Sudbin MUSIĆ: Dvadeset godina nakon početka borbe za svoju opstojnost, krajnje je vrijeme da Bošnjaci podvuku crtu, saberu rezultate i naprave smjernice za budućnost. Sudeći po njihovoj „demokratičnosti“, kojom ove godine samo u Prijedoru izlaze na izbore ne sa četiri, već sa pet političkih partija na sve manji broj birčkog tijela koji živi u domovini, predviđati ne još veće zlo. One vani je spoljnja politika već odavno otpisala. Osim što služe kao izvor prihoda i zlatna koka manjem BiH entitetu, od njih je prije svega politika u Bošnjaka već odavno napravila turiste u svojoj zemlji koja za njih postoji uglavnom za navijanje u večernjim satima kada na TV monitorima Džeko puca penale, a Adnan Ćatić ruši još jednog od protivnika u nizu- dakle navijače.

Kontinuitet zla u Bosni i Hercegovini, posebno nad Bošnjacima inače doživi kulminaciju u izbornim godinama. Osim što se bošnjačkoj djeci iz Blagaja kod Novog Grada (prefiks Bosanski već poodavno ukinut) zabranjuje da u nacionalnoj nošnji nastupe na školskoj priredbi, što je u dubokoj fazi izgradnje pravoslavni hram u Srebrenici ili što Bošnjaci Mostara vape za spas, te još čitavog nizom drugih, manjih ili većih zala, u Prijedoru je ono dobilo kosmičke dimenzije.

S početka godine, osam nevladinih organizacija i udruženja koje uglavnom okupljaju žrtve rata i agresije na Bosnu i Hercegovinu sa područja opštine Prijedor, oformili su odbor kojim bi se barem 20-ta godišnjica stradanja Bošnjaka Prijedora obilježila dostojanstveno i možda posljednji put ozbiljnije skrenula pažnja domaćoj i svjetskoj javnosti na ovaj grad koji je paradigma stradanja Bošnjaka u ljeto 1992.godine. Kažem barem 20-ta godišnjica iz prostog razloga što Prijedor već 13 godina povratkla trpi daljinu od bosanske prijestonice, a međunarodnoj zajednici već godinama pozitiva. Totalna zapostavljenost u procesu povratka, ogroman broj majki bez statusa civilne žrtve rata koje svojim novcima kupuju i šehidski nišan, dovoljno govore o odnosu vrhovne vlasti spram ove šake ljudi koja se prva, uprkos količini zla kroz koju je prošla, ipak vratila.

Rezultati te zanemarenosti su više nego očitiji iz dana u dan. Prvi povratnici u manji BiH entitet mogli bi postati baš prvi povratnici, no ovoga puta u suprotnom smjeru. Posljednja faza etničkog čišćenja sve više uzima maha. Ako se hitno ne učine krupniji koraci, neće proći dugo do momenta kada će zlikovci Mladić i Karadžić da likuju kao pobjednici u najvećoj nepravdi u Evropi nakon II Svjetskog rata. Nezaboravimo, Prijedor je i indikator stanja u povratnika u BiH uopšte.

Zabrana
Iako praznih džepova, šačica entuzijasta okupljena u odbor za obilkježavanje 20-godišnjice stradanja nevinih ljudi, napravila je pozamašnu listu dešavanja pokušavajući da ne izostavi niti jedan neslavni jubilej Bošnjaka Prijedora, kojih je zaista previše. Sabirajući i oduzimajući crne datume prijedorske apokalipse koja je oduzela gotovo 3500 ljudskih života, među kojima 256 žena i 102 djece, odgovorni pred populacijom koju zastupaju, manifestaciju obilježavanja 20 godina stradanja su nazvali „Genocid u Prijedoru – 20 godina“.

Predstavnici osam udruženja nisu trebali dugo čekati na poziv načelnika opštine Marka Pavića, koji u manirima velikih iz prošlog sistema, gotovo faraonski rukovodi drugom po veličini opštinom u manjem BiH entitetu, pod parolom jedna stranka, jedan grad i jedan neuzubillahi „ON“.

