“Slučaj Fatmir Alispahić”: Bošnjaci.Net su došli do pisma prof. dr. Uga Vlaisavljevića koje je uputio članovima Naučno-nastavnog vijeća Filozofskog fakulteta koje ekskluzivno objavljujemo
ALISPAHIĆEV SLUČAJ JE POSTUPAK DISKRIMINACIJE
Autor: Bošnjaci.Net
Objavljeno: 11. May 2012. 16:05:57

Častan stav: Prof. dr. Ugo Vlaisavljević

Naime, mogli smo čuti da je ovaj kandidat „sklon govoru mržnje“, da je „rasista“, „nacionalista“ i slično. Čak je bila sugerirana i povezanost ove negativne ocjene ličnosti kandidata sa strukom kojom se bavi: jer, eto, riječ je o „humanističkim naukama“. Ono što sam možda samo ja mogao zaključiti odatle jeste da se nehumani ljudi ne bi trebali baviti humanističkim naukama. Ako je od prodekana Dubravka Lovrenovića, inače cijenjenog učenjaka i velikog humaniste, mnogo je
Članovi Nastavno-naučnog vijeća Filozofskog fakulteta u Sarajevu poznatog novinara, publicistu i bošnjačkog intelektualca mr. Fatmira Alispahića, proglasili nepodobnim za stjecanje doktorata time odbili prijavu doktorske disertacije pod naslovom: “Iseljeničko iskustvo u novijoj bošnjačkoj književnosti”. Prema saznanju Bošnjaci.Net izvještaj Odsijeka o podobnosti teme i kandidata podnio je prof. dr. Fahrudin Rizvanbegović, dok je dr. Dubravko Lovrenović (sa kolegama Ivom Komšićem (dekan), Hamom Dželilovićem, Enverom Kazazom) zastupao tezu “da jedan rasista i fašista ne može steći doktorat iz humanistučkih nauka znanosti”.
Ukupno 20 profesora bilo na strani Lovrenovićevog stava, 50 profesora je bilo protiv, dok je bilo potrebno 54 glasa da tema prođe.

Iz izvora sa Filozofskog fakulteta Bošnjaci.Net saznaju da je prof. dr. Ugo Vlaisavljević rekao da je ovo povratak verbalnog delikta na velika vrata, a prof. Rizvabegović ustvrdio da se nikad nije dogodilo nešto slično - da kandidat bude odbijen zbog optužbi političke naravi, i to bez argumenata, a ne zbog teme koju prijavljuje. Danas smo prenijeli tekst iz Avaza koji govori o otvorenoj diskiminaciji prema Alispahiću. Bošnajci.Net su upravo došli do kopije pisma koje je prof. dr. Ugo Vlaisavljević dana 11. maja uputio članovima Naučno-nastavnog vijeća Filozofskog fakulteta, koje u cjelosti ekskluzivno objavljujemo. Slijedi pismo:


Poštovane kolegice i kolege,
Uvaženi članovi Naučno-nastavnog vijeća Filozofskog fakulteta,

Obraćam vam se povodom posljednje sjednice Vijeća (od 9. V 2012.) na kojoj nije usvojen izvještaj Komisije koja je trebalo da utvrdi da li kandidat Fatmir Alispahić “ispunjava opće uvjete za sticanje doktorata nauka i da li se predložena tema disertacije može prihvatiti kao podobna za samostalan naučno istraživački rad.“ (Član 73. Propisa Univerziteta)
Važno je naglasiti šta je bila dužnost Komisije prema Članu 74. Pravila Univerziteta koji to utvrđuje:
Kada ocjenjuje da li kandidat ispunjava opće uvjete za sticanje doktorata nauka komisija utvrđuje naročito:
1. da li kandidat ima naučni stepen magistra i iz koje naučne oblasti i da li je ta naučna oblast istorodna ili srodna sa naučnom oblasti iz koje kandidat želi steći doktorat nauka;
2. da li kandidat ima objavljene naučne radove iz date naučne oblasti, u kojim publikacijama i kada su ti radovi objavljeni;

Kada procjenjuje podobnost prijavljene teme za disertaciju komisija utvrđuje posebno:
1. da li je tema po radnom naslovu i osnovnim sadržajnim naznakama i po zadatom cilju dovoljno široka da se može smatrati podobnom za samostalno naučno istraživanje;
2. da li postoje potrebni uvjeti da se realizira predviđeni program istraživanja.


Važno je također naglasiti da je to sve što se očekuje od izabrane komisije nadležnog odsjeka. Potom Propisi određuju slijedeći korak:
Izvještaj sa odgovarajućim prijedlozima komisija dostavlja vijeću matične članice i Senatu Univerziteta na verifikaciju.

