Adnan BALO: U prirodi, meditaciji, halucinogenima ili pak regularnoj filozofiji? Čemu to treba da služi, ako duše nema? Zašto hraniti biološku mašinu duševnom hranom? Onda je fizička hrana sasvim dovoljna, a duševna "jela" sasvim beskorisna. A ipak, većina ateista traže neku višu svrhu u svome postojanju. Je li to samo proizvod intelekta, ili bi se i inteligentni robot tako ponašao?

Ova pojava se danas žestoko proširila svijetom. I to naročito zapadnim svijetom. Toliko se ukorijenila da je u mnogim zemljama sve više standardno biti ateist, pa gotovo i nerazumno biti vjernik. Ono što je nekad ateizam bio - tabu - sad je postala religija. Ali šta zapravo znači ateizam? To nije toliko vjerovanje koliko je kategorično nevjerovanje. Dakle, negiranje postojanja Boga, Stvoritelja, Allaha, Prvog Tvorca.... Ateist kategorično tvrdi da Boga nema. Umjesto toga, često se trudi svoj pogled na svijet da objasni i odredi naučnim principima. Ovakva (ne)religija postavlja nekoliko logičnih nelogičnosti. I bez ulaženja u analize religija i njihovih logičnosti svake zasebno, pokušat ću ovdje pokazati zašto je baš ateizam sam po sebi, najjednostavnije rečeno, nelogičan!

1. Ateist kategorički tvrdi da Bog ne postoji. Ovdje prvo treba definisati pojam Bog. Neki ateisti možda zamišljaju Boga onako kako je često predstavljan u renesanskoj ili srednjovjekovnoj kršćanskoj umjetnosti, kao stariji čovjek sa bradom koji negdje na nebu nadgleda zemlju. Ovakvi pokušaji definisanja Boga od strane ljudi, koji Ga nikako ne mogu ni zamisliti niti odrediti, su zapravo samo doprinjeli naizglednoj nelogičnisto koncepta Boga za mnoge ateiste. Baš zato je i ne moguće stvarno definisati Boga. Jedino što se može reći je ono što je samo po sebi logično i, bar u ibrahimskim religijama prihvaćeno, da je Bog jednostavno Stvoritelj svijeta. Tj. svjetova. Ili, svega što postoji osim Njega samog. Dakle, iza svega, vidljivog i nevidljivog, postoji jedan Stvoritelj. Stvoritelj kojeg zovemo Bog. Ili Allah. Allah kao Stvoritelj, je odredio zakone svoga stvorenja, ima puni uvid u sve što se događa sa onim što je stvorio, i upravlja onim što je stvorio. Kako? Tako što je Allah, što je Prvi i Posljednji, što je kao takav Sveznajući i Svemoćni. A hajde da vidimo šta bude kada kao ateisti ovo odbacimo. Dakle, ako prihvatimo ateističku dogmu o nepostojanju Allaha. Onda to znači da stvorenje - u ovom slučaju možemo reći Univerzum makar i to najvjerovatnije bilo nekompletno - postoji ali da stvoritelj ne postoji. To znači da Univerzum postoji sam po sebi. Kako? Kako nešto može nastati iz ničega? Moderna nauka je sasvim ubjedljivo dokazalo da to nije moguće. Sve nastaje od nečeg drugog, i nemoguće je da i najmanja čestica nastane iz apsolutnog ništavila. Nauka je uz ogroman trud i osobe daleko iznad nadprodsječnog IQ-a uspjela dokazati da je Univerzum nastao iz događaja poznat kao Big Bang. Dakle, cijeli Univerzum je nastao iz jedne čestice. Što je samo po sebi uzbudljiva zamisao. No, šta je onda bilo prije toga? I odakle je nastala čestica? Postoji teorija o multiverzumu, što bi svakako objasnilo Big Bang-česticu. Ali, onda je svakako jasno da je i multiverzum odnekud nastao, da je i tu postojala u najmanju ruku neka primarna čestica ili neki prvi nivo egzistencije. Ponovo dolazimo do činjenice da nešto ne može nastati iz ničega! A upravo ovo tvrdi ateizam! Prema tome, ateist će biti zaglavnjen u traženju sve daljih i daljih korijena već postojećih korijena, ali sve i da ih pronađe milion, najzad će negdje morati doći do samog početka! I ponovo morati "prihvatiti" vlastitu tvrdnju da je to prvo nastalo iz ničega. Što je sasvim nemoguće! Ateist će, zanemarujuči validitet prethodno navedenih činjenica, reći da onda ni Allah nije mogao nastati iz ničega. No, upravo tu se završava kosmički labirint. Ako smo jasno već došli do zaključka da mora postojati neki sasvim originalni Početak svemu, onda je samo pitanje šta taj Početak jeste? Čestica od materije svakako ne može biti, jer ponovo dolazimo do pitanja nećega nastajanja iz ničega. Mora biti nešto drugo, nešto nezamislivo. A istovremeno, nešto Vječno, nešto što samo po Sebi postoji, Čemu ništa drugo nije potrebno. I svakako, nešto Inteligentno da bi uopće mogao sam stvoriti tolika prostranstva nečega od ničega i sa tolikom masom i količinom materije i svega znanog i neznanog u tako kompliciranom sistemu kakav je Univerzum ili pak Multiverzum. To je Bog! To je Allah! To je prvi stub na kojem pada ateizam, prvi odgovor samog Univerzuma na tvrdnje njegovih stanovnika da on nema Stvoritelja!

