Ferid Ferko ŠANTIĆ: Zbog svega ovoga gest Adema Ljajića, za sada, ima posebnu vrijednost. U tom njegovom postupku nalazi se i poruka srbijanskom režimu koja glasi: ako hoćete da Srbiju, u kojoj ne žive samo Srbi, svi njeni građani doživljavaju i osjećaju kao svoju zemlju, onda ne namećite simbole sa četničkih kokardi, četničke velikosrpske pjesme, zastave... kao državne simbole.

Ovo što hoću ovom prilikom da usidžilim, utefterim, ukajtim, tj. ovo što hoću ovom prilikom da napišem, ne mogu uraditi osim emotivno, ushićeno, uz radostan vrisak i to avazile, tj. glasno da se čuje preko sedam kata nebesa...

Helem, evo doživljeh i to da u ovom današnjem vaktu jedan Bošnjak javno, pred tv kamerama, novinarima... manifestuje to da je Bošnjak. Taj naš dobri Bošnjo nije niko od nas „običnih“ Bošnja, nego jedan od onih koji pripada sportskim zvijezdama, a o takvima se ponajviše i zna i sluša i piše i... Ime mu je Adem Ljajić, fudbaler italijanske Fiorentine i fudbalski reprezentativac Srbije. Za pionirsku reprezentaciju Srbije igrao od svoje 10 godine, dogurao i do seniorske srbijanske reprezentacije, odakle su ga prije nekoliko dana izbacili. Baš izbacili. Rekli mu sikter! Rekli mu ne moReš više za Srbiju igrati, jer nećeš da „pevaš himnu“, odnosno „pesmu“ srpskog fašiste Draže Mihajilovića, koju su Srbi uzeli za svoju himnu. Znači, Adema Ljajića su izbacili iz fudbalske reprezentacije Srbije jer nije htio da „peva Bože pravde“ što je zvanična srbijanska himna.


Po saopštenju Fudbalskog saveza Srbije „Ljajić je odluku opravdao ličnim razlozima, a srbijanski trener ga je iz tima odstranio dok ne bude promenio stav“.

Ovo „dok ne bude promenio stav“, ustvari znači dok se jekten ne povlaši, kako je to kratko i jasno znao kazati moj rahmetli dedo, a što dalje znači dok se potpuno ne srbizira, dok se u cijelosti ne posrbi.

Adem Ljajić (desno) ne „peva Bože pravde“

Jer, Adem je bio pristao da mu se na prsa njegova, na dres njegov, postavi znamenje sa četničke kokarde, da mu se na prsa njegova postavi ono što danas nazivaju „četiri S“ a što nema nikakve veze sa slovom „S“ jer su to najobičnija četiri crkvena ocila (ocilo je zajedno sa kremenom starinski upaljač, odnosno ocilo je komad zakrivljenog, nazubljenog metala, kojim se udara po kremenu pa iskaču varnice, kojima se potpaljuje trud-suhi sitnež, prah koji je lahko zapaljiv a dobija se od pečurke). Adem je bio pristao i na sve ostalo, što ga ni po čemu nije odvajalo od njegovih srbijanskih suigrača. Adem je negdje prošle godine kao debitant u reprezentaciji Srbije u Sofiji rekao: „...Nikada nisam rekao da bih igrao za BiH. Rođen sam u Srbiji, gdje sam i odrastao. Igrao sam za sve mlađe kategorije. Ja sam Srbin i želim samo da igram za reprezentaciju Srbije”
Ovo njegovo „Ja sam Srbin“ tada sam, u jednom od objavljenih priloga, uzeo kao primjer dokle je došla srbizacija Bošnjaka u Sandžaku. Sad vidim da je Adem pod ovim „ja sam Srbin“, u stvari, htio kazati „ja sam državljanin Srbije“ što on i jeste.