U slijedeća dva člana Propisa se objašnjava šta ako vijeće prihvati pozitivan izvještaj (75.) i šta ako prihvati negativan izvještaj (76.). I to je sve. Nema obrazloženja niti je predviđen slučaj da komisija napiše pozitivan izvještaj, a vijeće ga ne usvoji, odnosno odbaci. Odatle možemo izvući zaključak o smislu termina „verifikacija“ koji opisuje jedinu i pravu ulogu naučno-nastavnih vijeća. Očito je da se od vijeća ne očekuje da naknadno obavi posao komisije, a pogotovo ne da dovede u pitanje ocjenu i obrazloženje onih članova vijeća koji su izabrani u komisiju jer su po svojoj kompetenciji i nastavničkom položaju najpozvaniji da iznesu sud o temi i kandidatu. Odbacivanjem izvještaja na sjednici vijeća se ustvari otkazuje povjerenje stručnoj komisiji i dovodi u pitanje čast i odgovornost njenih članova. Još gore: umjesto detaljnog proučavanja materijala vezanog za danu aplikaciju odlučuje se bez dovoljno uvida i faktički se piše drugi, usmeni, ad hoc (protu)izvještaj.

Lako je zamisliti da se doista može desiti da neki članovi vijeća opaze značajan propust u radu komisije i navedu razloge za neusvajanje izvještaja. To bi očito trebao biti rijedak slučaj, pogotovo kada iza izvještaja stoje jednoglasno svi članovi komisije, i za takvo odricanje povjerenja najpozvanijima trebalo bi da stoje dobri razlozi. Ali šta ako se ne usvoji izvještaj, a pritom ne navedu nikakvi uvjerljivi argumenti, jer nekoliko članova vijeća naprosto ne podigne svoje ruke, a prema postojećoj praksi nisu dužni da obrazlože svoj stav? Ili, još gore, šta ako se na sjednici iznesu kvazi-argumenti (izvjesne predrasude o kandidatu, lažni dokazi, krive informacije) koji ne bi trebalo da utječu na volju glasača, ali ipak to učine?


Očevidni paradoks Alispahićevog slučaja jeste da se u ime navodne borbe protiv diskriminacije provodi postupak diskriminacije, kaže u pismu dr. Vlaisavljević
Propisi predviđaju da u slučaju negativnog izvještaja komisije (u što bi se možda mogla uklopiti i ova posve nepredviđena situacija negativne verifikacije pozitivnog izvještaja) kandidat ima pravo „u roku od 8 dana od dana prijema odbijajuće odluke izjaviti prigovor Senatu Univerziteta.“ (Član 76. ) Nakon te konačne instance unutar akademske zajednice ostaje mu, dakako, otvorena mogućnost da svoje pravo pokuša ostvariti sudskim putem.

Zašto vam o svemu ovome pišem, iako pretpostavljam da vas je većina upućena u zakonsku pozadinu ovog slučaja? Zato što sam uvjeren da se na posljednjoj sjednici Vijeća dogodio opasan presedan na koji sam odmah pokušao upozoriti, ali sam bio uskraćen za mogućnost da to doista i učinim. Ovim putem želim obrazložiti svoj stav da se ovakve stvari više nikada ne smiju dopustiti u radu našeg vijeća. Ne bi se smjelo dopustiti ne samo da se bez nepobitnih argumenata ne usvoji izvještaj neke odsječke komisije povodom podnošenja prijedloga neke doktorske teze nego se pogotovo ne bi trebalo dopustiti da se na temelju moralnih i političkih diskvalifikacija ličnosti kandidata sudi o tom prijedlogu. Zašto smatram da se ovo drugo upravo desilo povodom usvajanja izvještaja o doktorskoj tezi kandidata Fatmira Alispahića? Zato što su prije glasanja jedini argumenti koje smo mogli čuti protiv usvajanja Izvještaja bile upravo takve vrste diskvalifikacija. Naime, mogli smo čuti da je ovaj kandidat „sklon govoru mržnje“, da je „rasista“, „nacionalista“ i slično. Čak je bila sugerirana i povezanost ove negativne ocjene ličnosti kandidata sa strukom kojom se bavi: jer, eto, riječ je o „humanističkim naukama“. Ono što sam možda samo ja mogao zaključiti odatle jeste da se nehumani ljudi ne bi trebali baviti humanističkim naukama. Ako je od prodekana Dubravka Lovrenovića, inače cijenjenog učenjaka i velikog humaniste, mnogo je!