Prilično glasno Pavić je održao lekciju predstavnicima svih osam udruženja naglasivši da im neće dozvoliti niti jednu manifestaciju pod ovim nazivom. I naravno, pod pritiskom politike i u koordinaciji s vlašću koju u RS u koaliciji s SNSD-om čini i Pavićev DNS, prijedorska policija je već zabranila skup na glavnom gradskom trgu. Nije ni čudo s obzirom je njen čelni čovjek, ministar Čađo prozvao najveća povratnička naselja Bošnjaka Prijedora vehabijskih leglima.
Nažalost, isti taj skup, odnosno instalaciju u znak sjećanja na ubijenih 256 žena i 10 djevojčica iz Prijedora, bilo je moguće, u organizaciji „Žena u crnom“ održati na Trgu Republike u Beogradu.

Paviću su naravno, zasmetale vreće za ekshumaciju koje su trebale prekriti glavni trg po njemu samo njegovog grada, zbog kojeg je, nakon fotografija mršavih tijela logoraša „Omarske“ i „Trnopolja“ekipe ITN-a iz ljeta 1992.godine, formiran i Međunarodni krivični Sud za bivšu SFRJ.

Već s početka godina Arcellor Mittal kompanija u čijem je vlasništvu prostor logora „Omarska“, zabranjuje bilo kakve posjete ovom mjestu osim redovne godišnje posjete i komemoracije 06.avgusta koja traje otprilike koliko i Brahmsov requiem.

Tako je Bošnjacima Prijedora, nakon svih ovih godina kontinuirane diskriminacije, oduzeto i pravo na sjećanje.

Dileme
Da nevolja bude veća, organizacije i udruženja su nakon galame načelnika opštine zapomagale predstavnicima sve četiri političke partije koje u liku od osam odbornika navodno zastupaju interese Bošnjaka. U jednom momentu gotovo jednako glasno, stali su na stranu načelnika, prebacujući organizacijama ishitrenost i nekakvu bespotrebnu priču o samom nazivu manifestacije, odnosno upotrebi termina „genocid“. Očito izluđenoj masi kojoj se već 20 godina ispira mozak, je tako postalo nejasno i šta se to nad njom desilo izmedju 1992-ge i 1995-te godine. Nenaviknuti na ovoliki teret bilo je i za očekivati ovoliku samoodbranu odbornika.

Dilema u odabiru naziva manifestacije kod predstavnika NGO sektora nije bilo, no činjenica je da se politika u jednom momentu dobro dvoumila. Nakon što je još jednom načelnik pokazao namjeru da zada još jedan udarac slobodi govora, okupljanja i slobodoumlja sazivajući posebnu sjednicu Skupštine opštine na kojoj se bez rasprave odborničkom većinom trebao usvojiti i poseban zaključak o osudi planirane manifestacije, osam predstavnika četiri pro-Bosanske političke partije ipak je uspjelo konačno sjesti za sto, pokazati koliko toliko političke zrelosti i u jednom veoma ozbiljnom momentu ipak spriječiti sazivanje ovakve jedne sjednice Skupštine opštine.

Bošnjaci i samokritika
No vratimo se malo kontinuitetu zla za kojeg se Bošnjaci non stop lataju. Do sada nigdje nisam pročitao da je neko kvalitetno pokušao odvagati koliko su tome zlu sami doprinijeli. Osim što su totalno nespremni uvedeni u jedan neminovni rat, okončali su ga na način da je formirana jedna država koja ničim nije mogla biti baza za izgradnju jedne multikulturne zajednice.

