(NE)POZNAVANJE PRAVA
Autor: Dr. Harun Hadžić
Objavljeno: 07. May 2012. 02:05:02
Ako sandžačke opštine nemaju interesa da međusobno sarađuju ni u jednoj oblasti savremenog života i rada, onda autonomija odnosno regija Sandžaka ne samo da nije moguća, nego stvarno nije ni potrebna.


Dr. Harun HADŽIĆ: Postavlja se pitanje zašto, na primjer, do sada nisu uspostavile saradnju susjedne sandžačke opštine u pograničnom dijelu Srbije i Crne Gore, čime bi bila ostvarena jedna vrsta „male“ ili „početne“ autonomije ili evroregije Sanžaka? I to na multietničkom principu, isključivo zbog životnih, tj. ekonomskih, razvojnih, investicionih, ekoloških, kulturnih, sportskih i drugih opštecivilizacijskih interesa i potreba. Zašto do sada nisu uspostavile prekograničnu saradnju opštine Rožaje i Tutin; Bijelo Polje i Sjenica; Pljevlja i Prijepolje, ili sve ove opštine međusobno? Zar, tako, faktički ne bismo već imali sandžačku „evroregiju“? Ne, nisu iskorištene ni one legalne i sasvim proste mogućnosti koje zakoni dozvoljavaju, pa se doima ispraznom retorika o zalaganju za političku i teritorijalnu autonomiju ili evroregiju, ako nismo iskoristili ni ono što nam se „na tanjiru“ nudi.
Ako uzmemo za tačnu tvrdnju da je politika vještina definisanja, predstavljanja i zaštite interesa jedne grupe, manjine, zajednice, naroda, države... onda, sa velikom dozom vjerovatnoće, možemo konstatovati da bošnjački „politički poslenici“ u Sandžaku, u posljednjih 20-tak godina, nisu pokazali neko preveliko poznavanje ove veoma suptilne djelatnosti. U većini „legitimnih“ bošnjačkih političkih programa, mahom je preovladavala „retorika optužbi“ i „retorika žrtve“. U prvom slučaju napadani su i ktitizirani (s pravom ili ne), državne institucije i organi, „policijski doušnici“, „špijuni“, „izdajnici naroda“, „saradnici UDBE“ i sl. U drugom slučaju je ukazivano (opet s pravom ili ne) na „egzistencijalnu ugroženost“, „opasnost od asimilacije“, „gubljenje kulturnog, vjerskig i nacionalnog identiteta“, „genocid“, i sl., čime je nažalost dat veliki doprinos stvaranju tzv. „viktimizirane“ bošnjačke svijesti, naročito kod omladine, a što je za posljedicu imalo proizvodnju straha, osjećanje besperspektivnosti, „odliv mozgova“ i iseljavanje, te stvaranjue kompleksa manje vrijednosti kod dobrog dijela pripadnika bošnjačkog naroda.

Ako se, pak, poslužimo parametrima jedne druge definicije, po kojoj je „politika vještina mogućeg“, onda ćemo se i te kako zamisliti nad odgovorom na pitanje - šta je to, i, da li uopšte postoji adekvatna i autentična politika bošnjačkog naroda u Sandžaku? Da li je ona pravilno koncipirana, da li je sinhronizovana, da li je postignut minimalni nacionalni konsenzus oko nekih „vitalnih“ nacionalnih interesa ovoga naroda i sl.?

Imajući u vidu, pravnički rečeno, sve „okolnosti slučaja“, shvatamo da Bošnjaci Sandžaka stvarno jesu narod čije su osnovne nacionalne, kulturne, vjerske i druge vrijednosti napadnute i ugrožene. Isto tako, shvatamo da je „zadnji momenat“ u kome urgentno trebamo nešto preduzeti, ne samo u cilju osiguranja opstanka i dostojanstvenog života, nego i hvatanja koraka sa savremenim integracijskim i globalizacijskim trendovima, koji neminovno dolaze i koji, na svoj način „prijete“ da ugroze i suverenitet i integritet država, i kulturološko civilizacijsku posebnost i prepoznatljivost nacionalnih, etničkih, kulturnih i drugih identiteta na čitavoj zemljinoj kugli.