Nije mi ovdje namjera da iznosim nacrt zapisnika sa protekle sjednice. No jedino što smo mi prisutni mogli čuti u diskusiji povodom pročitanog izvještaja bili su argumenti ad hominem, koji su se pokušali opravdati zakonskom klauzulom o „podobnosti teme i kandidata“. Čak smo u jednom momentu čuli pozivanje na Zakon o visokom obrazovanju kako bi se opravdalo raspravljanje o moralnoj i političkoj podobnosti kandidata. A toga u zakonima i propisima već odavno nema, pa nema – još od pada Berlinskog zida! Ali ima nešto vrlo važno što je u međuvremenu uvedeno u naše temeljne normativne akte:

Na Univerzitetu u Sarajevu nije dozvoljena diskriminacija zasnovana na rasi, boji kože, polu, jeziku, religiji ili vjerovanju, političkim ili drugim uvjerenjima, nacionalnom i socijalnom porijeklu. (Član 16a Pravila, na temelju Odluke o izmjenama i dopunama Pravila Univerziteta u Sarajevu)

A upravo ovaj član je povrijeđen u slučaju glasanja protiv izvještaja o predloženoj temi kandidata Alispahića, ako je motivacija za to glasanje bilo obrazloženje koje je ponudio prodekan Lovrenović. Naravno, posljednji sam koji bi bio siguran u motivacije odluke za koju su glasale neke moje uvažene kolege, ali budući da je jedina ponuđena argumentacija da se glasa protiv Izvještaja bila ova gore spomenuta, onda imam razloga za sumnju u dobre razloge glasanja protiv.
Stoga želim principijelno postaviti stvari povodom slučaja Alispahić, jer je on paradigmatičan: ukazuje na mogućnosti ozbiljnih propusta u radu Naučno-nastavnog vijeća, ali i uprave Fakulteta. Prvo, kakva god bila politička uvjerenja kandidata koji prijavljuje svoj naučni rad, njegova aplikacija ne treba i ne smije biti odbijena zbog tih uvjerenja. Inače je to nedvosmislen izraz diskriminacije protiv koje se svi mi deklarativno zalažemo. (Očevidni paradoks Alispahićevog slučaja jeste da se u ime navodne borbe protiv diskriminacije provodi postupak diskriminacije.) Drugo, moraju biti navedeni dobri, veoma uvjerljivi argumenti (dakle oni koje niko od prisutnih nije uspio pobiti boljim argumentima) kada se odbacuje izvještaj komisije (čiji je formiranje posljedica odluke o najvećoj kompetentnosti). Treće, nedopustivo je uskraćivati pravo na diskusiju članovima vijeća i uvoditi „izvanredno stanje“, jer time dobivamo suverena koji derogira vijeće kao zajednicu demokratskog odlučivanja. Četvrto, skandalozna je praksa da ugledni univerzitetski profesori često posežu za argumentima ad hominem. (Recimo, moj pokušaj da nešto kažem je osporen „argumentima“: da nisam pročitao odgovarajuće zakonske propise i da se rijetko pojavljujem na sjednicama!)

Vjerujem da sam vas uspio uvjeriti da se radi opasnom presedanu koji bi na mala vrata uveo nepisanu klauzulu o moralno-političkoj podobnosti kandidata, a kao posljedicu toga i neformalne komitete, političke komesarijate, koji odlučuju o moralnoj vrijednosti kandidata. Ne vidim da bi se neko želio izjasniti u prilog ponovnom uvođenju takve prakse, osim možda posredno i potajno. Ako nam se ponekad i učini da pred nama iskrsavaju likovi političkih komesara, uvjeren sam da se radi o neželjenim i nedovoljno promišljenim istupima dobronamjernih i poštenih kolega. Na kraju bih upravo kao motiv za promišljanje dileme pred kojom se neki od nas nalaze uputio slijedeći izazov. Recimo da se kao kandidat za doktorat prijavi gospodin XY koji ispunjava sve zakonski propisane uvjete, ali leži u zatvoru zbog rasizma. Da li bi mu trebalo dopustiti da napiše i odbrani svoju disertaciju iz „humanističkih nauka“ ako će to, po svemu sudeći, biti sjajan naučni rad? Na temelju kojih razloga bi to trebalo onemogućiti?

U nadi da niko neće posumnjati u dobronamjernost i iskrenost ovog obraćanja napisanog u želji da se o najvažnijim pitanjima rada naše akademske zajednice doista počne raspravljati, stoji u pismu koje je potpisao prof. dr. Ugo Vlaisavljević.