Ateisti na molitivi

2. Ateizam tvrdi da Allah ne postoji. Ako i zanemarimo prvi argument zašto to ne stoji, postoji još jedan, svakako jednostavniji, ali jednako istinit razlog, zašto takva tvrdnja od strane ateiste nije logična. Ateist tvrdi da on nije vjernik, i da ne prihvata ono za šta nema dokaza. Tj empirijskih dokaza. Ali nedostatak empirijskih dokaza nije dokaz nečijeg nepostojanja samo po sebi. Samo, u tom uskom tumačenju stvari, je nedostatak dokaza za postojanje nečega. Pa prema tome, kako ateist može kategorično tvrditi da Allah ne postoji jer ga on nije vidio, i to sasvim sigurno znati? Kako on može znati da Allah ne postoji? Ponovo, ateizam dokazuje svoju nelogičnost.
3. Ateizam, pošto negira Allaha, negira sve što je empirijski "nedokazivo". Što će reći da priznaje i prihvata kao stvarno samo i isključivo dokazanu materiju. To bi predpostavilo i nedostatak duše kao i svakog duševnog komponenta u svijetu. Što će reći da je ljudsko biće samo produkt vlastitog mozga i njegovih fizičkih funkcija, i prema tome samo jako razrađena i napredna biološka mašina. To predpostavlja i nedostatak same svrhe ljudskog postojanja, i postavlja ga na nivo slučajnosti. To znači, i da su sve ljudske ideje i koncepti, pa i oni o moralu i etici, ili pak sami zakoni ili bolje rečeno opravdanje svih zakona, samo proizvod ljudske mašte i mozga i nepostojeće van ljudskog uma. Što znači, da moral za primjer, sam po sebi ne postoji van ljudi pa i ne postoji stvarna smisao za njegovu implementaciju ili čak prihvaćanje. Ovakvo razmišljanje je dovelo do socijaldarvinizma, nacizma i komunizma u kojima je navodni zakon prirode uziman kao zvijezda vodilja umjesto "dekadentnog" religijskog morala. U produžetku to je dovelo do uništenih porodica, prihvaćanja homoseksualizma, droga i alkohola, prostitucije, pornografije i devolviranja koncepta porodice, braka, osnovne čestitosti i ljudske prirode. Ako duševna komponentna prema tome ne postoji, onda je pitanje zašto mnogi ateisti ipak traže neku duševnost? U prirodi, meditaciji, halucinogenima ili pak regularnoj filozofiji? Čemu to treba da služi, ako duše nema? Zašto hraniti biološku mašinu duševnom hranom? Onda je fizička hrana sasvim dovoljna, a duševna "jela" sasvim beskorisna. A ipak, većina ateista traže neku višu svrhu u svome postojanju. Je li to samo proizvod intelekta, ili bi se i inteligentni robot tako ponašao? Vjerovatno, ne ljudska duševnost sama po sebi postoji od početka ljudske rase, čak i u najprimitivnijim društvima. I to među drevnim narodima koji jedni sa drugima nisu imali nikakvog kontakta. Evolucija nije uspjela nadoći na odgovor za nastanak religije i duševnosti kod ljudi, čak i kod tkz. pećinskog čovjeka, kada ga nema kod nijednog drugog poznatog bića? Jesu li ljudi kao vrsta nakloni masovnim halucinacijama i deluzijama? Tj svi osim ateista? Ili se je ateizam tu malo prearogantno postavio?
Ovo su samo 3 argumenta za nelogičnost ateizma, a moglo bi ih se svakako naći još mnogo. Ovi su ipak sasvim dovoljni za zaključak da ateizmu nedostaje osnovna logika. Pitanje je, onda, da li sami ateisti uopće razumiju svoje (ne)vjerovanje?