Zato se, kao neminovnost, nameće obaveza sačiniti jedan konzistentan i sveobuhvatan nacionalni, ekonomski, kulturni, politički - „bošnjački“ program, koji će biti višeetapnog karaktera i koji se može i treba ostvarivati po sistemu „step by step“, u jednom relativno dužem vremenskom periodu, a sa ciljem opstanka i razvoja Bošnjaka kao naroda na ovim prostorima, te njihovog integrisanja u savremene državne, evropske i svjetske tokove.

U kontekstu ovakvog sagledavanja stvari kao imperativ se nameće izabor „prave mjere“ i postupne metodologije u ostvarivanju ljudskih, manjinskih i nacionalnih prava i sloboda Bošnjaka, jednako u oba dijela Sandžaka i naravno u BiH.

Ono što je prioritet svih prioriteta, u sadašnjem trenutku, jeste edukacija svih struktura bošnjačkog društva „od običnog čovjeka do političara“, „od običnog vjernika do najvišeg vjerskog velikodostojnika“, naročito u oblasti poznavanja njihovih prava i sloboda, koja garantuje pozitivno zakonodavstvo, kako država u kojima žive, tako i relevantni regionalni i međunarodni dokumenti iz ove oblasti.

Istraživanja pokazuju da Bošnjaci kao narod, nemaju potrebna znanja o obimu dozvoljenosti i o mogućnostima korištenja svojih zakonom predviđenih prava i sloboda. Kao primjer za ovu tvrdnju uzeli smo istraživanje uglednog istraživača i teoretičara prof. dr. Mikloša Biroa, koje je objavio Helsinški odbor za ljudska prava, pod naslovom Nacionalne manjine i pravo, u ediciji - Helsinške sveske, broj 15, Beograd, 2002. godine.

Ovo istraživanje je pokazalo da - "Generalno posmatrano poznavanje zakonom obezbeđenih prava manjina je izrazito nezadovoljavajuće", jer "pripadnici manjina poznaju svega izmđu 40% i 60% svojih prava, koje im zakon omogućuje". Prema rezultatima ovog istraživanja, nepoznavanje prava, odnosno, zakona, naročito je izraženo kod Bošnjaka, Roma i Vlaha, a, kako se iz priloženog grafikona i vidi, Bošnjaci najmanje od svih manjina (manjinskih naroda) u Srbiji, poznaju svoja prava i slobode (vidi grafikon).

Ako imamo stanje ovakvo kakvo jeste, onda Bošnjacima i njihovim političkim i drugim predstavnicima predstoji mukotrpan rad. Mora se učiniti nešto na planu potrebne edukacije svih struktura društva – putem radio i TV emisija, raznih predavanja, uvođenjem posebnih predmeta u školama, fakultetima, univerzitetima i sl.

Kod političkih „struktura“ neophodno je, prije svega, stručno i politički kompetentno koncipiranje „nacionalnih programa“ u svim segmentima. Naročito je važno osloboditi se tzv. „megalomanskih“ zahtjeva i „krupnih“ nacionalnih programskih shema, koje nemaju niti valjanog uporišta, niti izgleda da „u ovoj fazi“ budu ostvarene. Naravno, taj „pravi“ nacionalni program treba da sadrži, pored ostalog, i uspostavljanje autonomije Sandžaka, evropsku regionalizaciju Sandžaka, uspostavljanje specijalnih i paralelnih veza sa BiH i sl., ali, akcenat se treba i mora staviti na „male korake“ koji život znače. Treba koristiti ono što domaće pozitivno zakonodavstvo a i postojeća međunarodna i evropska dokumenta „odmah daju“. Na primjer, treba uspostaviti međusobnu saradnju jedinica lokalne samouprave, tj. saradnju sandžačkih opština unutar Srbije i unutar Crne Gore, a, potom i saradnju opoština odnosno jedinica lokalne samouptrave „preko granice“. Dakle, ova saradnja je moguća na osnovu postojećeg zakonodavstva, i tu se ne mora čekati uspostavljanje evroregiona, ili uspostavljanje političke i teritorijalne autonomije na porostoru Sandžaka. Prekogranična saradnja opoština daje široke mogućnosti saradnje, u svim oblastima života i rada, a svakako i u oblasti „nacionalnih interesa Bošnjaka u Sandžaku“.

