Sudbin MUSIĆ: Vidno isprepadani odlukama SO Prijedor kojima se lokalni načelnik poziva da podnese krivične prijave protiv njih, aktivisti osam nevladinih organizacija Bošnjaka i Hrvata Prijedora, dočekaše i Inzka. Nakon panične galame majki Srebrenice na njegov potez glede načina glasanja u Srebrenici, bilo mi je teško pružiti mu ruku. Još teže mi je bilo slušati od života umorne i bespomoćne drugare iz odbora, predstavnike velike većine Bošnjaka i Hrvata Prijedora, napadnute što su manifestaciju obilježavanja 20. godišnjice stradanja nazvale shodno svojim osjećanjima spram strahota kroz koje su prošli i zbog kojih je pokrenuta priča o formiranju Međunarodnog krivičnog Suda za bivšu SFRJ- ”genocidom”.

Nakon listanja ostalih, prilično nevoljno odlučih pogledati i prijedorske TV novosti. Nije mala stvar dočekati već drugog krupnog gosta u nizu. Nakon nedjeljne posjete zamjenika USA ambasadora Jonatana Moorea, odbor za organizaciju 20. godišnjice stradanja nevinih ljudi u Prijedoru, u čijem sastavu je udruženje u kojem radim, posjetio je i Valentin Inzko.

Na monitoru prvo reklamna najava nekakvog skupa u Omarskoj. Naravno pod pokroviteljstvom opštine Prijedor i u čijem protokolu pored liturgije, etno melosa lokalne muzičke škole i toga još, nema ničega zbog čega opština ne bi bila pokrovitelj niti ga zabranjivala. Sve je u znaku imena većinskih u ovom dijelu Bosne i Hercegovine. Ustaljeni monolog i monotonija postdejtonskog perioda u manjem BiH entitetu.

Odmah potom, na vijestima mi i Inzko. Mislim, mi i međunarodna zajednica...

Nisam puno ni obraćao pažnju šta će javnosti po ko zna koji put ponoviti lokalni načelnik jer mi se u glavi motala kratko prije pročitana odluka Komisije za nacinalne spomenike u BiH, da od Aladže i njene obnove nema ništa. Na njenom mjestu će se podići neka šupa i u njoj postaviti džamijski ulomci. Ostat će sačuvano njeno mjesto i ostaci da svjedoče da je ona postojala a u nju dolazili oni kojih više nema - očito zauvijek. Na Stražištu kod Višegrada je neko bijelom trakom kao preko ljute rane, helem da zaliječi, prekrio termin koji je bolna rana vlastima grlatijeg dijela Bosne i Hercegovine. Užas! Meni barem.

Negdje na kraju vijesti se trgoh. Kao iz burna sna probudi me vijest da će opština Prijedor, u povodu Vidovdana darovati bebe. Koje bebe? Sve bebe!? Tako kažu...

No, vratimo se Inzku i Mooreu, mislim “međunarodnoj zajednici”.

Jonatan Moore je odlazeći zamjenik USA ambasadora čudnog znanja o funkcionisanju USA administracije. Neko ga je valjda prije dolaska u Bosnu okarakterisao dobrim. Dugo ću pamtiti njegov zbunjeni pogled na moj upit o odsustvu potpisa Sjedinjenih Država na ”Ženevsku konvenciju o genocidu”. Nije znao da je nikada nisu potpisali. I doista nisu! Zašto? Ne znamo!

Nakon posjete predstavnicima žrtava, lokalnom načelniku i privatnom prostoru Arcelor Mital kompanije, nekada poznatom kao ”Logor smrti Omarska”, Moore se uputio na teferič na Ugru. U njegovom društvu ni manje ni više do Kemal Čaušević, Aleksandar Džombić, Nebojša Radmanović i mnogi drugi da vam ih ne spominjem jer ima da vam pozli. Meni barem jeste. Posebno u momentu kada ugledah foto Moorea i ruskog ambasadora Aleksandra Bocana Harčenka kako nazdravljaju. Njima očito pozlilo nije. Možda sutradan!? Jelo se i pilo do kasno u noć jako blizu puta ka čuvenim ”Korićanskim stijenama”.

Vidno isprepadani odlukama SO Prijedor kojima se lokalni načelnik poziva da podnese krivične prijave protiv njih, aktivisti osam nevladinih organizacija Bošnjaka i Hrvata Prijedora, dočekaše i Inzka. Nakon panične galame majki Srebrenice na njegov potez glede načina glasanja u Srebrenici, bilo mi je teško pružiti mu ruku. Još teže mi je bilo slušati od života umorne i bespomoćne drugare iz odbora, predstavnike velike većine Bošnjaka i Hrvata Prijedora, napadnute što su manifestaciju obilježavanja 20. godišnjice stradanja nazvale shodno svojim osjećanjima spram strahota kroz koje su prošli i zbog kojih je pokrenuta priča o formiranju Međunarodnog krivičnog Suda za bivšu SFRJ- ”genocidom”.