Nakon što je prije par dana, Ustavni Sud Bosne i Hercegovine odbio žalbu Bakira Izetbegovića na Zakon o zemljišnim knjigama RS, kojim će definitivno biti udaren finalni udarac na imovinsko stanje Bošnjaka i njihovih istitucija (prije svega islamskoj zajednici), pitam se sve više, nije li to njegov rahmetli otac, a naš prvi predsjednik Alija Izetbegović kapitulirao ili potpisao mirovni sporazum. U momentu potpisa bio je to više nego razuman čin. U svakom slučaju spriječeni su daljnji ljudski gubici, no Anex 7 tog famoznog ugovora je trebao postati zvijezda vodilja u daljnjoj borbi za integraciju države i rušenju velikosrpske politike etnički čistog prostora. Do toga je u jednom momentu i bilo došlo, no uzmemo li u obzir činjenicu da su Ministri za izbjegla i raseljena lica u oba BiH entiteta i na državnom nivou do sada bili uglavnom Bošnjaci, pitati je se ko je to onda doprinijeo prolongiranju agonije i Bošnjaka i države čiji su oni stvarni smisao i koja u punom kapacitetu očito postoji jedino u sarajevko-tuzlanskom mentalnom sklopu i perspektivi za koju je ptičja sasvim blizu.

Dvadeset godina nakon početka borbe za svoju opstojnost, krajnje je vrijeme da Bošnjaci podvuku crtu, saberu rezultate i naprave smjernice za budućnost. Sudeći po njihovoj „demokratičnosti“, kojom ove godine samo u Prijedoru izlaze na izbore ne sa četiri, već sa pet političkih partija na sve manji broj birčkog tijela koji živi u domovini, predviđati ne još veće zlo. One vani je spoljnja politika već odavno otpisala. Osim što služe kao izvor prihoda i zlatna koka manjem BiH entitetu, od njih je prije svega politika u Bošnjaka već odavno napravila turiste u svojoj zemlji koja za njih postoji uglavnom za navijanje u večernjim satima kada na TV monitorima Džeko puca penale, a Adnan Ćatić ruši još jednog od protivnika u nizu- dakle navijače.

20-godišnjica i izbori
Naravno da je ovolika halabuka Marka Pavića predizborna . Treba li napomenuti da je on ipak Srbin!? Tja i njemu su, odnosno i Srbima su izbori. Osim što će se sakriti stvarna ekonomska slika Prijedora i zanemariti priča o preko 15000 mladih nezaposlenih ljudi, pričom o srpstvu, „odbrambeno-otadžbinskom ratu“ te antifažizmu kojem su i po Paviću samo Srbi vični, podiže se izlazak biračkog tijela. Ovo će svakako biti udarac i na Bošnjake jer će njihova pasivnost poremetiti i onako slab odnos snaga unutar lokalnog parlamenta. Ekstatična samouvjerenost u nezamjenjivost u jednih, te borba za egzistencijalnih oko 700 KM odborničkog paušala u drugih, učinit će sve da ponovo jedni te isti pokušaju ući u opštinski parlament. Sa druge strane kontinuirani pad broja birača i njihova pasivnost rezultirat će i manjim brojem odbornika. Za dvije godine na opšte izbore, velike političke partije u manjem BiH entitetu će izaći sa svojim Bošnjacima kojih nije teško naći.

Proći će i ova godišnjica. U prvim safovima ovogodišnje kolektivne dženaze u Prijedoru će se, kao je to uobičajeno u izbornim godinama naći kompletan Bošnjački vrh. Osim Fatiha, odnosno iz kurtoazije uzdignutih ruku nad tabutima sve manjeg broja identifikovanih, Bošnjaci Prijedora iz Sarajeva neće dobiti ništa. Bit će to samo još jedan doprinos agoniji i hipokriziji u koju iz godine u godinu tonu.

Epilog
Nadati je se da će barem ovogodišnja crna okupljališta Bošnjaka Prijedora biti masovnija, ako ništa onda iz revolta spram posljenjim poniženjima, onako kako su to pokazali mještani Kozarca i Trnopolja posljednjih majskih dana. Nije za očekivati da će im se u tome konačno pridružiti komšije Srbi pa time potvrditi odavno otrcane fraze načelnika opštine o Prijedoru kao primjeru drugima kada je u pitanju suživot.

Pred nama je vrlo brzo još jedna jesen i zima. I ponovo će otići laste čija gnijezda od Mataruškog Brda i Kozarca, te Prijedor Čaršije naprave najljepše pustinje na svijetu.