U članu 10. Evropske Povelje o loklanoj samoupravi je predviđena saradnja opština kako međusobno u okviru jedne države, radi vršenja poslova od zajedničkog interesa, tako i pravo opština da se udružuju u međunarodne organizacije, a, što je za sandžačke opštine posebno važno, predviđeno je da opštine mogu ostvariti i neposrednu saradnju sa opštinama u drugim državama. Ovo pravo udruživanja opština ima za cilj „jačanje njihove autonomije i samostalnosti“, kao i mogućnosti da se kroz ove oblike saradnje rješavaju i zadovoljavaju i neka nacionalna prava podijeljenih naroda. Sve ove doredbe Evropske Povelje o lokalnoj samoupravi su unesene u pozitivno zakonodavstvo i Srbije i Crne Gore, tako da se „odmah“ mogu primjenjivati.

Međutim, postavlja se pitanje zašto, na primjer, do sada nisu uspostavile saradnju susjedne sandžačke opštine u pograničnom dijelu Srbije i Crne Gore, čime bi bila ostvarena jedna vrsta „male“ ili „početne“ autonomije ili evroregije Sanžaka? I to na multietničkom principu, isključivo zbog životnih, tj. ekonomskih, razvojnih, investicionih, ekoloških, kulturnih, sportskih i drugih opštecivilizacijskih interesa i potreba. Zašto do sada nisu uspostavile prekograničnu saradnju opštine Rožaje i Tutin; Bijelo Polje i Sjenica; Pljevlja i Prijepolje, ili sve ove opštine međusobno? Zar, tako, faktički ne bismo već imali sandžačku „evroregiju“? Ne, nisu iskorištene ni one legalne i sasvim proste mogućnosti koje zakoni dozvoljavaju, pa se doima ispraznom retorika o zalaganju za političku i teritorijalnu autonomiju ili evroregiju, ako nismo iskoristili ni ono što nam se „na tanjiru“ nudi. Ostvaruju se bratimljenja sa opštinama sa drugih kontinenata, i iz geografski udaljenih država, što je naravno dobro, ali, ne radi se ništa na mnogo važnijim stvarima – saradnji sa susjednim opštinama, u svim oblastima, ali i u onim koje se tiču očuvanja nacionalnih vrijednosti – identiteta, vjere, kulture, običaja, jačanja kolektivne nacionalne svijesti, sprječavanja asimilacije i sl.

Ovakva bošnjačko-sandžačka „realnost“ nas tjera na jedan pesimističan, ali, po svoj prilici logičan zaključak, koji glasi - ako sandžačke opštine nemaju interesa da međusobno sarađuju ni u jednoj oblasti savremenog života i rada, onda autonomija, odnosno regija Sandžaka, ne samo da nije moguća, nego stvarno nije ni potrebna.

No, da li je dovoljna satisfakcija da se za ovakvu bošnjačko-sandžačku realnost nađe objašnjenje u nedovoljnoj nacionalnoj osviješćenosti, nedovoljnoj obrazovanosti, nedovoljnoj nacionalnoj kohezionoj zainteresiranosti, prilično odmakloj asimiliranosti, nepoznavanju političke vještine, ne poznavanju prava i zakona i sl.? Jedan iole suvisli odgovor na ovakva pitanja, polazi od definicije s početka ovog teksta, po kojoj je – politika vještina mogućeg, a to znači da se ona mora ostvarivati kroz dobre i realistične, vrlo jednostavne i dugoročne programe. Ako to Bošnjaci i njihovi „legitimni“ predstavnici ne shvate, onda će sami biti krivi za svoj, ako ne potpuni fizički nestanak sa ovih prostora, onda sigurno za svoje utapanje u većinske narode, vjere i kulture, sa kojima vijekovima „bratski“ dijele prostor i vrijeme. Bez obzira na nepozvananje pozitivnih propisa. Shodno onoj latinskoj maksimi koja kaže – ignorantio iuris nocet (nepoznavanje prava škodi).