Na sve je Adem bio pristao samo da bude u reprezentaciji Srbije, ali kad je došlo do ovoga da je Adem svojim ustima, svojim jezikom, svojim razumom... trebao da moli Boga da „spasi (samo) srpski narod, srpski rod...“, odnosno da „peva“ istu „pesmu“ koju već desetinama godina „pevaju“ oni kojima je najslađa krv bošnjačka, Adem je to odbio. Jasno i javno je svima stavio do znanja da to neće ni sad ni u buduće „pevati“. Novinarima koji su ga obasuli pitanjima Adem je potpuno smireno, najljudskije objasnio: „..Volim Srbiju, ali moram da poštujem i sebe. Ja poštujem sve, ali poštujem i sebe, ako ne poštujem sebe, niko me neće respektovati“.

Ehhhh, ovo Ademovo „ako ne poštujem sebe, niko me neće respektovati“ je ono zbog čega i pišem ovaj prilog, odnosno ovo su riječi koje su mi dušu razgalile. Ovo su riječi koje bi trebalo napisati pokraj ulaznih vrata svake bošnjačke kuće, stana... Ovo su riječi koje bi morao čuti i za cipcijeli život utuvuti, upamtiti svaki Bošnjak i Bošnjakinja. Ovo su riječi koje bi svaka bošnjačka majka morala šaptati na uho svojem djetetu onog momenta čim se ono rodi. Ovo su riječi koje bi svaki bošnjački učitelj morao neprestano ponavljati svojim bošnjačkim đacima pod uslovom da je značenja ovih riječi prvo svijestan sam učitelj.

Helem, Adem je svakom Bošnjaku i Bošnjakinji, na prostoru cijele etničke Bosne, od Velike Kladuše do K. Mitrovice, svakom Bošnjaku i Bošnjakinji u butum dunjaluku, „dijaspori, jasno poručio: ako ne poštujete sebe, ako ne držite do svojeg bošnjačkog identiteta, niko od onih sa kojima živite neće vas respektovati, neće vas uvažavati. Najbolji primjer za ovo su današnji Bošnjaci u Sandžaku, ustvari, veliki dio sandžačkih Bošnjaka. Oni bi htjeli da se ni po čemu ne razlikuju od Srba i Crnogoraca a da ih Srbi i Crnogorci respektuju, uvažavaju kao Bošnjake. Tako nešto nije moguće jer svako od Srbi i Crnogoraca uvijek će reći sakom Bošnjaku: ako govoriš kao ja, ako pjevaš kao ja, ako nemaš ni svoje pjesme ni svojeg jezika, ni svoje knjige, ni svoje historije, ni svojeg identiteta - pa šta si ti nego isto ono što i ja.

Zbog svega ovoga gest Adema Ljajića, za sada, ima posebnu vrijednost. U tom njegovom postupku nalazi se i poruka srbijanskom režimu koja glasi: ako hoćete da Srbiju, u kojoj ne žive samo Srbi, svi njeni građani doživljavaju i osjećaju kao svoju zemlju, onda ne namećite simbole sa četničkih kokardi, četničke velikosrpske pjesme, zastave... kao državne simbole.

I taman kad sve ovo napisah pročitah izjavu Ademovog baba u kojoj on veli kako Adem velikosrpsku himnu nije pevao zbog toga što nije znao tekst od te pesme. Sad se Adem, bezbeli stidi izjave svojeg baba jer je to izjava koju treba ignorisati. To je izjava koju je od Ademovog baba (vjerovatno) tražio njihov prezimenjak a možda i rođak, srbijanski poltron Rasim Ljajić. Jer Rasim Ljajić velikosrpsko „Bože pravde“ dočekuje u stavu mirno. Istom ovom Rasimu, koji za šačicu srpskih dinara prodade i Bosnu i Sandžak i Bošnjake... njegov prezimenjak Adem je jasno poručio: Ako ne poštuješ sebe niko te neće respektovati. Za nadati se da mu ovaj rođak neće povlašiti stav. Zbog svega toga je Adem i zalužio jedno plaho AFERIM!