najvažnije mjesto u bošnjačkom korpusu, onda se s pravom pitamo gdje to sve vodi i šta je značila ova svekolika polemika oko procedure razrješenja dužnosti sadašnjeg reisu-l-uleme?!

Jer, bez obzira, da li ja ili bilo ko drugi bio ili ne bio za ove kandidate, s pozicije interesa Islamske zajednice nije dobro da tako važni i korisni ljudi za zajednicu odustaju od ovako važne, zapravo, najvažnije pozicije u zajednici i, kako već rekoh, u bošnjačkom narodu. Kakve se to onda poruke šalju (i) nama, mlađima i onima koji jesmo u IZ-i i koji tu ostajemo; neminovno se nameću pitanja i u ovom smislu: jesmo li to ostavljeni i prepušteni samima sebi, a to bi, opet, bio naš usud, jesmo li to konačno spremni samo za predaju i odustajanje, je li to put, način i metod, je li to primjer?!

U najmanjem, nakon ramazana, očekivao sam jednu fer i zanimljivu „utrku“ za reisu-l-ulemu, između naših najboljih kandidata, između akademika, doktora, muftija, htio sam vidjeti i čuti pametne i korisne polemike, a ne ovako da stičemo dojam da se ljudi distanciraju od svoje/naše zajednice i svega onoga što ona kao takva implicira. A to upravo znači u izvjesnom smislu – zahlađenje i distanciranje. Zašto pobogu odustajanje? To nije dobro, to nije pametno, jer projiciraju se loše poruke. Nažalost.

To s jedne strane, a, s druge strane, stiče se dojam da su se bili upregli svekoliki kapaciteti da se sadašnji reisu-l-ulema „ukalupi“ u proceduru – postavljenja i razrješenja i, eto, kada se to uradilo i postiglo, sada treba dići ruke i sve (pre)pustiti.

Ne želim(o) vidjeti zajednicu tako „uplašenu“, a samim time i tako „oslabljenu“, da ljudi vide predaju ili povlačenje kao (možda jedinu) soluciju. Duboko poštujemo i cijenimo sve velikodostojnike IZ-e, sve muderrise, sve alime i sve naše cijenjene muftije. Muftije su značajan red i bedem Islamske zajednice. Oni su ponos IZ-e.

Čujte, molim vas, ovaj primjer: zvao me je nakon aprilskog Sabora banjalučki muftija, Edhem ef. Čamdžić, na telefon i rekao mi da reisu-l-ulema izrazito voli i poštuje glas mladih ljudi u IZ-i, zato me je molio da i mi govorimo reisu-l-ulemi da se ne sveti nikome, budući da je bilo šuškanja u tom kontekstu, nego da dostojanstveno završi svoju reisovsku misao, kao što je uostalom dostojanstveno i reisovao. Naravno, nisam ni sumnjao da bi se reisu-l-ulema dr. Cerić mogao svetiti nekome, ali ko ovog čovjeka (muftiju Čamdžića), nakon ovoga, ne bi volio i kao takvog poštovao?

Konačno, ispada da je najveća i najznačajnija pozicija u IZ-i toliko stigmatizirana, ili tabuizirana, ili hiperbolizirana, pa da se nje razložno boji, ili od nje bježi, ili se od nje ustručava.

Naravno, to nije tačno, ništa od ovoga, ali jeste tačno da će biti teško reisovo breme za svakog nakon dr. Cerića. Najviše zbog toga što smo mi kao narod u teškoj, zamršenoj i egzistencijalno ugroženoj poziciji.

A uloga je i odgovornost reisu-l-uleme tu izrazito velika. Zato mu neće biti lahko.

Ma ko god bio, muderris ili muftija.