Nakon sličnih monologa mojih drugara, kod nekih i vapaja u očekivanju pomoći i konkretnih koraka od Inzka, ulogu tumača Dejtonskog sporazuma visoki predstavnik mijenja ulogom medijatora nudeći kompromis. Sačekajmo sutra jer je Visoki predstavnik slušao kao da ne zna ništa. Njemu je u glavi bila još uvjek idilična slika grada kakvom ga vidi lokalni načelnik naviknut na monolog.

Pred njima hladno lice čovjeka čiji ured ima zadatak da tumači Dejtonski mirovni sporazum kojeg potpisa rahmetli Alija i očito zapečati sudbinu svojih podanika i sunarodnjaka na duge staze.

”Bog mi je svjedok” - tvrdio je tada dok je moj telefon konstantno zvonio a moji preživjeli rođaci, komšije i prijatelji pitali mene i moje o strani svijeta na koju ćemo dalje. Mi se ipak vratismo...

Nakon sličnih monologa mojih drugara, kod nekih i vapaja u očekivanju pomoći i konkretnih koraka od Inzka, ulogu tumača Dejtonskog sporazuma visoki predstavnik mijenja ulogom medijatora nudeći kompromis. Sačekajmo sutra jer je Visoki predstavnik slušao kao da ne zna ništa. Njemu je u glavi bila još uvjek idilična slika grada kakvom ga vidi lokalni načelnik naviknut na monolog.

Za razliku od većine ne očekujem ništa posebno, barem što se tiče kompromisa. Pogotovo nakon što mi Inzko, na moju opasku o antifašističko-muslimanskoj i nadasve ponosno-krajiškoj historiji moje porodice nabaci da su partizani njegove protjerali čak u Argentinu. Ostavi me bez teksta kao rasolom zalivena, baš kako inače sve češće doživljavam ”međunarodnu zajednicu”. Neću dalje da narušavam iluzorna osjećanja svojih neistomišljenika...

No, ostavimo na trenutak lokalnog načelnika po strani. Ipak je on s one druge strane. On se bori za svoju ”stvar” kojoj doprinos često daju i Bošnjaci Prijedora. Neki svojom odanošću, pa s ponosom nose velikosrpska ordenja a drugi svojom pasivnošću, uljuljkani rahatlukom, sve šarenijim fasadama, avlijama i sve kinđastijim paradama šunda, kiča i pornografije o godišnjim odmorima i u vrućim ljetnjim noćima povratničkih mjesnih zajednica, koje s jeseni ostavljaju baš kao da su u Turskoj a ne u Srpskoj.

Parafom rahmetli Izetbegovića odloženo je oružje. BiH patriote te njihova zaraćena strana dobile su priliku da izgrade ili razgrade državu. Danas su jedni u velikoj premoći da završe njenu razgradnju ponajviše zahvaljujući drugima, čije se političko rukovodtvo zadnjih 17 godina nije bavilo ničim drugim, već očekivanjima da će im neko deseti završiti, kako to lani reče Penny Marshall ”unfinished job”.

Licemjerna jadikovka o genocidu postala je u državi s poteškoćama u razvoju, politička platforma bošnjačkim političarima s posebnim potrebama. Nisu naravno imali kad od pljačke sopstvenog naroda da se pozabave važnijim stvarima kao što je implementacija famoznog Aneksa 7, pri tom zaboravljajući priče o američkim Indijancima, tipa ”Posljednji Mohikanac”.

Njih su nakon što godinama trpe prepuštenost samima sebi, na izmacima snage i krajnje iskreno zamijenile aktiviste nevladinih organizacija ili tu i tamo pokoji mutevelija i hodža poput nevjerovatnog trebinjskog Husejn efendije, prevazilazeći često i same sebe. Prilično kasno...

Umjesto da im se pruži podrška, od njih se očekuje pomoć odbrani Karadžića i Mladića - katilima kojima se na dušu, barem po mišljenju Tužilaštva, stavlja i genocid počinjen u Prijedoru.

No, idemo dalje, definitivno svjesni činjenice da na drugoj strani u ovom dijelu Bosne i Hercegovine samo Vidovdanske bebe bivaju nagrađivane. Prijedorskih pobijenih 102 bošnjačkih mališana ni na pomen nemaju pravo.